NN 14/2023 (8.2.2023.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIBi-2933/2018 od 19. siječnja 2023.

Ustavni sud Republike Hrvatske

275

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Rajko Mlinarić, zamjenik predsjednice Vijeća, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Davorin Mlakar i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli Viktor Zahtila iz Zagreba i Goran Koletić iz Ivanić Grada, koje zastupaju Ana Bandalo i Natalija Labavić, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Bandalo & Labavić j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, na sjednici održanoj 19. siječnja 2023. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: 3 Kv II-71/2018-3 od 15. lipnja 2018.,

– rješenje suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: 12 Kir-383/17-4 od 4. listopada 2017.,

– rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj: KMP-DO-347/16 od 17. veljače 2017.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Viktor Zahtila iz Zagreba i Goran Koletić iz Ivanić Grada (u daljnjem tekstu: podnositelji / prvopodnositelj i drugopodnositelj), koje zastupaju Ana Bandalo i Natalija Labavić, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Bandalo & Labavić j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, podnijeli su ustavnu tužbu zbog izostanka odgovarajućeg postupovnog odgovora nadležnih tijela Republike Hrvatske na homofobno nasilje prema njima motivirano njihovom seksualnom orijentacijom, koje su počinile tri privatne osobe.

2. Ustavna tužba podnesena je u povodu sljedećih rješenja:

– rješenja Županijskog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: Županijski sud) broj: 3 Kv II-71/2018-3 od 15. lipnja 2018. (u daljnjem tekstu: rješenje Županijskog suda),

– rješenja suca istrage Županijskog suda broj: 12 Kir-383/17-4 od 4. listopada 2017. (u daljnjem tekstu: rješenje suca istrage) i

– rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ODO Zagreb) broj: KMP-DO-347/16 od 17. veljače 2017. (u daljnjem tekstu: rješenje ODO-a Zagreb).

3. Rješenjem Županijskog suda odbijena je žalba podnositelja podnesena protiv rješenja suca istrage kojim je odbijen prijedlog podnositelja kao oštećenika za provođenje dokaznih radnji prvog ispitivanja troje počinitelja.

Rješenjem ODO-a Zagreb odbačena je kaznena prijava podnositelja protiv počinitelja zbog kaznenog djela protiv javnog reda – nasilničkog ponašanja iz članka 323.a u vezi s člankom 87. stavkom 21. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak; u daljnjem tekstu: KZ/11).

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) pribavljena je preslika spisa Prekršajnog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: prekršajni sud) broj: 57. Pp J-1949/16, preslika spisa Županijskog suda brojeva Kir-383/17 i Kv II-71/18, preslika spisa ODO-a Zagreb broj: KMP-DO-347/16 te je zatraženo očitovanje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, VIII. policijske postaje Zagreb (u daljnjem tekstu: VIII. PP Zagreb) i očitovanje ODO-a Zagreb.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

A) napad na podnositelje, postupanje i utvrđenja policije

5. Podnositelje (istospolne partnere) je 7. svibnja 2016. u večernjim satima na području Zagreba napalo troje mlađih osoba vidjevši ih zagrljene, da se drže za ruke te izmjenjuju nježnosti. Vrijeđali su podnositelje uzvikujući razne homofobne uvrede i prijetnje te ih fizički napali udarajući rukama i nogama po glavi i tijelu.

6. Napad je prestao tek nakon što je pored podnositelja i počinitelja prošao automobil i tada je prestalo naguravanje i udaranje podnositelja.

7. VIII. Policijska postaja Zagreb zaprimila je 7. svibnja 2016. u 23:33 sati dojavu o tučnjavi. Policijski službenici su upućeni na mjesto događaja gdje su zatekli podnositelje.

8. Policijski službenici su obavili razgovor s podnositeljima, pribavili osobni opis počinitelja te su podnositeljima pozvali liječničku pomoć. Čekajući hitnu medicinsku pomoć u nazočnosti policijskih službenika, podnositelji su uočili i prepoznali počinitelje I. I., L. J. i I. K. Policijski službenici su ih zaustavili, legitimirali i uhitili te odveli u policijsku postaju.

9. Podnositelji su prevezeni u Kliničku bolnicu Dubrava. Utvrđeno je da su zadobili lake tjelesne ozljede, prvopodnositelj u vidu površinske ozljede glave, a drugopodnositelj u vidu površinske ozljede prsnog koša.

B) Prekršajni postupak protiv počinitelja

10. Vezano uz navedeni događaj policijski službenici su ispitali podnositelje i počinitelje.

10.1. Mjerodavni dio policijskog zapisnika o ispitivanju prvopodnositelja kao svjedoka glasi:

»Dana 07.05.2016. god oko 23,15 sati ja i moj partner Goran Koletić, …, prolazili smo željezničku prugu iz smjera.. prema ….

Nadalje, kada smo došli na nogostup odnosno u visinu kbr. …, primijetili smo 2 nepoznate mlađe muške osobe i 1 nepoznatu mlađu žensku osobu, a koji su tom prilikom shvatili da smo ja i Goran homoseksualci jer smo se cijelim putem držali za ruke, bili zagrljeni odnosno ponašali se kao zaljubljeni par.

Krećući se po … cesti u smjeru zapada … nepoznate osobe su nas cijelo vrijeme pratile pogledom na način da su se okretali te nas tom prilikom vrijeđali na sav glas pogrdnim i homofobnim izrazima, pederčine, zaklat ćemo vas, ubit ćemo vas, odvratni ste, kako vas nije sram, fuj vas bilo.

U jednom trenutku su stali i pričekali nas između kbr. … i …, dok smo ja i Goran iste nevezano za vrijeđanja pokušali zaobići te nastaviti pješačiti prema … ulici.

Ženska osoba je u jednom trenutku krenula prema meni, te me počela zatvorenim šakama udarati u predjelu glave odnosno lica, na što su se priključile i 2 muške osobe. Prilikom navedenog ja sam sa još jednom muškom osobom hrvajući se pao na asfalt te sam dobio nekoliko udaraca nogama i rukama od ženske osobe, kao i od 2 nepoznatih muških osoba.

Goran je u to vrijeme pokušao razdvojiti ali je i on zadobio nekoliko udaraca.

Nakon nekog vremena kad sam ležao na asfaltu, nepoznate osobe su se udaljile trčeći u smjeru … ulice, a ja i Goran u smjeru … ulice gdje su nas zaustavili policijski službenici, te su s nama obavili razgovor, prikupili osobni opis navedenih osoba i pozvali nam liječničku pomoć.

Prilikom čekanja HMP-a zajedno s policijskim službenicima uočili smo i prepoznali nepoznate osobe, a koje su policajci zaustavili i legitimirali, te ih uhitili i u 00,05 odvezli sa službenim vozilom.

U svezi navedenog događaja navodim kako sam bivši član udruge ‘iskorak’ koja se bavi pravima i zaštitom homoseksualaca, suradnik u organizaciji Zagreb ‘Pride’, a koja organizira LGBT povorku, te sam javno u više navrata u medijima istupao te se deklarirao kao homoseksualac. …«.

10.2. Mjerodavni dio policijskog zapisnika o ispitivanju drugopodnositelja kao svjedoka glasi:

»Dana 07.05.2016. god oko 23,15 sati ja i moj partner Viktor Zahtila, pješice smo se kretali željezničkom prugom iz pravca glavnog kolodvora … prema … cesti, te su pokraj nas prošle 2 NN mlađe muške i 1 NN ženska osoba, a koji su nas vidjeli zagrljene i da izmjenjujemo nježnosti shvatili da smo homoseksualni par. Po dolasku do zidića u visini sa … cestom isti su nas počeli vrijeđati raznim pogrdnim riječima da kako nas nije sram, vidi odvratne pederčine, da nas treba iskorijeniti, da se odemo liječiti te su se isti nastavili kretati … ulicom ispred nas na udaljenosti od 10-ak metara, dok su se stalno okretali i pogledavali gdje smo. Nadalje po dolasku u … ulicu između kbr. … u visini parkirališta, isti su se okrenuli i krenuli prema nama i počeli vikati na nas, da bi u jednom trenutku NN ženska osoba i NN muška osoba nasrnuli na mojega partnera Viktora te ga počeli odguravati, nakon čega je Viktor pao na pod sa NN muškarcem te ga je isti počeo udarati rukama po tijelu a Viktor braniti od udaraca. U međuvremenu drugi NN muškarac je nasrnuo na mene, nastavljajući me vrijeđati raznim pogrdnim riječima da mi pička materina, da odjebem, nakon čega me je desnom nogom udario u predjelu prsnog koša, a rukama po tijelu. Nakon kraćeg vremena je isti stao sa udaranjem te sam tada vidio NN žensku osobu kako nogom udara mog partnera Viktora u predjelu glave, na što sam došao do iste te ju odgurnuo od Viktora, da je u tom trenutku naišao automobil te nam trubio da se maknemo s ceste, kao i Viktor i NN muškarac koji su bili ležali na cesti. Nakon što je prošao automobil i zaobišao nas, prestalo je daljnje naguravanje i muške osobe i NN ženska osoba udaljili … cestom u smjeru zapada.

Potom smo se uputili prema … ulici gdje dolazim i boravim dok sam na doktorskom studiju u Zagrebu, da bi nas u … ulici zatekla policijska ophodnja jer je moj partner Viktor imao vidljive ozljede po glavi, te smo im opisali gore navedeni događaj. …«.

