Ustavni sud Republike Hrvatske

1815

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ivan Petković iz Šibenika, na sjednici održanoj 4. lipnja 2024. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 3407/2018-3 od 14. lipnja 2022.

III. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

IV. Utvrđuje se da je zbog dugotrajnosti postupka podnositelju ustavne tužbe Ivanu Petkoviću iz Šibenika, Frane Supila 5, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te mu se na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) određuje primjerena naknada u iznosu od 2.295,00 eura.

V. Naknada iz točke IV. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije za njezinu isplatu.

VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

i

RJEŠENJE

I. Ustavna tužba se odbacuje u dijelu u kojem je podnesena u povodu presude Županijskog suda u Puli-Pola broj: Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018.

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje odluke

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Ivan Petković iz Šibenika (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je ustavnu tužbu u povodu rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 3407/2018-3 od 14. lipnja 2022. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) kojim je odbačena revizija podnositelja kao nedopuštena te je presudom Županijskog suda u Puli – Pola broj: Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018. (u daljnjem tekstu: osporena drugostupanjska presuda) pravomoćno odbijen njegov tužbeni zahtjev radi isplate.

1.1. Presudom Općinskog suda u Šibeniku broj: P-755/14 od 29. prosinca 2017. ispravljena rješenjem broj: P-755/14-47 od 9. siječnja 2018. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda) usvojen je tužbeni zahtjev podnositelja i naloženo je OTP banci d.d. Zadar kao tuženici da podnositelju kao tužitelju plati 13.849,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, zatim 59.080,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tijeku navedenom u izreci te 27.914,22 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, sve kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka od 45.125,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi navedenoj u izreci.

1.2. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Šibeniku broj: P-755/14.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

2. Podnositelj je tužbu radi isplate podnio prvostupanjskom sudu 15. veljače 2013.

Sa tuženikom, OTP bankom Zadar d.d. (u daljnjem tekstu: tuženik) podnositelj je 20. ožujka 2008. sklopio ugovor o hipotekarnom kreditu od 107.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama uz kamatu stopu od 7,79 %.

Iznos kredita je isplaćen 1. travnja 2008. uz obvezu otplate u roku od dvadeset godina.

Kredit je u potpunosti otplaćen 31. kolovoza 2012., nakon četiri godine i pet mjeseci od sklapanja ugovora o kreditu.

Podnositelj je za vrijeme trajanja kredita banci isplatio uz glavnicu i 40.316,40 eura protuvrijednosti u kunama na ime kamata, odnosno 37,68 premije na glavnicu.

Podnositelj je platio 3.751,06 eura protuvrijednosti u kunama na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

U tužbi je tvrdio da u vrijeme zaključenja Ugovora i tijekom otplate kredita nije bio upoznat pod kojim uvjetima će tuženik jednostrano mijenjati ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu te se o toj odredbi ugovora nije moglo pregovarati.

Tuženik nije kod sklapanja ugovora vezao promjenu kamatne stope uz neku od tržišnih referentnih kamatnih stopa (npr. eskontnu kamatnu stopu HNB-a ili tromjesečne ili šestomjesečne zapise Ministarstva financija Republike Hrvatske ili neke druge domaće ili strane tržišne referentne kamatne stope).

Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, porekao je činjenične navode iz tužbe te je predložio da tužba bude odbijena kao neosnovana uz osudu tužitelja na nadoknadu parničnog troška.

Tijekom parničnog postupka izvedeni su dokazi pregledom ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, koji je ovjeren i solemniziran od javnog bilježnika Vojislava Vuletina 8. rujna 2006. pod brojem Ov-16152/06, amortizacijskog plana, pregledom računa izdanog za plaćanje naknade za izvršenu uslugu na temelju odluke o tarifi naknada banke, pregledom elektroničke platne transakcije, pregledom Odluke o izmjenama i dopunama odluke o kamatama broj: 1-2004-79, Odluke o izmjenama i dopunama odluke o kamatama broj: 1-2004-72 od 3. lipnja 2008., Općih uvjeta odobravanja »hipotekarnih kredita prilagođen vašim željama«, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, te pregledom prometa po računu, izračuna razlike kamata iz ugovora o kreditu vještaka Jurice Dobrinića, dipl. oecc., dopisa Hrvatske narodne banke od 23. ožujka 2015., SBER banke od 1. travnja 2015., ispisu kamatnih stopa, potvrde o elektroničkoj platnoj transakciji, nalaza i mišljenja vještaka za financijsko računovodstvene poslove Gorana Miljasa, dipl. oecc., od 16. svibnja 2017., dopunskog saslušanja vještaka Gorana Miljasa, dip. oecc., te saslušanjem svjedoka Željka Dekovića i podnositelja.

