1              Gž-954/2022-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                                                                       Gž-954/2022-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA I RJEŠENJE

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Toniju Šantiću, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Z., OIB: …, M. R. 8, Z., zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika O. b. d.d., OIB: …, D. rata 61, S., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz O. društva V. i partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5804/2019-31 od 26. svibnja 2022., dana 29. srpnja 2024.

presudio je i riješio

1. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5804/2019-31 od 26. svibnja 2022. u odluci o glavnoj stvari pod točkom I. izreke, kao i u odluci o trošku pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 7.925,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
2. Djelomično se uvažava žalba tuženika te preinačuje odluka o trošku pod točkom I. pobijane presude u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 100,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, dok se žalba tuženika podnesena protiv odbijajućeg dijela odluke o parničnom trošku pod točkom II. izreke odbacuje kao nedopuštena.
3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od petnaest dana isplati tužitelju iznos od 2.649,89 kn sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče od dospijeća do isplate, kako je pobliže navedeno pod točkom I. izreke, te da u istom roku naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.025,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2022. do isplate, dok je u dijelu pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja na parnični trošak teče do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.  Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog, neosnovano stečenog iznosa kojeg je tuženiku platio prilikom otplate kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika.
5. Kako u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 1.320,00 eura, tj. ranije 10.000,00 kuna, primjenjuju se odredbe članaka od 457. do 467.a ZPP, koje se odnose na spor male vrijednosti.

5.1.  Prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP žalba protiv presude u sporu male vrijednosti može se podnijeti samo zbog određenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, stoga se drugostupanjski sud nije upuštao u ispitivanje osnovanosti navoda kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Protivno prigovorima žalitelja, pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano ispitati, stoga žalba izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP nije osnovana.
7. Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada u žalbi upire na ostvarenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP, obrazlažući navedeni prigovor okolnošću da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku broj P-1401/2012, koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, izravno primjenjiva u ovom sporu u smislu članka 502.c ZPP.

7.1.  Iako tuženik osnovano u žalbi ističe da u predmetnoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije vezan za naprijed spomenutu odluku donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se utvrđenja iz tog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1089/2020-2 od 25. travnja 2023.), dok je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 EUR, pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu članka 502.c nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, budući da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak te ispitao i utvrdio nepoštenost predmetnih ugovornih odredbi, te konačno odluku utemeljio na dokazima izvedenim u postupku i njihovoj valjanoj ocjeni.

8. Kako, dakle, nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se tuženik žali, i kako presuda nije donesena uz neku od bitnih povreda iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2.), to žalba tuženika izjavljena zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.
9. Nije u pravu tuženik ni kada žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP) na činjenice utvrđene u postupku:

-da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 7. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 56653/07 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 25.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora za EUR važećem na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu);

-da je u člancima 5. i 9. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se može povećavati ili smanjivati aktom kreditora, s tim da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 9,69 % godišnje;

-da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita;

-da se radi o potrošačkom kreditu, budući da isti nije korišten ni u kakve poslovne ili komercijalne svrhe;

-da tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije upozorio tužitelja na razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužitelju objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope, niti je ikada precizno naveo kriterije ili parametre koji su doveli do takvog povećanja;

-da kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju, kao i da tužitelj nije mogao znati mehanizme i uvjete pod kojima će tuženik samostalno mijenjati ovu kamatnu stopu;

-da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom promjenjive kamatne stope, a zbog povećanja iste u odnosu na prvotno ugovorenu, ukupno iznosi 2.649,89 kn.

10. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštene u smislu članka 96. ZZP, uz obrazloženje da su unesene u tipski ugovor koji je pripremio i sastavio tuženik (članak 96. stavak 2.), kao i da je unošenje takvih odredbi u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, s obzirom da su iste formulirane na način da je tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok nije znao niti je mogao znati na temelju kojih parametara i u kojem će se smjeru tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa kretati.

10.1.  Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je opisanim postupanjem tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, te da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, jer je unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik onemogućio utjecaj tužitelja na visinu kamata.

11. Kao što je uvodno rečeno, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesena u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, nema izravnu primjenu u predmetnoj pravnoj stvari.

11.1.  Međutim, opravdano prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ukazuje na značaj činjeničnih utvrđenja iz spomenutog kolektivnog spora, budući da odluka donesena u njemu indirektno može imati utjecaj i na ovaj spor na način da ukazuje na parametre koje je potrebno cijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu.