11. Dana 8. svibnja 2016. pokrenut je prekršajni postupak protiv počinitelja zbog prekršaja protiv javnog reda i mira iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (»Narodne novine« broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.; u daljnjem tekstu: ZPJRM). Mjerodavni dio optužnog prijedloga glasi:

»Navedenoga dana i vremena došlo je do narušavanja javnog reda i mira na naročito drzak način od strane prijavljenih na način da su svjedoke odnosno oštećene Zahtil Viktora i njegovog partnera odnosno dečka Koletić Gorana, a koji su se držeći za ruke kretali pješice … cestom u smjeru zapada, cijelo vrijeme ispred njih te okrećući se prema njima vrijeđali iste prvotno pogrdnim i homofobnim riječima na sav glas, pederčine, zaklat ćemo vas, ubit ćemo vas, odvratni ste, kako vas nije sram, fuj vas bilo.

Nadalje su prijavljeni zastali između kbr. … i … te pričekali svjedoke koji su se kretali pješice prema … ulici, vrijeđajući iste i dalje pogrdnim riječima.

U trenutku kada su svjedoci Viktor i Goran pokušali zaobići prijavljene, do Viktora je došla treće prijavljena … te ga zatvorenim šakama ruku počela udarati u predjelu glave odnosno lica, a nakon čega su joj se pridružili i na njega fizički nasrnuli prvo prijavljeni … i drugo prijavljeni …. Prilikom fizičkog obračuna Viktor je pao na asfalt te su istog prijavljeni nastavili udarati rukama i nogama po cijelom tijelu.

Također prilikom fizičkog obračuna u pokušaju da ih razdvoji odnosno spriječi tučnjavu nekoliko udaraca zadobio je i Goran.

Nakon nekoliko trenutaka kada je Viktor ostao ležati na tlu, prijavljeni su se trčeći udaljili u smjeru zapada prema … cesti, dok su oštećeni Viktor i Goran krenuli prema … ulici.

U 23.40 sati svjedoci su zatečeni po policijskim službenicima na adresi …, kojom prilikom im je pozvana HMP-a te prikupljen osobni opis naknado po policijskim službenicima u 00.00 sati na adresi …, zatečenih gore prijavljenih osoba.

U 00.10 sati na Md-a stigla je HMP, te su po dr. …, Viktor i Goran sa vidljivim ozljedama, kolima HMP-a u 00.20 sati prevezeni u KB Dubrava.

Prijavljeni su u 00.15 sati privedeni na kriminalističko istraživanje prekršaja, te u 02.50 sati smješteni u JZZP Puz-s, do uredovnog vremena Prekršajnog suda u ….

Naknadno po dr. med. … utvrđeno da su tjelesne ozljede okvalificirane kao LTO.

Prijavljenima je ukazano na počinjeni prekršaj.«

12. Počinitelji su ispitani na ročištu pred prekršajnim sudom. Priznali su krivnju za prekršaj koji je stavljen na teret i na zapisnik su izričito izjavili da je točno da su 7. svibnja 2016. u 23,15 sati u Zagrebu vrijeđali Viktora Zahtilu i Gorana Koletića koji su hodali cestom držeći se za ruke, riječima: »pederčine, ubit ćemo vas, odvratni ste, kako vas nije sram, fuj vas bilo« te su fizički nasrnuli na njih udarajući ih rukama u predjelu glave. Sud nije provodio daljnje dokaze a podnositelje nije obavijestio o tijeku prekršajnog postupka.

Prekršajni sud je donio presudu broj: PpJ-1949/16 (u daljnjem tekstu: presuda prekršajnog suda) kojom su počinitelji proglašeni krivim zbog prekršaja iz članka 6. ZPJRM-a te je svakom izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od 30 dana s rokom provjere od godine dana. Prekršajni sud je u presudi izričito naveo da su podnositelji krivi što su riječima: »pederčine, ubit ćemo vas, odvratni ste, kako vas nije sram, fuj vas bilo« vrijeđali podnositelje koji su hodali ulicom držeći se za ruke te što su fizički nasrnuli na njih udarajući ih rukama u predjelu glave, dakle što su se na javnom mjestu ponašali na naročito drzak i bezobrazan način.

13. Nakon javne objave presude stranke su se odrekle prava na žalbu čime je presuda postala pravomoćna, slijedom čega je obrazloženje presude ispušteno kao nepotrebno.

Rješenjem prekršajnog suda broj: PpJ-1949/16-4 od 8. svibnja 2016. određeno je da se počinitelji puštaju na slobodu.

14. Podnositelji su putem punomoćnika 9. svibnja 2016. podnijeli prijedlog policiji tražeći obustavu prekršajnog postupka jer su namjeravali podnijeti kaznenu prijavu protiv počinitelja.

15. Policija je obavijestila podnositelje da su počinitelji pravomoćnom presudom prekršajnog suda proglašeni krivim za prekršaj iz članka 6. ZPJRM, te je navela da je protiv počinitelja podnesen optužni prijedlog na temelju ZPJRM-a a ne kaznena prijava na temelju članka 323.a KZ-a/11 u vezi s člankom 87. stavkom 21. KZ-a/11, iz razloga što su podnositelji pretrpjeli lake tjelesne ozljede i jer nije došlo do teškog ponižavanja žrtve što je uvjet za kvalifikaciju po članku 323.a KZ-a/11 (nasilničko ponašanje) u vezi s člankom 87. stavkom 21. KZ-a/11.

C) Kazneno istraživanje zlostavljanja podnositelja

16. Podnositelji su 11. svibnja 2016. podnijeli kaznenu prijavu protiv troje počinitelja ODO-u Zagreb zbog zločina iz mržnje, i to kaznenog djela nasilničkog ponašanja opisanog i kažnjivog po članku 323.a KZ-a/11 u vezi s člankom 87. stavkom 21. KZ/11-a.

Mjerodavni dio kaznene prijave podnositelja glasi:

» … Dana 07.05.2016. g. oko 23.15 sati, oštećenici Viktor Zahtila …, i Goran Koletić …, pješice su se kretali željezničkom prugom iz pravca Glavnog kolodvora Zagreb prema … cesti, a došavši do nogostupa kod kućnog broja … na … cesti, primijetili su I.-III.-okrivljenike, koji su, uvidjevši da su oštećenici zagrljeni i da izmjenjuju nježnosti te shvativši da su oštećenici istospolni par, nastavili se kretati … cestom u smjeru zapada prema … cesti ispred oštećenih, okretavši se prema oštećenima i uzvikujući riječi ‘Pederčine!’, ‘Odvratni ste!’, ‘Kako vas nije sram’, ‘Zaklat ćemo vas pederčine!’, ‘Ubit ćemo vas’. Dolaskom do otprilike kućnog broja … u visini parkirališta I.-III.-okrivljenici su stali i nasrnuli na oštećene na način da je III.-okrivljena udarala oštećenog Viktora Zahtilu zatvorenim šakama u predjelu glave odnosno lica, kojem napadu su se priključili i I.-okrivljeni i II.-okrivljeni na način da su udarali oštećenog Viktora Zahtilu, nakon čega je oštećeni Viktor Zahtila pao na pod zajedno sa I.-okrivljenim te ga je isti udarao rukama po tijelu dok su ga II.-okrivljeni i III.-okrivljena udarali nogama i rukama po tijelu, a III.-okrivljena i u predjelu glave, nakon čega je II. okrivljeni nasrnuo na oštećenog Gorana Koletića vrijeđajući istog riječima ‘Pička ti materina’, ‘Odjebi’, a nakon čega je II.-okrivljeni oštećenog Gorana Koletića desnom nogom udario u predjelu prsnog koša te rukama udarao po tijelu.

II.-okrivljeni je tada prestao udarati oštećenog Gorana Koletića, koji je zatim odgurnuo III. – okrivljenicu od oštećenog Viktora Zahtile, u kojem je trenutku pored okrivljenika i oštećenika prošao automobil. Tada je prestalo naguravanje i udaranje te su se oštećenici udaljili prema … ulici, a okrivljenici su se trčeći udaljili … cestom u smjeru zapada odnosno prema … cesti. (...)

Navedenim nasiljem, zlostavljanjem, iživljavanjem i drugim osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu, praćenim povicima ‘Pederčine!’, ‘Odvratni ste!’, ‘Kako vas nije sram’, ‘Zaklat ćemo vas pederčine!’, ‘Ubit ćemo vas’, ‘Pička ti materina’, ‘Odjebi’ i drugim pogrdnim i uvredljivim izrazima, I.-III.-okrivljenici su oštećenike doveli u ponižavajući položaj, a isključivo iz razloga njihove spolne orijentacije.

Okrivljenici su udarali oštećenike, prijetili im i vrijeđali ih znajući za spolnu orijentaciju oštećenih osoba, kako bi oštećenike doveli u ponižavajući položaj na temelju njihove spolne orijentacije, a na javnom mjestu.«

16.1. Po zaprimanju kaznene prijave ODO Zagreb je naložio policiji poduzimanje izvida kaznenih djela, odnosno zatražio obavljanje obavijesnog razgovora s trećepočiniteljicom te zatražio dokumentaciju o postupanju policijskih službenika vezano za događaj od 7. svibnja 2016. na štetu podnositelja, kao i podatak je li protiv počinitelja pokrenut prekršajni postupak. Dana 23. lipnja 2016. policija je dostavila ODO-u posebno izvješće kojem su priloženi zapisnici o ispitivanju osumnjičenika i svjedoka, bolničke prijave podnositelja, presuda prekršajnog suda i ostala popratna dokumentacija vezana uz prekršajni postupak. ODO Zagreb je predložio defektološku obradu svih počinitelja u okviru koje je pribavljeno izvješće nadležnih Centara za socijalnu skrb o njihovim osobnim i obiteljskim prilikama. Proveo je i dokazne radnje prvog ispitivanja troje počinitelja zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela protiv javnog reda, nasilničkog ponašanja iz članka 323.a u vezi članka 87. stavak 21. KZ-a/11, te dokazne radnje prvog ispitivanja podnositelja u svojstvu svjedoka. Počinitelji nisu iznosili obranu i branili su se šutnjom.