2.1. Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev podnositelja i naloženo je tuženiku da mu plati u izreci prvostupanjske presude specificirane iznose te da mu naknadi troškove parničnog postupka. U prvostupanjskoj presudi, između ostalog, navedeno je:

»Raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka propisane su odredbom članka 1024 st. 2, 3. i 4. po kojima korisnik kredita može vratiti kredit i prije određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio.

I slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Opće odredbe o plaćanju prije roka propisane su odredbom članka 25. ZOO-a po kojoj dužnik novčane obveze može ispuniti obveze i prije roka, odredba kojoj se dužnik odriče tog prava je ništetna, a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

Pored naprijed navedenih zakonskih odredbi ugovorne stranke kod dvostrano obveznih ugovora dužne su se pridržavati i osnovnog načela ZOO po kojem je propisano da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti njihove suradnje, jednakih vrijednosti činidbe, kao i načelo zabrane zloupotrebe prava.

Nadalje, sukladno odredbi članka 81. do 88. ZZP i prema članku 81 st. 1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savijenosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.(»Narodne novine« 79/07,125/07)

Dakle, polazeći od osnovnih načela dvostrano obveznih odnosa osnovano se tužitelj poziva da je unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenljive kamatne stope, te da će se ista odrediti odlukom banke bilo suprotno naprijed navedenim načelima obveznog prava, jer je korisnik kredita od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu, bila takva da je na temelju takve formulacije korisnik kredita tužitelj mogao znati samo visinu kamate stope na dan sklapanja ugovara o kreditu, o daljnjim promjenama kamatne stope i kolika će biti tijekom budućeg kreditnog razdoblja tužitelj ni približno nije mogao ocijeniti i sva kretanja na tržištu kapitala koja bi bila negativna snosi tužitelj što nije u skladu ni sa jednim naprijed navedenim načelom.

Dakle, na temelju ovakvih ugovornih odredbi o kamati koja je ugovorena kao promjenljiva kamatna stopa sukladno odlukama banke tijekom budućeg vremenskog razdoblja niti je određena ni odrediva, jer u ugovoru izrijekom nije naveden razlog za njihove izmjene ubuduće, a što nije moglo biti jasno ni tužitelju, iako je prema navodima tuženika poslovan čovjek koji ima firmu i kojem su poznati financijski poslovi.

Ovdje treba istaknuti i navode zakonskog zastupnika tuženika saslušanog kao svjedoka Željka Deković koji je naveo u svom svjedočkom iskazu da se sve u ugovornim odnosima radi temeljem Odluke banke znači jednostranom odlukom i to kako promjena kamatne stope tako i visina naknade prilikom prijevremene otplate kredita i to u vrijeme vraćanja kredita po Tarifi o naknadi banke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditu, a tužitelj da je tražio da mu se smanji naknada, što je tuženik odbio.

Sud je nedvojbeno utvrdio da u ugovoru i to u članku 3. istog tuženik banka nije navela osnovne ekonomske čimbenike koji bi izravno ili neizravno utjecali na određivanje visine kamate, a ista nije određena po sporazumna ugovorena naknada za korištenje tuđeg novca, pa je kao takva odredba ugovora kojom se ugovora visina kamate neodređena, a protivna i načelu savjesnosti i poštenja, jer je očigledno prouzročila neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu korisnika kredita kako je to i propisano odredbom članka 296. ZOO-a da je ništena odredba općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Nadalje stavkom dva istog članka je propisano da se prilikom ocijene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojima je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Odredba stavka 1. ovog članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj, te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive, kako je vještak Goran Miljas u svom nalaz i mišljenju i naveo da je banka dva puta jednostranom odlukom mijenjala kamate, a da prethodno o tome nije obavijestila tužitelja što je bila obveza po općim uvjetima i to dana 16. lipnja 2008. godine na 9,29, a 10. studenog 2008. godine na 9,79 % godišnje, a ukupna razlika u kamatama koja je ugovorena i kamate određene odlukom banke je u iznosu od 72.930,36 kn, a čiji nalaz i mišljenje ovaj sud cijeni kao objektivan i stručan to je tim više osnovan tužbeni zahtjev kao na isplatu više naplaćene kamate.

Isto tako sud je utvrdio da je odredba članka 6. ugovora kojom je također navedeno da će se naknada za prijevremenu otplatu kredita odrediti Odlukom o tarifi naknada Banke, a s obzirom i da je tužitelj zahtijevao da se naknada za prijevremenu otplatu smanji koju tuženik nije odobrio, već je naplatio u visini od 4 % što je prema nalazu i mišljenju vještaka Gorana Miljas, dipl oecc naplaćeno dana 24. rujna 2010. godine iznos od 4.025,25 kn, te 23.888,97 kn na dan 31. kolovoza 2012. godine po konačnoj otplati kredita koja naknada nije također bila određena, a niti odrediva i protivna je načelu savjesnosti i poštenja ista je ništena.