11.2.  Kako je, dakle, u provedenom postupku utvrđeno da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke da bi se odredba smatrala nepoštenom - izostanak pojedinačnih pregovora, te suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, to je uz pravilnu primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te sukladno članku 323. stavku 1. ZOO naložio tuženiku isplatu iznosa od 2.649,89 kn, koji predstavlja razliku u isplatama mjesečnih anuiteta nastalu zbog povećanja kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

12. Neutemeljeno tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka glede usklađenosti svog postupanja sa važećim pravnim propisima, koje prvostupanjski sud prilikom donošenja presude s pravom nije prihvatio pozivajući se na postupanje tuženika protivno osnovnim načelima obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava i ponašanju sudionika u ispunjavanju obveza.
13. U odnosu na tvrdnju tuženika da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare, za istaknuti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

13.1.  Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao prethodno pitanje utvrđena upravo prvostupanjskom presudom donesenom u ovom postupku, zastarni rok iz članka 225. ZOO u predmetnoj pravnoj stvari počet će teći tek od dana njezine pravomoćnosti, kako osnovano zaključuje i prvostupanjski sud.

14. Protivno žalbenim navodima, ispravno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu članka 1115. ZOO kada je zaključio da tužitelju pripada zatezna kamata od dana isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu isplaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe, budući da je upravo on takvu odredbu unio u ugovor, postupajući pritom u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava.
15. Ovaj sud, stoga, nalazi da je pravilna i zakonita odluka prvostupanjskog suda kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.649,89 kn s pripadajućom zateznom kamatom, kao i da se nisu ostvarili razlozi zbog kojih tuženik pobija odluku o glavnoj stvari, zbog čega je u tom dijelu njegova žalba odbijena te potvrđena prvostupanjska presuda (članak 368. stavak 1. ZPP).
16. Konačno, žalba tuženika nije osnovana ni u dijelu u kojem pobija odluku o parničnom trošku navodeći da je prvostupanjski sud propustio dosuditi mu troškove koji su nastali prije djelomičnog povlačenja tužbe.

16.1.  Suprotno navedenom, pravilno je u pobijanoj presudi uz primjenu članka 154. ZPP parnični trošak dosuđen tužitelju koji je u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na iznos za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja (644,27 kn), tuženiku, koji je osporio i osnovu, i visinu tužbenog zahtjeva, nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

16.2.  Protivno daljnjim žalbenim navodima, svi podnesci čiji je trošak priznat tužitelju po stavu ovog suda bili su potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP jer se u istima tužitelj očituje bilo na podneske tuženika, bilo na nalaz i mišljenje vještaka, a ujedno je osnovano tužitelju priznat i trošak zastupanja na ročištima 12. listopada 2020. i 16. ožujka 2022. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa), jer se na spomenutim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, a ne samo o procesnim pitanjima kako to u žalbi navodi tuženik

16.3.  Međutim, s pravom tuženik ističe da je sudska pristojba za prvostupanjsku presudu, koja je tužitelju dosuđena u iznosu od 200,00 kn, previsoko odmjerena iz razloga što vrijednost tužbenog zahtjeva u trenutku kada je prema članku 4. točki 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) predmetna pristojba dospjela na naplatu iznosi 2.649,89 kn, pa je uz pravilnu primjenu Tar. br. 2. toč. 1. u vezi Tar. br. 1. toč. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19 i 92/21) tužitelju valjalo dosuditi pristojbu za prvostupanjsku presudu u iznosu od 100,00 kn.

17. Slijedom navedenog, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika odluka o parničnom trošku preinačena je na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 100,00 kn, dok je u preostalom dijelu u dosuđenom iznosu od 7.925,00 kn odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.
18. S obzirom da tuženik uvodno u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu i u odluci sadržanoj pod točkom II. izreke, kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje na parnični trošak teku do dana 31. srpnja 2015., u tom dijelu valjalo je uz primjenu članka 367. stavka 1. ZPP odbaciti žalbu kao nedopuštenu budući da tuženik nema pravni interes u tom dijelu pobijati prvostupanjsku odluku (članak 358. stavak 3.).
19. Odluka o troškovima žalbenog postupka zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti jer nije uspio s podnesenom žalbom u pogledu glavnog zahtjeva (članak 154. stavak 1. ZPP).
20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Šibeniku, 29. srpnja 2024.godine

SUDAC

Toni Šantić v.r.