17. ODO Zagreb je rješenjem od 17. veljače 2017. odbacio kaznenu prijavu s obrazloženjem da je riječ o pravomoćno presuđenoj stvari što je okolnost koja isključuje kazneni progon, pozivajući se pritom na predmet Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) Maresti protiv Republike Hrvatske (br. 55759/07, presuda od 25. lipnja 2009.).

U obrazloženju tog rješenja navedeno je:

»... iz presude Prekršajnog suda u Zagrebu posl.br.: Pp-J-1949/16 od 8. svibnja 2016. proizlazi da su I. – III. okrivljena proglašeni krivim zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, što su 7. svibnja 2016. u 23,15 sati u Zagrebu,..., vrijeđali Viktora Zahtilu i njegovog partnera, odnosno dečka Gorana Koletića, koji su se kretali... cestom držeći se za ruke riječima: »pederčine, ubit ćemo vas, odvratni ste, kako vas nije sram, fuj vas bilo« te su i fizički nasrnuli na njih udarajući ih u rukama u predjelu glave. Istom presudom okrivljenicima je izrečena kazna zatvora u trajanju od 30 dana, uz primjenu uvjetne osude da se kazna zatvora neće izvršiti ako isti u roku od jedne godine ne počine jedan ili više prekršaja. Ista presuda je pravomoćna 8. svibnja 2016.

Obzirom na naprijed navedeno smatram da u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari, što predstavlja okolnost koja isključuje kazneni progon protiv okrivljenika.

Naime, u odredbi članka 12. Zakona o kaznenom postupku propisano je da nitko ne može biti ponovno kazneno progonjen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Nadalje, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Maresti protiv Republike Hrvatske pod točkom 82. zauzeto je stajalište da se članak 4. Protokola broj 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim je propisano načelo ‘ne bis in idem’, mora tumačiti na način da se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za ‘drugo djelo’ ukoliko ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. Također, pod točkom 84. iste presude Europski sud za ljudska prava, zauzeo je stajalište da se sud za ispitivanje identiteta djela treba usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koji su nerazdvojno povezane u vremenu i prostoru, dok se pod točkom 63. presude kao kriterij utvrđivanja identiteta djela navodi istovjetnost događaja, radnji i ponašanja. Dakle, Europski sud za ljudska prava nigdje ne navodi pravnu kvalifikaciju samog djela kao kriterij utvrđivanja identiteta djela.

Obzirom na navedeno, te obzirom na iskaze oštećenika u ovom postupku koji su iskazivali o događaju za koji su I.-III. okrivljeni već pravomoćno presuđeni, a što u konkretnom slučaju predstavlja okolnost koja isključuje kazneni progon, ne može se ponovno voditi postupak protiv I. – III. okrivljenika niti u konkretnom slučaju može biti donesena sudska odluka,....«

18. Sukladno uputi ODO-a Zagreb podnositelji su preuzeli kazneni progon te su sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu uputili prijedlog za provođenje dokaznih radnji prvog ispitivanja počinitelja (osumnjičenika). U prijedlogu su naveli da presudom prekršajnog suda nije obuhvaćeno ponašanje koje uključuje nanošenje fizičkih ozljeda oštećenima, odnosno nasilje i zlostavljanje, kao i da nije ispitan motiv počinjenja protupravnog djela, a to je mržnja zbog njihove spolne orijentacije. Stoga se, prema mišljenju podnositelja, ne može smatrati da postoji identitet djela za koje su počinitelji kažnjeni u prekršajnom postupku i za koje ih se tereti u kaznenoj prijavi. Podnositelji su se pritom pozvali i na stav ESLJP-a izražen u presudi Šečić protiv Hrvatske (br. 40116/02, presuda od 31. svibnja 2007.) prema kojem fizički napad na osobe potaknut nekom od osnova diskriminacije predstavlja osobito teško kršenje ljudskih prava koje ne treba izjednačavati s fizičkim napadom koji ne sadrži element diskriminacije.

19. Rješenjem suca istrage od 4. listopada 2017. odbijen je prijedlog podnositelja kao oštećenika te je potvrđeno stajalište izneseno u rješenju ODO-a Zagreb (v. točku 17. ovog obrazloženja).

20. Podnositelji su protiv tog rješenja podnijeli žalbu u kojoj su naveli da se sudac istrage pogrešno ograničio na jednu presudu ESLJP-a koju je koristio kao osnovu za svoju odluku, zanemarivši pritom da se praksa ESLJP-a glede primjene načela ne bis idem nakon presude Maresti protiv Hrvatske (navedeno, u daljnjem tekstu: Maresti) dalje razvijala. Podnositelji su isticali da novija praksa ESLJP-a, osobito presuda A. i B. protiv Norveške ([Vv], br. 24130/11 i 29758/11, presuda od 15. studenog 2016.) ukazuje na to da se kazneni postupak treba provesti. Također su naveli da sudac istrage nije uzeo u obzir da se u konkretnom slučaju radi o zločinu iz mržnje, odnosno napadu motiviranom homofobijom, kao i da su počinitelji prema podnositeljima postupali na ponižavajući način.

21. Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda od 15. lipnja 2018. odbijena je žalba podnositelja i potvrđeno rješenje suca istrage.

D) Očitovanje policije

22. Za potrebe ustavnosudskog postupka Ustavni sud je zatražio očitovanje od VIII. PP Zagreb koje je zaprimljeno 15. veljače 2019.

23. U očitovanju broj: 511-19-34/5-P-186/16 AL od 14. veljače 2019., VIII. PP Zagreb navela je:

»Prilikom donošenja odluke o pokretanju prekršajnog postupka uzet je u obzir motiv napada, odnosno da su počinitelji prethodno dobacivali žrtvama da su pederi, da su odvratni i ostalo, što je navedeno u dispozitivu Optužnog prijedloga, te je procjena policijskih službenika bila da je stupanj ponižavanja žrtve vrijeđanjem sadržan u biću prekršaja iz čl. 6. zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, odnosno da stupanj tjelesne ozljede i poniženja žrtve nije bio dostatan za podnošenje kaznene prijave, a sukladno odluci Visokog prekršajnog suda br. J-738/95. od 26.6.1995.g. (...)

Prilikom postupanja policijskih službenika nismo utvrdili namjeru oštećenih da podnesu privatnu tužbu poradi počinjenja kaznenog djela gdje su oni žrtve istog, niti su to iskazali u Zapisniku o ispitivanju svjedoka kojeg dostavljamo u prilogu. (...)«

E) Ostale relevantne činjenice

24. U tijeku ustavnosudskog postupka Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) obavijestilo je Ustavni sud da je izvršilo uvid u kazneni spis i utvrdilo da je donošenjem rješenja o odbačaju kaznene prijave pogrešno primijenjeno načelo ne bis in idem. Stoga je od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ŽDO Zagreb) zatraženo provođenje nadzora nad radom ODO-a Zagreb. Nakon provedenog nadzora ŽDO Zagreb je, uslijed propusta u postupanju vezano za načelo ne bis in idem, naložio ODO-u Zagreb provođenje daljnjeg istraživanja unutar kojeg će se provesti sudskomedicinsko vještačenje u svrhu utvrđivanja postoji li osnovana sumnja da su osumnjičenici počinili kazneno djelo tjelesno ozljede iz mržnje (v. točku 26. ovog obrazloženja) na štetu podnositelja. DORH je također naveo da će se u daljnjem tijeku postupka pravilno primijeniti zauzeto stajalište ESLJP-a o primjeni načela ne bis in idem te će se oštećenicima pružiti primjerena kaznenopravna zaštita.

24.1. Mjerodavni dio očitovanja DORH-a broj: KR-DO-1441/2022-12 od 30. studenoga 2022. glasi:

»Naime, pri obrazlaganju osnove za donošenje rješenja o odbačaju proizlazi da nisu analizirane okolnosti događaja presuđenog u prekršajnom postupku u odnosu na činjenično stanje utvrđeno tijekom istraživanja u kaznenom postupku jer je tijekom istraživanja utvrđeno da je oštećenik zadobio i tjelesne ozljede koje uopće nisu bile opisane u činjeničnom opisu presude u prekršajnom postupku.

Također, nije razmatrano ostvaruje li se u postupanju okrivljenika i obilježje kaznenog djela iz članka 117. stavka 2. u svezi s člankom 87. stavkom 21. KZ/11 s obzirom na to da nije analizirana niti činjenica da je napad motiviran spolnom orijentacijom oštećenika odnosno postojanje sumnje na počinjenje kaznenog djela iz mržnje koje nije propisano prekršajnim, već samo kaznenim zakonodavstvom te se progoni po službenoj dužnosti.

Zaštićeni objekt kaznenog djela iz članka 117. KZ/11 je tjelesni integritet odnosno zdravlje ljudi, dok ova vrijednost nije bila predmetom prekršajne odgovornosti okrivljenika niti je okrivljenik uopće terećen za nastalu štetnu posljedicu. Isto tako, motivacija počinitelja ‘iz mržnje’ nije bila predmet prekršajnog postupka, ali može biti predmet kaznenog postupka s obzirom na to da prekršajnim pravom nije predviđeno kazneno djelo počinjeno iz mržnje.

(…)

S obzirom na sve naprijed navedeno, proizlazi u da se u vođenim prekršajnim i kaznenim postupcima radilo o različitim zaštićenim dobrima.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

25. Podnositelji u ustavnoj tužbi ističu povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 1., 23. stavkom 1., 29. stavkom 1. i 35. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.)., kao i prava iz članaka 3., 6., 8., 13. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.). U suštini se žale na neodgovarajuću reakciju državnih tijela na fizički napad koji je bio motiviran njihovom seksualnom orijentacijom.