Ovaj sud je kod ocijene poštenosti ovog ugovora uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj kao korisnik kredita kao potrošač u odnosu na banku kao trgovca faktično bio u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi, pošto nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan odobrenog kredita tužene pod uvjetima koje je ona diktirala.

Slijedom sveg navedenog ovaj sud je utvrdio da je sukladno odredbi članka 1021. ZOO ugovorom o kreditu korisnika kredita tužitelj bio u obvezi prema tuženiku-banci plaćati ugovorenu kamatu i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, a ne i iznose koje je stekao na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, jer plaćanje kako kamata tako i naknada nemaju valjan pravni osnov u ugovoru o kreditu, pa je stjecatelj banka tuženik u ovom postupku sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a dužan vratiti kako iznos više plaćene kamate, tako i naknadu banke kako je to presuđeno u pravorijeku ove presude.«

2.2. Osporenom drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev podnositelja sa sljedećim obrazloženjem:

»Pogrešan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je određena općim uvjetima ništetna u smislu čl. 296. ZOO, jer sud prvog stupnja i ne obrazlaže u čemu bi se sastojala ta neravnopravnost, pogrešno smatrajući da je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač u odnosu na tuženicu kao trgovca bio u ovisnom položaju, da nije imao mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan odobrenog kredita tuženice pod uvjetima koje je ona diktirala, jer je tužitelj imao mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, koja je uobičajeno viša od prvotno ugovorene kamatne stope pri ugovaranju promjenjive kamatne stope, te je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je prema ugovorenim parametrima mogla kasnije biti i manja, shvaćajući u potpunosti značenje tako ugovorene stope, a mogao je odabrati i kredit kod neke druge banke ukoliko bi ga ocijenio povoljnijim.

Po ocjeni ovog suda ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. st. 2. ZOO, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način, na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.

Vezano za ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača između tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, predmet koje su bile odredbe iz ugovora o kreditu, čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a koje su tužene banke sklapale s potrošačima ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, odlučujući o revizijama stranaka Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. tumači sadržaj odredaba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, polazeći od odredbe čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine« 79/07, 125/07), kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Pri tome je ocijenio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljivima, jasnima, a nerazumljivima, smatrajući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezinog obračuna visokostručne i kao takve razumljive isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, a izraženo je i mišljenje da se razlozi za promjenjivost kamatne stope prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

Navedenom revizijskom odlukom odbijena je revizija protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na jednu od banaka, koja je u ugovorima o kreditu imala odredbu da se kamatna stopa određuje kao redovna sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora i promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu mrežu kreditora, jer je kao takva ispunjavala sve pretpostavke koje su naknadno propisane i odredbom čl. 10. st. 2. toč. f. Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine« 75/09). a tumačeno u skladu i u duhu prava Europske unije. U razlozima se navodi da ni takva formulacija ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovornog vremena kredita ali ga jasno informira o kojim će to parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se one kreiraju, te što utječe na njih.

Iako se navedeni postupak i u njemu donesene odluke ne odnose na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu (kako se navodi na str. 20. odluke VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), može se na odgovarajući način u smislu te odluke sagledati i pravna situacija u ovoj parnici.

Dakle, budući da ugovorna odredba o kamati tužitelju nije bila ni nejasna ni nerazumljiva, nije ju dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe čl. 99. ZZP. S obzirom na razumljivost odredbe o kamatama i s obzirom na to da je odredba o kamatama samom tužitelju bila razumljiva, te ju je potpisivanjem ugovora prihvatio, prema njegovim navodima u postupku o visini kamate se i pregovaralo, odredba nije nepoštena ni u smislu čl. 96. ZZP, a u postupku nije dokazano ni da je uzrokovala znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da u postupku nije ni utvrđivano koliko bi kamate tužitelj platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu za vrijeme cijelog trajanja kredita.

Pogrešno je sud prvog stupnja zaključio i da je tuženik dužan platiti tužitelju razliku glavnice koju je tužitelj platio u trenutku konačne prijevremene otplate kredita, nastale zbog veće kamate od one koja je prvotno ugovorena, jer je tužitelj u svakom slučaju bio dužan vratiti cijeli iznos glavnice kredita koji mu je na temelju ugovora o kreditu isplaćen, neovisno o tome je li ga platio prije ili u konačnoj prijevremenoj otplati, pa ne postoji osnova po kojoj bi tuženica u bilo kojem slučaju dio isplaćene glavnice morala i trebala tužitelju vratiti.

Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.

Prema tome, budući da ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna ni u smislu odredaba 96. ZZP, te čl. 324. ZOO, a ni odredaba čl. 296. ZOO. ona ne proizvodi ni posljedice ništetnosti u smislu čl. 323. ZOO. odnosno obvezu vraćanja dijela iznosa plaćene kamate.