Navode da je postupanje počinitelja, s obzirom na težinu ozljeda i homofobni motiv napada, dosegnulo minimalni stupanj težine potreban da bi potpalo pod doseg članka 23. Ustava, odnosno članka 3. Konvencije. Ističu da je takvo postupanje počinitelja kod njih izazvalo osjećaj straha, tjeskobe i podređenosti, a tijela državne vlasti im nisu osigurala djelotvornu zaštitu od zlostavljanja u vidu učinkovite istrage u okviru kaznenog postupka. Smatraju da su jedino u kaznenom postupku počinitelji mogli biti primjereno kažnjeni za čin nasilja motiviran mržnjom.

U vezi s tim podnositelji ističu da prekršajni postupak ne omogućava sankcioniranje protupravnog ponašanja iz mržnje jer prekršajno zakonodavstvo ne poznaje mržnju kao obilježje nekog prekršajnog djela, niti se postupanje iz mržnje može uzeti kao otegotna okolnost prilikom odmjeravanja kazne u prekršajnom postupku.

U tom smislu navode da je iz optužnog prijedloga podnesenog prekršajnom sudu razvidno da je policijskim službenicima bilo jasno da se u konkretnom slučaju radilo o napadu iz diskriminatornih pobuda. Stoga su policijski službenici pogriješili što su, unatoč takvom saznanju, propustili poduzeti potrebne radnje za pokretanje kaznenog postupka te pokrenuli samo prekršajni postupak.

Podnositelji smatraju da sankcioniranjem počinitelja isključivo u prekršajnom postupku nije odgovarajuće ostvarena svrha generalne prevencije nasilja i diskriminacije u odnosu na slabiju društvenu skupinu koja zahtijeva zaštitu. Isto tako, navode da o tijeku prekršajnog postupka nisu bili obaviješteni, slijedom čega u tom postupku nisu mogli sudjelovati.

Podnositelji prigovaraju da su tijela kaznenog progona pogrešno primijenila načelo ne bis in idem i pritom zanemarila razvoj prakse ESLJP-a nakon presude Maresti. Ističu da presudom prekršajnog suda nije obuhvaćeno ponašanje počinitelja koje se sastoji u nanošenju tjelesnih ozljeda, a nije obuhvaćen ni motiv počinjenja djela – mržnja prema osobama zbog njihove seksualne orijentacije. Upravo iz tog razloga smatraju da u konkretnom slučaju ne postoji identitet između djela za koje su počinitelji kažnjeni u prekršajnom postupku i djela za koje je podnesena kaznena prijava. S tim u vezi, podnositelji ističu da je kao posljedica pogrešne primjene načela ne bis in idem homofobni motiv napada ostao neistražen, a mogao je biti ispitan jedino u okviru kaznenog postupka.

Slijedom navedenog podnositelji smatraju da su državna tijela prekršila pozitivnu obvezu provođenja učinkovite istrage zlostavljanja iz diskriminatornih pobuda te nisu imali na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svog fizičkog i psihičkog integriteta.

IV. MJERODAVNO PRAVO i PRAKSA

A) Domaće pravo i praksa

i) Zakoni

Kazneni zakon

26. Mjerodavne odredbe KZ-a/11, važećeg u relevantno vrijeme, glase:

»Značenje izraza u ovom Zakonu

Članak 87.

(…)

(21) Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog …, spolnog opredjeljenja ili …. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako ovim Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje.

(…)

(25) Žrtva kaznenog djela je fizička osoba kojoj su protupravnom radnjom prouzročene fizičke ili duševne boli, emocionalna patnja, imovinska šteta ili bitna povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(…)«

»KAZNENA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA

…

Tjelesna ozljeda

Članak 117.

(1) Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko djelo iz stavka 1. počini iz mržnje, prema članu obitelji ili prema osobi posebno ranjivoj zbog njezine dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje, invaliditeta ili trudnoće, ili kao službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do tri godine.

(3) Kazneno djelo iz stavka 1. progoni se po privatnoj tužbi.«

»KAZNENA DJELA PROTIV JAVOG REDA

Nasilničko ponašanje

Članak 323.a

Tko nasiljem, zlostavljanjem, iživljavanjem ili drugim osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu drugoga dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.«

Zakon o kaznenom postupku

27. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka USRH broj: U-I-448/2009 i dr., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; u daljnjem tekstu: ZKP/08), važećeg u relevantno vrijeme, glase:

»Članak 2.

(1) Kazneni postupak se provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja.

(2) Za djela za koja se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik, a za djela za koja se kazneni postupak pokreće po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj je privatni tužitelj. (...)

(3) Ako zakonom nije drukčije propisano, državni odvjetnik je dužan pokrenuti kazneni postupak ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti, a nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog progona, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.«

»Članak 12.

(1) Nitko ne može biti ponovno kazneno progonjen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska presuda.«

»Članak 61.

(...)

(3) Kad je oštećenik podnio kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka se utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatra se kao pravovremena privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu.«

»2. Odbačaj kaznene prijave

Članak 206.

(1) Nakon ispitivanja prijave i provjere u Informacijskom sustavu Državnog odvjetništva državni odvjetnik odbacit će prijavu obrazloženim rješenjem ako iz same prijave proistječe:

1) (...),

2) da je nastupila zastara ili..., ili je već pravomoćno presuđeno ili postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon,

(…)«

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira

28. Članak 6. ZPJRM-a glasi:

»Članak 6.

Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.«

ii) Mjerodavna praksa

Privremena uputa za postupanje policijskih službenika i državnih odvjetnika u kaznenim i prekršajnim predmetima u kojima je izgledna povreda načela »ne bis in idem«

29. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Ravnateljstvo policije Ministarstva unutarnjih poslova potpisali su 21. travnja 2010. Privremenu uputu za postupanje policijskih službenika i državnih odvjetnika u kaznenim i prekršajnim predmetima u kojima je izgledna povreda načela ne bis in idem. U odnosu na kaznena djela tjelesne ozljede i prekršaje protiv javnog reda i mira uputa je predviđala da će policija istodobno podnijeti kaznenu prijavu i optužni prijedlog za prekršaj na način da će se u činjeničnim opisima kaznenog djela i prekršaja obavezno razgraničiti činjenični sadržaj protupravnih postupanja. U slučajevima u kojima bi policija ocijenila da nije moguće razdvajanje radnji na prekršaj i kazneno djelo, bila je dužna nakon savjetovanja s državnim odvjetništvom podnijeti samo kaznenu prijavu.

30. Sukladno uputi, u slučajevima kad su prekršajni i kazneni postupak istodobno u tijeku, državni odvjetnik je mogao zatražiti od prekršajnog suda zastajanje s rješavanjem predmeta kako bi se omogućilo nesmetano vođenje kaznenog postupka te je policija na prijedlog državnog odvjetnika bila dužna odustati od optužnog prijedloga na temelju članka 109. stavka 7. Prekršajnog zakona koji propisuje mogućnost odustajanja tužitelja od optužnog prijedloga do donošenja nepravomoćne presude o prekršaju.

(iii) Mjerodavna praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske

31. U povodu ustavnih tužbi zbog neučinkovite istrage odnosno neprovođenja istrage proceduralnog aspekta članka 23. stavka 1. Ustava odnosno članka 3. Konvencije, Ustavni sud je odlučivao u nekoliko predmeta, u svima zbog navodnog zlostavljanja od strane pripadnika tijela represivnih vlasti – policijskih službenika ili pripadnika oružanih snaga, za koje ESLJP u svojim odlukama i presudama koristi naziv »državni agenti«, v. primjerice odluke brojeva U-IIIBi-2349/2013 od 10. siječnja 2018., U-IIIBi-4223/2018 od 10. ožujka 2020., U-IIIBi-476/2020 od 23. ožujka 2021., U-IIIBi-2216/2021 od 29. ožujka 2022. i dr. (sve na www.usud.hr).

Ustavni sud do sada nije meritorno odlučivao u povodu ustavnih tužbi zbog neučinkovite istrage odnosno neprovođenja istrage s proceduralnog aspekta članka 3. Konvencije od čina nasilja privatnih osoba. Međutim, odlučivao je u povodu ustavnih tužbi zbog povrede članka 35. Ustava, odnosno članka 8. Konvencije od čina nasilja privatnih osoba, v. primjerice odluke brojeva U-III-1534/2017 od 19. svibnja 2020. (www.usud.hr) i U-IIIBi-2808/2021 od 12. travnja 2022. (»Narodne novine« broj 55/22.).

B) Međunarodno pravo i praksa

Posljednje izvješće Vijeća Europe o Hrvatskoj

32. Relevantan dio Petog izvješća Europske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) o Hrvatskoj, objavljenog 15. svibnja 2018., glasi:

»59. Izražene su i određene zabrinutosti zbog nedostatne primjene pravnog okvira. Izaslanstvo ECRI-ja obaviješteno je da nasilje motivirano mržnjom nije uvijek dosljedno razvrstano te da motiviranost u odnosu na konkretnu osnovu nije uvijek jasno i konkretno navedena. Kao i u predmetima zbog govora mržnje (st. 35.) prema većini prijavljenih slučajeva, osobito nasilnih napada na LGBT osobe, postupalo se kao prema prekršajima iz Zakona o javnom redu i miru, te su uglavnom izricane novčane kazne niže od najniže zakonom propisane. Izvješća navode na zaključak da je prekršajno gonjenje postalo sudska praksa za nasilje motivirano mržnjom s namjerom postizanja bržeg gonjenja.

60. Ponavljajući presudnu važnost učinkovite istrage i gonjenja, kao i odvraćajućeg sankcioniranja počinitelja, ECRI sa zabrinutošću prima na znanje gore navedenu praksu i smatra kao bi nepoduzimanje gonjenja moglo poslati poruku nekažnjivosti. ECRI stoga ponovno naglašava važnost pravilne kvalifikacije zločina iz mržnje i potiče vlasti da poboljšaju znanje i stručnost nadležnih tijela za primjenu zakona u razumijevanju i prepoznavanju dinamike zločina iz mržnje. Povezano s time, ECRI želi upozoriti na nekoliko predmeta na koje mu je skrenuta pozornost, u kojima je prekršajni postupak okončan novčanim kaznama, čime je spriječeno vođenje kaznenog postupka za zločin iz mržnje na temelju načela non bis in idem. ECRI smatra kako ti predmeti dokazuju potrebu uspostave jasnih standarda u postupanju u predmetima motiviranim mržnjom i osiguranja djelotvornog funkcioniranja pravosuđa protiv tih djela. U tom pogledu ECRI upućuje na sudsku praksu ESLJP-a koja obvezuje države na poduzimanje razumnih koraka za utvrđenje rasne motiviranosti nasilnih incidenata.

61. ECRI preporučuje da rasistički i/ili homo/transfobni motiv u slučajevima nasilnih incidenata bude sastavni dio istraga, osobito davanjem jasnih smjernica između policije i državnog odvjetništva, kao i u sudskom postupku od samog početka. ECRI također preporučuje da vlasti nastave s izobrazbom policije, sudaca i državnih odvjetnika o primjeni članka 87., st. 21. Kaznenog zakona.«

33. Ostalo mjerodavno pravo i praksa Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe sadržani su u presudi ESLJP-a Sabalić protiv Hrvatske (br. 50231/13, §§ 47-56, presuda od 14. siječnja 2021.).

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

A) Presuda ESLJP Sabalić protiv Hrvatske

34. Ustavni sud uvodno ističe da je 14. siječnja 2021. ESLJP donio presudu u predmetu Sabalić protiv Hrvatske (navedeno, u daljnjem tekstu: Sabalić) koji je činjenično i pravno sličan predmetu podnositelja o čijoj se ustavnoj tužbi ovom odlukom odlučuje.

35. U predmetu Sabalić podnositeljica je fizički napadnuta u noćnom klubu i u napadu je zadobila lakše tjelesne ozljede. Prema njenim navodima, napadač koji je najprije koketirao s njom, fizički je nasrnuo na nju nakon što mu je otkrila svoju homoseksualnu spolnu orijentaciju. Protiv napadača je proveden prekršajni postupak u kojem je proglašen krivim zbog prekršaja protiv javnog reda i mira i izrečena mu je novčana kazna od 300,00 kn. Budući da kaznena istraga nije pokrenuta, podnositeljica je protiv napadača podnijela kaznenu prijavu zbog pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede i nasilničkog ponašanja motiviranog obilježjem zločina iz mržnje, te kaznenog djela diskriminacije. DORH je odbacio kaznenu prijavu uz obrazloženje da je protiv napadača već vođen prekršajni postupak i da bi njegov kazneni progon bio u suprotnosti s načelom ne bis in idem. Takvo stajalište potvrdio je i sud odbacivši privatnu tužbu nakon što je podnositeljica preuzela kazneni progon u svojstvu oštećenice.

36. ESLJP je utvrdio da prigovori podnositeljice potpadaju pod doseg članka 3. Konvencije te predmet meritorno ispitao u okviru članka 3. u vezi s člankom 14. Konvencije. U odnosu na primjenjivost članka 3. Konvencije, ESLJP je u paragrafima §§ 63-66, s daljnjim referencama ponovio sljedeća načelna stajališta:

»Da bi zlostavljanje potpalo pod doseg članka 3. Konvencije ono mora doseći minimalni stupanj težine. Ocjena tog minimalnog stupnja relativna je, ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (...). Daljnji čimbenici odnose se na svrhu zbog koje je došlo do zlostavljanja, te namjeru i motive zlostavljanja (...). Potrebno je voditi računa i o kontekstu u kojem je počinjeno zlostavljanje (...). Zlostavljanje koje dosegne takav minimalni stupanj težine obično uključuje tjelesne ozljede ili intenzivnu tjelesnu ili duševnu bol. Međutim, čak i u izostanku tih aspekata, kada se postupanjem ponižava ili omalovažava pojedinca, pri čemu se ne poštuje ili se umanjuje njegovo ljudsko dostojanstvo, ili se pobuđuje osjećaj straha, tjeskobe ili manje vrijednosti koji bi mogao slomiti moralni i tjelesni otpor pojedinca, može se smatrati da je postupanje ponižavajuće i da potpada pod doseg zabrane iz članka 3. Konvencije. Ističe se da bi moglo biti i dovoljno da se žrtva osjeća poniženo, čak i ako drugi ne smatraju da je to slučaj (...). Diskriminirajuće postupanje kao takvo načelno može dovesti do ponižavajućeg postupanja u smislu članka 3. Konvencije kada dosegne takav stupanj težine da vrijeđa ljudsko dostojanstvo (...). Diskriminirajuće primjedbe i rasističke uvrede moraju se u svakom slučaju smatrati otegotnim čimbenikom kada se razmatra određeni slučaj zlostavljanja u svjetlu članka 3. Konvencije (...).«

37. Primjenjujući navedena načelna stajališta ESLJP je u predmetu Sabalić utvrdio da je podnositeljica uslijed napada pretrpjela fizičke ozljede te je u dovoljnoj mjeri dokazala da je napad bio motiviran njenom spolnom orijentacijom. ESLJP je stoga zaključio da je postupanje koje podnositeljica zahtjeva uvjerljivo opisala, da je bilo usmjereno na njezin identitet i narušavalo njezin integritet i dostojanstvo i da je nužno moralo u njoj izazvati osjećaje straha, tjeskobe i nesigurnosti koji su dosegli potreban prag težine da bi postupanje bilo obuhvaćeno člankom 3. Konvencije.

38. Analizirajući djelotvornost postupanja domaćih tijela ESLJP je utvrdio da su domaća tijela prekršila pozitivnu obvezu provođenja učinkovite istrage jer homofobni motiv napada nije bio razmatran u prekršajnom postupku, niti uzet u obzir pri odmjeravanju kazne. Osim toga kazna izrečena napadaču u prekršajnom postupku bila je zanemariva i očigledno nerazmjerna težini zlostavljanja koju je podnositeljica zahtjeva pretrpjela.

B) Ocjena ustavne tužbe u svjetlu predmeta Sabalić

i) Primjenjivost zabrane zlostavljanja

39. Podnositelji u ustavnoj tužbi tvrde da su napadači fizički nasrnuli na njih što je rezultiralo zadobivanjem tjelesnih ozljeda te je napad bio motiviran diskriminatornim pobudama. Također navode da je postupanje počinitelja izazvalo osjećaj straha, tjeskobe i podređenosti. Pritom se pozivaju na zabranu zlostavljanja i na pravo na poštovanje privatnog života. Stoga je prva zadaća Ustavnog suda razgraničiti potpadaju li prigovori podnositelja pod doseg članka 23. stavka 1. ili 35. Ustava.

40. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da su počinitelji na ročištu u prekršajnom postupku priznali verbalno vrijeđanje podnositelja izvikivanjem raznih homofobnih uvreda s osnove njihove spolne orijentacije, priznali su i fizički napad uslijed kojeg su počinitelji zadobili lake tjelesne ozljede (v. točku. 12. ovog obrazloženja). Stoga, isto kao u predmetu Sabalić, počinitelji su napali identitet podnositelja, narušili njihov integritet i dostojanstvo, što je kod podnositelja nužno moralo izazvati osjećaje straha, tjeskobe, nesigurnosti i podređenosti. Kao što je prethodno rečeno, ESLJP je utvrdio da takvo postupanje potpada pod doseg članka 3. Konvencije (v. točke 36. i 37. ovog obrazloženja i usp. glede težine ozljeda sa predmetom ESLJP-a: Škorjanec protiv Hrvatske, br. 25536/14, §§ 9 i 72, presuda od 28. ožujka 2017.). U ovom predmetu Ustavni sud nije našao nikakve razloge za zauzimanje drukčijeg stajališta, slijedom čega utvrđuje da prigovori podnositelja potpadaju pod doseg članka 23. stavka 1. Ustava koji glasi:

»Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja (...)«

ii) Pozitivne obveze države

41. Ustavni sud podsjeća da u okviru članka 23. Ustava domaća tijela imaju određene pozitivne obveze, i to obvezu uspostave odgovarajućeg pravnog okvira koji pruža zaštitu protiv djela nasilja (uključujući i zločine iz mržnje) i procesnu obvezu provođenja učinkovite istrage (v. ESLJP/X i drugi protiv Bugarske [Vv], br. 22457/16, § 178, presuda od 2. veljače 2021.).

42. Suština prigovora podnositelja je procesne naravi i odnosi se na neodgovarajuću reakciju državnih tijela na nasilni zločin iz mržnje. Stoga će se Ustavni sud ograničiti na ocjenu procesnog aspekta pozitivnih obveza države. U tom smislu ističe se da pozitivna procesna obveza koja se sastoji u dužnosti državnih tijela da istraže postojanje veze između diskriminacijskog motiva i čina nasilja postoji kako u okviru članka 23. stavka 1. Ustava, tako i u okviru članka 14. stavka 1. Ustava koji glasi:

»Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

(…)«

43. Takva procesna obveza postoji neovisno o tome je li postupanje protivno Ustavu počinjeno od strane predstavnika države ili privatnih osoba (v. Sabalić, § 96). S obzirom na prigovor podnositelja da su domaća tijela propustila sankcionirati nasilje kojem su bili podvrgnuti te ispitati i sankcionirati homofobni motiv tog napada, Ustavni sud smatra da je najprimjerenije ispitati jesu li državna tijela ispunila svoju pozitivnu obvezu u okviru članka 23. stavka 1. u vezi s člankom 14. stavka 1. Ustava (v. Sabalić §§ 90-92).

a) Načelna stajališta

44. Ustavni sud ističe sljedeća načelna stajališta sažeta u predmetu Sabalić, §§ 93-95 i 97:

»Kad državna tijela istražuju nasilne incidente, kao što je zlostavljanje, dužna su poduzeti sve razumne korake kako bi razotkrila moguće diskriminacijske motive, što je, Sud priznaje, težak zadatak. Obveza države da istraži moguće diskriminacijske motive za nasilni čin sastoji se u obvezi ulaganja najvećih mogućih napora i takva obveza nije apsolutna. Državna tijela moraju učiniti sve što je razumno u danim okolnostima kako bi prikupila i osigurala dokaze, istražila sve praktične načine otkrivanja istine i donijela potpuno obrazložene, nepristrane i objektivne odluke i pritom paziti da ne izostave sumnjive činjenice koje mogu ukazivati na nasilje potaknuto, primjerice, rasnom ili vjerskom netolerancijom ili na nasilje motivirano diskriminacijom na temelju spola ili spolne orijentacije. Tretiranje predmeta koji uključuju nasilje i brutalnost s diskriminirajućom namjerom na jednak način kao predmete u kojima nisu prisutni takvi elementi predstavljalo bi zanemarivanje posebne prirode djela koja su osobito pogubna za temeljna prava. Propust različitog rješavanja situacija koje se po svojoj naravi međusobno bitno razlikuju može dovesti do neopravdanog postupanja nespojivog s člankom 14. Konvencije (...).

Stoga, kada postoji sumnja da je neki nasilan čin potaknut diskriminatornim stavovima, važno je da se službena istraga provede odlučno i nepristrano, imajući u vidu potrebu da se stalno potvrđuje osuda takvih činova u društvu i da se zadrži povjerenje manjinskih skupina u sposobnost vlasti da ih zaštiti od nasilja motiviranog diskriminacijom. Poštovanje procesnih obveza države zahtijeva da domaći pravni sustav pokaže sposobnost za provedbom kaznenog zakonodavstva protiv počinitelja takvih nasilnih činova.

(...)

Izostanak strogog pristupa tijela za provedbu zakona neizbježno bi doveo do toga da bi se zločini motivirani predrasudama tretirali jednako kao i obični predmeti u kojima takvi elementi nisu prisutni, a posljedično nerazlikovanje takvih predmeta bilo bi istovjetno službenom prihvaćanju ili čak dopuštanju zločina iz mržnje (...).

Kada službena istraga dovede do pokretanja postupka pred nacionalnim sudovima, postupak u cijelosti, među ostalim i suđenje, mora ispunjavati pretpostavke članka 3. Konvencije (...). Iako ne postoji apsolutna obveza prema kojoj bi se svi kazneni progoni trebali okončati osudom ili izricanjem neke određene kazne, nacionalni sudovi ni u kojem slučaju ne bi smjeli dopustiti da teški napadi na tjelesni i moralni integritet prođu nekažnjeno ili da teška kaznena djela budu kažnjena pretjerano blagim kaznama. Stoga je važno da Sud ispita može li se i u kojem opsegu smatrati da su sudovi pri donošenju odluka predmet podvrgnuli pažljivoj ocjeni kako ne bi bio doveden u pitanje odvraćajući učinak uspostavljenog pravosudnog sustava i njegov značaj u sprječavanju povreda zabrane zlostavljanja.

(...).«

44.1. Također, ESLJP je izrazio stav da je u slučajevima zlostavljanja, promptna reakcija istražnih tijela ključna za održavanje povjerenja u nadležne vlasti te za sprječavanje njihovog nezakonitog ponašanja (v. Bouyid protiv Belgije [Vv], br. 23380/09, § 121, presuda od 28. rujna 2015.). Članak 3. Konvencije zahtijeva da istrage budu brze i da se odvijaju razumnom brzinom. Iako mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprječavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji, brzi odgovor vlasti u istrazi navoda o zlostavljanju mogu se općenito smatrati ključnim za održavanje povjerenja javnosti u njihovu privrženost vladavini prava i u sprječavanju bilo kakvog izgleda tajnog dogovora ili toleriranja nezakonitih radnji.

b) Primjena načelnih stajališta na ovaj predmet (adekvatnost postupovnog odgovora države i učinkovita istraga)

45. U vezi događaja na štetu podnositelja pokrenuta su dva postupka – prekršajni i kazneni. Kazneni postupak obustavljen je primjenom načela ne bis in idem, a u prekršajnom postupku počinitelji su kažnjeni za prekršaj iz članka 6. ZPJRM-a uvjetnom osudom.

Ustavni sud utvrđuje da je već u početnim fazama postupka, neposredno nakon fizičkog napada, policija bila upoznata s prima facie naznakama nasilja motiviranog spolnom orijentacijom podnositelja (v. točku 10.-10.2. ovog obrazloženja). Prema praksi ESLJP-a to je zahtijevalo djelotvornu primjenu domaćih kaznenopravnih mehanizama kojima se može rasvijetliti mogući motiv mržnje s homofobnim konotacijama za nasilni incident te identificirati i, prema potrebi, na odgovarajući način kazniti odgovorne osobe (v. predmet Sabalić, § 105).

46. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je policija pokrenula prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira koji je pravomoćno okončan istog dana kad je pokrenut. U tom postupku počinitelji su priznali da su podnositeljima izvikivali homofobne uvrede i fizički nasrnuli na njih. Jedan dan nakon toga podnositelji, koji nisu sudjelovali u prekršajnom postupku i nisu znali za njegovo pravomoćno okončanje, tražili su obustavu prekršajnog postupka jer su namjeravali podnijeti kaznenu prijavu. Na to ih je policija obavijestila da obustava prekršajnog postupka nije moguća zbog njegovog pravomoćnog okončanja. Policija je također navela da nije podnijela kaznenu prijavu već je pokrenula prekršajni postupak iz razloga što su podnositelji pretrpjeli lake tjelesne ozljede i nije došlo do teškog ponižavanja žrtava, a što je uvjet za kvalifikaciju djela po članku 323.a KZ-a/11 (nasilničko ponašanje) u vezi s člankom 87. stavkom 21. KZ-a/11. Slično je policija navela i u svom očitovanju Ustavnom sudu tvrdnjom da je homofobni motiv napada uzet u obzir ali da su policijski službenici procijenili da je stupanj ponižavanja žrtve vrijeđanjem sadržan u biću prekršaja iz članka 6. ZPPJRM, odnosno da stupanj tjelesne ozljede i poniženja žrtve nije bio dostatan za podnošenje kaznene prijave.

47. Ustavni sud primjećuje da zakonski opis prekršaja za koji su počinitelji kažnjeni ne sadrži posljedicu dovođenja drugog u ponižavajući položaj, niti je element ponižavanja bio sadržan u dispozitivu optužnog prijedloga. Ustavni sud nadalje primjećuje da, iako su u dispozitivu optužnog prijedloga citirane homofobne uvrede koje su počinitelji uputili podnositeljima, u presudi prekršajnog suda nije ništa navedeno o tome je li nasilan čin protiv podnositelja bio potaknut diskriminatornim stavovima počinitelja. Dakle, homofobni motiv napada nije obuhvaćen prekršajnom presudom jer taj motiv u okviru prekršajnog postupka uopće nije ispitan, niti je uzet u obzir pri odmjeravanju kazne. Suština prekršajnog postupka samo je utvrđenje da su počinitelji remetili javni red i mir.

48. Isto tako Ustavni sud utvrđuje da je presudom prekršajnog suda prema počiniteljima primijenjena uvjetna osuda. Dakle, posljedice potencijalno homofobnog fizičkog napada za počinitelje su ograničene na zadržavanje u policiji, dovođenje na sud, uvjetnu osudu i puštanje na slobodu, sve u vremenu kraćem od 24 sata od spornog napada.

49. U sličnim okolnostima predmeta Sabalić, ESLJP je utvrdio povredu članka 3. u vezi s člankom 14. Konvencije. Međutim, okolnost koja razlikuje konkretan predmet od predmeta Sabalić je nastavljanje kaznenog progona. ŽDO Zagreb je nakon provedenog nadzora naložio ODO-u Zagreb nastavak kaznenog progona, odnosno provođenje daljnjeg istraživanja (v. točke 24. i 24.1. ovog obrazloženja). Ustavni sud pohvaljuje takav odgovor tijela kaznenog progona, što je korak naprijed u odnosu na presudu Sabalić.

49.1. Međutim, da bi istraga bila učinkovita ona mora biti brza i odvijati se razumnom brzinom. Ispitujući učinkovitost istrage s aspekta brzine postupanja Ustavni sud primjećuje da je kazneni progon pred ODO-om Zagreb trajao od podnošenja kaznene prijave do donošenja rješenja o njezinom odbačaju odnosno dana kada su podnositelji obaviješteni o tome, manje od godinu dana. Podnositelji su potom neuspješno pokušali preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja. Prijedlog za provođenje dokaznih radnji podnijeli su 6. ožujka 2017. Drugostupanjska odluka kojom je njihov prijedlog odbijen donesena je 15. lipnja 2018. Nakon toga je potpuna neaktivnost ODO-a Zagreb trajala sve do provođenja nadzora (v. točke 24. i 24.1. ovog obrazloženja). Neaktivnost tijela progona, od odbijanja prijedloga podnositelja u svojstvu oštećenika kao tužitelja do nastavka kaznenog progona, trajala je više godina. Šest i pol godina nakon podnošenja kaznene prijave kazneni progon je još u fazi kaznenog istraživanja, nije donesena meritorna odluka o osnovanosti kaznene prijave, nije podignuta optužnica i postupak nije pravomoćno dovršen, dok zastara još nije nastupila.

Ustavni sud utvrđuje da istražni kazneni postupak traje prekomjerno dugo, pri čemu niti složenost predmeta niti ponašanje stranaka i sudionika tog postupka ne mogu pružiti opravdanje da još nije dovršen. Takvo razdoblje ne udovoljava zahtjevu razumnoga vremenskog roka i tijela progona nisu ispunila zahtjev pravodobnosti sadržan u postupovnoj obvezi progona nasilnih činova na temelju članka 23. stavka 1. Ustava i članka 3. Konvencije (usp. primjerice s predmetima ESLJP-a: D.M.D. protiv Rumunjske, br. 23022/13, §§ 42-53, presuda od 3. listopada 2017. i Y. protiv Slovenije, br. 41107/10, § 99, presuda od 28. svibnja 2015.; v. i odluke Ustavnog suda brojeva U-IIIBi-5910/2021 od 12. travnja 2022. /»Narodne novine« broj 54/22./ i U-IIIBi-2808/2021 od 12. travnja 2022. /»Narodne novine« broj 55/22./).

49.2. Homofobni motiv napada na podnositelje sve do danas ostao je neistražen i nesankcioniran. Slijedom navedenog Ustavni sud ocjenjuje da podnositelji nisu dobili odgovarajući i pravodobni pravosudni odgovor u skladu s postupovnim obvezama države koji se sastoji u zaštiti od čina nasilja potencijalno motiviranog njihovom spolnom orijentacijom.

50. Opravdano podnositelji tvrde da sankcioniranjem počinitelja samo u prekršajnom postupku nije odgovarajuće ostvarena svrha generalne prevencije nasilja i diskriminacije u odnosu na slabiju društvenu skupinu koja zahtijeva zaštitu. Pokretanje samo prekršajnog postupka u ovakvoj situaciji potiče stvaranje osjećaja nekažnjivosti nasilja iz mržnje. Drugim riječima, prekršajni postupak bez učinkovitog provođenja kaznenog postupka nije odgovarajući mehanizam za pokazivanje da se nasilje motivirano mržnjom i diskriminatornim pobudama ne može tolerirati (v. izvješće ECRI-ja o Hrvatskoj, točka 32. ovog obrazloženja i Sabalić §§ 108-111). Stoga je u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 23. stavka 1. Ustava u procesnom aspektu u vezi s člankom 14. stavkom 1. Ustava. Glede prava na naknadu – zadovoljštinu zbog utvrđene povrede, podnositelji u ustavnoj tužbi takav zahtjev nisu istaknuli, stoga ju Ustavni sud nije dosudio (v. odluku broj: U-III-2470/2018 od 26. listopada 2021., točku 19.)

iii) Poštovanje načela ne bis in idem

51. Ustavni sud ističe da je ESLJP u predmetu Sabalić, § 114 zauzeo jasan stav da se u predmetima poput ovog kazneni postupak mora provesti ako za to ne postoje pravne prepreke. Nadalje, ESLJP je već ranije zauzeo stav da u slučajevima postupanja protivnog članku 3. Konvencije, čak i kad su počinitelji privatne osobe, dosuđivanje naknade štete ne bi žrtvama povrede pružilo odgovarajuću zadovoljštinu, već je u svakom slučaju potrebna primjena adekvatnih kaznenopravnih mehanizama (v. Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 56, presuda od 25. lipnja 2009.).

52. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je kaznena prijava podnositelja odbačena pozivanjem na načelo ne bis in idem i presudu ESLJP Maresti. Takvo stajalište i da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon zbog pravomoćno presuđene stvari potvrdili su sudovi (v. točke 17. – 21. ovog obrazloženja).

53. Ustavni sud u tom smislu primjećuje da su u pravu podnositelji kad tvrde da su se domaća tijela ograničila na jednu presudu ESLJP-a koju su koristila kao osnovu za svoju odluku, zanemarivši pritom da se praksa ESLJP-a glede primjene načela ne bis idem nakon presude Maresti dalje razvijala. Naime, u presudi A. i B. protiv Norveške, (navedeno, u daljnjem tekstu: A. i B. protiv Norveške) ESLJP je napustio raniji pristup naklonjen okrivljenicima koji je osiguravao viši stupanj zaštite njihovih prava, te razvio kriterije koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene je li došlo do dupliciranja postupka. Nakon donošenja presude A. i B. protiv Norveške sama činjenica da postoji identitet djela u odnosu na koje su se vodila dva postupka ne dovodi automatski do povrede načela ne bis in idem. Tako primjerice, primjenjujući kriterije za ocjenu je li došlo do dupliciranja postupka razvijene u presudi A. i B. protiv Norveške, ESLJP u predmetu Galović protiv Hrvatske (br. 45512/11, §§ 107-124, presuda od 31. kolovoza 2021.) nije našao povredu načela ne bis in idem u odnosu na podnositelja koji je bio osuđen u prekršajnom i kaznenom postupku zbog obiteljskog nasilja, iako su činjenice za koje je bio osuđen u dva prekršajna postupka bile sastavni dio naknadnog kaznenog postupka.

54. Iz navedenog jasno proizlazi, sukladno novijoj praksi ESLJP-a, razvijenoj nakon presude Maresti, da uzastopno vođenje prekršajnog i kaznenog postupka u odnosu na iste činjenice nije apsolutno isključeno, već je naprotiv, pod određenim uvjetima dopušteno (v. A. i B. protiv Norveške, § 130, Galović protiv Hrvatske, navedeno § 113). Konkretno, ESLJP je istaknuo da će se smatrati da nema dupliciranja postupaka ako država uvjerljivo pokaže su dva postupka bila »dovoljno međusobno povezana u naravi i u vremenu«, odnosno da su postupci bili kombinirani na integriran način tako da čine koherentnu cjelinu. To podrazumijeva ne samo da svrhe koje se nastoje ostvariti i načini na koje se one ostvaruju trebaju biti u naravi komplementarni i povezani u vremenu nego i da moguće posljedice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom ponašanju trebaju biti razmjerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene. Kad je riječ o uvjetima koje je potrebno ispuniti kako bi se dvojni postupci smatrali dovoljno povezanim u naravi i vremenu i time sukladnim kriteriju bis iz članka 4. Protokola broj 7, materijalni čimbenici za određivanje toga postoji li dovoljno bliska povezanost u naravi uključuju pitanje:

– jesu li se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe te time riješiti, ne samo in abstracto već i in concreto, različiti aspekti spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;

– je li dupliciranje dotičnih postupaka bilo predvidljiva posljedica, kako u pravu tako i u praksi, istog osporavanog ponašanja (idem);

– jesu li relevantni postupci vođeni na takav način da se što više izbjegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliciranja postupka, a posebice dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, ponajprije odgovarajućom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;

– je li kazna izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da dotični pojedinac u konačnici snosi prekomjeran teret, s tim da je najmanje vjerojatno da će taj rizik postojati ako postoji uračunavajući mehanizam kojim se osigurava da ukupan iznos svih izrečenih sankcija bude razmjeran (v. A. i B. protiv Norveške, § 130, Galović protiv Hrvatske, navedeno § 113).

55. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je DORH vršeći nadzor utvrdio pogrešnu primjenu načela ne bis in idem. Stoga je od ŽDO-a Zagreb zatražio provođenje nadzora nad radom ODO-a Zagreb, nakon čega je uslijed utvrđenog propusta u postupanju u vezi načela ne bis idem naložio ODO-u Zagreb provođenje daljnjeg kaznenog istraživanja. Ustavni sud potvrđuje izneseni stav DORH-a da pri obrazlaganju osnove za donošenje rješenja o odbačaju nisu analizirane okolnosti događaja iz prekršajnog postupka u odnosu na činjenično stanje utvrđeno tijekom istraživanja u kaznenom postupku. Ustavni sud međutim smatra potrebnim upotpuniti ocjenu DORH-a u odnosu na primjenu načela ne bis in idem. DORH je obrazložio zašto smatra da je načelo ne bis in idem pogrešno primijenjeno u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede iz mržnje, imajući pritom u vidu samo različite svrhe postupaka s obzirom na zaštićeno dobro i kažnjive radnje. Ustavni sud će uzeti u obzir i ostale kriterije razvijene u novijoj praksi ESLJP te proširiti svoju ocjenu i na kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz mržnje iz razloga navedenih u točki 57. ovog obrazloženja.

U konkretnom slučaju Ustavni sud, uzimajući u obzir noviju praksu ESLJP-a, ocjenjuje da nastavak kaznenog progona i pokretanje kaznenog postupka protiv počinitelja ne bi dovelo do povrede načela ne bis idem, kako u odnosu na kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz mržnje tako i u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede iz mržnje, iz razloga kako slijedi.

a) Identitet djela

56. Prvenstveno se ističe da se kaznena prijava podnositelja nedvojbeno odnosi na iste činjenice za koje su počinitelji osuđeni u prekršajnom postupku.

b) Dupliciranje postupaka

57. U odnosu na pitanje mogućeg dupliciranja postupka nastavkom kaznenog progona protiv počinitelja, Ustavni sud ističe da nije zadaća Ustavnog suda da kvalificira okolnosti napada na podnositelje prema odredbama mjerodavnog kaznenog zakona. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su podnositelji podnijeli kaznenu prijavu zbog zločina iz mržnje, i to kaznenog djela nasilničkog ponašanja opisanog i kažnjivog po članku 323.a KZ-a/11 u vezi s člankom 87. stavkom 21. KZ/11-a. Isto tako ODO je prije odbačaja kaznene prijave proveo dokazne radnje prvog ispitivanja troje počinitelja i dvojice podnositelja u svojstvu svjedoka zbog osnovane sumnje na počinjenje upravo kaznenog djela koje je navedeno u kaznenoj prijavi (v. točku 16.1. ovog obrazloženja). S druge strane, ŽDO je nakon provedenog nadzora naložio ODO-u Zagreb provođenje daljnjeg istraživanja unutar kojeg će se provesti sudskomedicinsko vještačenje u svrhu utvrđivanja osnovane sumnje da su osumnjičenici na štetu podnositelja počinili kazneno djelo tjelesno ozljede iz mržnje (v. točku 24. ovog obrazloženja). Stoga će Ustavni sud razmotriti bi li nastavkom kaznenog progona došlo do dupliciranja postupka u odnosu na ta kaznena djela.

58. Ustavni sud uvodno primjećuje da se prekršaj opisan u članku 6. ZPJRM i kazneno djelo opisano u članku 323.a KZ-a/11 u određenoj mjeri odnose na isto zaštićeno dobro, odnosno služe zaštiti javnog reda. Međutim, kaznenim djelom opisanim u članku 323.a u vezi s člankom 87. stavkom 21. KZ-a/11, osim zaštite javnog reda, štite se i druga dobra. Naime, iako je činjenični opis prekršaja za koji su počinitelji osuđeni sadržavao elemente fizičkog nasilja i homofobne uvrede, homofobni motiv napada u prekršajnom postupku nije razmatran. S druge strane, kaznena prijava podnesena je radi zločina iz mržnje te su podnositelji u pravu kad ukazuju da prekršajni postupak, za razliku od kaznenog, ne omogućava sankcioniranje protupravnog ponašanja iz mržnje jer prekršajno zakonodavstvo ne poznaje mržnju kao obilježje nekog prekršajnog djela, niti se postupanje iz mržnje može uzeti kao otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne u prekršajnom postupku.

Kad je riječ o kaznenom djelu nasilničkog ponašanja iz mržnje, osim javnog reda štiti se ljudsko dostojanstvo žrtve, jednakost građana i duševni integritet žrtve. U odnosu na zaštitu duševnog integriteta žrtve, Ustavni sud ukazuje i na činjenicu da se za ostvarenje obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja traži prouzrokovanje teže posljedice, i to dovođenje drugoga u ponižavajući položaj. Ta posljedica nije sadržana u zakonskom opisu prekršaja iz članka 6. ZPJRM-a, niti je element ponižavanja bio sadržan u dispozitivu optužnog prijedloga, slijedom čega nije obuhvaćen prekršajnom presudom.

59. Imajući to u vidu i uzimajući u obzir blagu sankciju koja je propisana za prekršaj iz članka 6. ZPJRM-a u usporedbi sa sankcijom zapriječenom za kazneno djelo nasilničkog ponašanja, Ustavni sud ocjenjuje da cjelokupna protupravnost konkretnog događaja nije mogla biti iscrpljena u osudi za prekršaj. Isti zaključak vrijedi i za kazneno djelo tjelesne ozljede iz mržnje. Također, sve što je za element mržnje rečeno u odnosu na kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz mržnje, na jednak se način primjenjuje i na kazneno djelo tjelesne ozljede iz mržnje. Nadalje, u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede iz mržnje Ustavni sud primjećuje da je DORH pravilno naveo da se njime, osim ljudskog dostojanstva žrtve, jednakosti građana i duševnog integriteta žrtve, štiti i tjelesni integritet žrtve odnosno zdravlje ljudi. Naime, za ostvarenje obilježja kaznenog djela tjelesne ozljede traži se ostvarenje teže posljedice (nanošenje drugome tjelesne ozljede ili narušavanje tuđeg zdravlja), a koja posljedica nije sadržana u zakonskom opisu prekršaja iz članka 6. ZPJRM-a, niti je obuhvaćena prekršajnom presudom (v. točku 12. ovog obrazloženja).

60. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da su svrhe dvaju postupaka u konkretnom slučaju komplementarne jer je razvidno da se dvama postupcima nastoje riješiti različiti aspekti društveno nedozvoljenog ponašanja. Kaznenim djelom nasilničkog ponašanja iz mržnje štiti se zajednica na širi način nego prekršajem protiv javnog reda i mira, jer se njime osigurava i zaštita manjinskih skupina koje zahtijevaju osobitu zaštitu. Taj aspekt zaštite zajednice sadržan je i kod kaznenog djelo tjelesne ozljede iz mržnje. Isto tako, navedena kaznena djela osim zaštite zajednice imaju za svrhu i zaštitu tjelesnog i duševnog integriteta pojedinca, za razliku od prekršaja protiv javnog reda i mira koji je usmjeren isključivo na zaštitu zajednice.

61. Ustavni sud također ističe da je za počinitelje bilo predvidivo da se nakon okončanja prekršajnog postupka može poduzeti i kazneni progon. U tom smislu, Ustavni sud ističe da, iako je nastavno na presudu Maresti izdana uputa iz točaka 29. i 30. ovog obrazloženja, takva uputa nije zaživjela u praksi, već se i dalje provode paralelni i uzastopni prekršajni i kazneni postupci u odnosu na djela za koja se prekršajne i kaznene odredbe preklapaju. S druge strane, praksa Ustavnog suda glede primjene načela ne bis in idem je u usporedivim situacijama dosljedna. Ustavni sud u većem broju odluka koje su se ticale uzastopnih osuda za prekršaj protiv javnog reda i mira i kazneno djelo protiv života i tijela nije našao povredu načela ne bis in idem, čak i kad su u pitanju bile lakše tjelesne ozljede (v. odluke brojeva U-III-350/2011 od 25. veljače 2016; U-III-209/2012 od 19. svibnja 2016.; U-III-6773/2014 od 25. svibnja 2016.; U-III-377/2016 od 13. ožujka 2018.; sve na www.usud.hr). Naime, zauzimanje drugačijeg stava moglo bi dovesti do toga da počinitelji kaznenih djela olako izbjegnu kazneni progon, odnosno da kaznena djela ostanu nesankcionirana, čime bi bila dovedeno u pitanje učinkovito ostvarenje specijalne i generalne prevencije. Ustavni sud u tom smislu naglašava da iako se pojedine prekršajne i kaznene odredbe preklapaju, ne preklapa se težina sankcija koja je za njih predviđena i ne preklapa se svrha dvaju postupaka jer se u okviru kaznenog postupka istražuju i sankcioniraju teži oblici društveno nedozvoljenog ponašanja u usporedbi s prekršajnim postupkom. Osim toga, kao što je prethodno rečeno, u prekršajnom postupku naglasak je na zaštiti zajednice, a u kaznenom postupku i na zaštiti tjelesnog i duševnog integriteta žrtve.

62. Ustavni sud ističe da je u okviru kaznenog istraživanja ostvarena suradnja između ODO-a i policije na način da je policija dostavila ODO-u relevantnu dokumentaciju vezanu uz prekršajni postupak sa svrhom da se činjenice koje su utvrđene u prekršajnom postupku utvrde i u kaznenom (v. točku 16.1. ovog obrazloženja).

63. Ustavni sud također ističe da su podnositelji podnijeli kaznenu prijavu tri dana nakon pokretanja i pravomoćnog okončanja prekršajnog postupka te da je zadnje rješenje kojim je sud potvrdio stav da pravomoćno okončani prekršajni postupak isključuje kazneni progon protiv počinitelja doneseno 15. lipnja 2018. Iz navedenog je razvidno da su dva postupka bila dovoljno povezana u vremenu. Nastavak kaznenog progona sukladno uputi ŽDO-a Zagreb (v. točku 24. ovog obrazloženja) ne bi doveo u pitanje vremensku povezanost između tih dvaju postupaka (usp. s predmetom ESLJP-a Bajčić protiv Hrvatske, br. 67334/13, § 45, presuda od 8. listopada 2020.).

64. Imajuću u vidu utvrđenja Ustavnog suda u točkama 58. – 63. ovog obrazloženja, kao i praksu ESLJP-a razvijenu nakon presude Maresti glede primjene načela ne bis idem, Ustavni sud zaključuje da bi nastavkom kaznenog progona postupci protiv počinitelja prekršaja bili dovoljno povezani u »naravi i vremenu« kako to zahtijevaju kriteriji iz presude A. i B. protiv Norveške. Ne prejudicirajući ishod kaznenog postupka, Ustavni sud naglašava potrebu uzimanja u obzir kazne izrečene u postupku koji je prvi pravomoćno okončan u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan.

65. Stoga, uvažavajući praksu ESLJP-a prema kojoj se radi pružanja odgovarajuće zadovoljštine žrtvama u situacijama poput ove, kazneni postupak treba provesti (v. točku 51. ovog obrazloženja) te s obzirom da je Ustavni sud utvrdio da nastavkom kaznenog progona protiv počinitelja prekršaja njima ne bi bilo povrijeđeno načelo ne bis in idem, Ustavni sud je odlučio kao u točki II. izreke. Pri tome nije naložio vraćanje predmeta ODO-u Zagreb na ponovni postupak obzirom da je nastavak kaznenog istraživanja već naložio ŽDO Zagreb (v. točku 24. ovog obrazloženja).

Ustavni sud neovisno o tom utvrđenju ističe da, sve i kad bi se uzelo da bi počiniteljima prekršaja nastavkom kaznenog progona bilo povrijeđeno načelo ne bis in idem (v. Sabalić § 113), u konkretnom slučaju interesi žrtava i zajednice da se ispita homofobni motiv napada na njihov tjelesni i duševni integritet pretežu nad interesima počinitelja koji su u prekršajnom postupku blago sankcionirani.

C) Zaključak

66. Slijedom navedenog Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo iz članka 23. stavka 1. Ustava u proceduralnom aspektu u vezi s člankom 14. stavkom 1. Ustava.

67. Na temelju članka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) odlučeno je kao u izreci odluke.

68. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIBi-2933/2018

Zagreb, 19. siječnja 2023.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Zamjenik predsjednice Vijeća mr. sc. Rajko Mlinarić, v. r.