Tuženica nije bez osnove stekla iznos kamate nastao zbog povećanja kamatne stope i prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO kad je tužbeni zahtjev prihvatio u dijelu kamate plaćene po promijenjenoj kamatnoj stopi, a pogrešno je primijenio istu odredbu i kad je tuženicu obvezao na vraćanje tužitelju iznosa plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je tuženica naknadu naplatila u skladu s ugovornom odredbom kojom je to pitanje uređeno, a koja je tužitelju također bila jasna, što proizlazi i iz njegovog iskaza.

U svakom slučaju pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i kad je tužitelju dosuđen dio glavnice, koji je već po prirodi ugovora o kreditu, definiranog odredbom čl. 1021. ZOO. morao vratiti tuženici, u visini u kojoj je mu je ta glavnica i isplaćena na temelju sklopljenog ugovora.

Stoga je, budući da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, žalba tuženice je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP prihvaćena, preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev.«

2.3. Podnositelj je u reviziji isticao sljedeće:

»Odlučujući o žalbi tuženika na presudu Općinskog suda u Šibeniku P-755/14 od 29. prosinca 2017. godine, Županijski sud u Puli usvojio je žalbu, te presudom pod brojem Gž- 311/2018 preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

Tužitelj je dana 26. rujna 2018.g. zaprimio navedenu presudu Županijskog suda u Puli, koju nalazi nezakonitom, te ulaže ovu reviziju.

Naime, u konkretnom slučaju se radi o pitanjima o kojima sudovi nisu zauzeli jedinstven stav, odnosno postoji različita praksa drugostupanjskih presuda, a koje su poznate i široj javnosti (Gž-3800/15 Županijski sud u Zadru, Gž-1477/16 Županijski sud u Zadru). Isto tako postavlja se pitanje da li stručna sprema i zanimanje pojedinca uvjetuje pravnu valjanost sklopljenih ugovora o kreditu sa financijskim institucijama.

Drugostupanjski sud, rješavajući po žalbi tuženika, zauzima pomalo zastrašujući stav. Pa tako na stranici 6. Presude navodi ‘u postupku je utvrđeno da je tužitelj osoba koja ima, visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem’, time zapravo zauzimajući stav da u ovakvim predmetima, postoji razlika u samoj odluci, a isključivo iz razloga stupnja obrazovanja tužitelja ili njegovog zvanja, odnosno zanimanja.

Analogijom i jednostavnim zaključivanjem: osobe koje nisu diplomirani ekonomisti, a prema ovakvoj ocjeni drugostupanjskog suda, uspjele bi u ovako postavljenim tužbenim zahtjevima. Raditi ovakvu razliku, na temelju stupnja obrazovanja pojedine osobe jest diskriminatorno i nedopustivo. Još kad ovakav zaključak izvodi jedan od županijskih sudova, onda je to posebno zabrinjavajuće.

Ovdje se suviše navodi, kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj se nije bavio nikakvim financijskim poslovanjem, a koja činjenica je i potkrijepljena dokazima u spisu.

Ovakav stav Županijskog suda posebno čudi jer, a kako se to navodi u obrazloženju presude, odluka VSRH, na koju se drugostupanjski sud poziva, uopće se ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu. Unatoč toj činjenici, drugostupanjski sud i dalje ustraje na svojoj odluci i svom zaključku, navodeći kako se ‘može na odgovarajući način u smislu te odluke sagledati i pravna situacija u ovoj parnici(?!)’.

Nadalje, kada drugostupanjski sud govori odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te navodi da unatoč činjenici da ista nije bila sastavni dio ugovora, tužitelju je trebala biti poznata jer se nalazi na internetskim stranicama druge ugovorne strane (pa je time bila odrediva), on propušta uvidjeti da se isključivo radi o jednostranoj odluci banke koja nije ujednačena prema svim osobama sa kojima je sklopila istovjetne ugovore. Naime, banka jednostranom odlukom praktički odabire osobe kojima naplaćuje predmetnu naknadu, osobe kojima smanjuje iznos te obveze i osobe kojima tu naknadu uopće ne naplaćuje.

Ovakvo postupanje banke je diskriminatorno, odnosno protivno pozitivnim pravnim propisima i moralu društva. I prvostupanjski sud ispravno odlučuje kada ovakve odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ocjenjuje ništavima.

Drugostupanjski sud propušta pravilno ocjeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji jasno propisuju da ugovorna činidba mora biti odrediva. Kod ugovora koji je predmet ovog postupka, ona to nije, jer jednostrane odluke banke kojima se kamatna stopa mijenja, bez jasnih i točnih podataka, je ništa drugo nego ništetna. Bez obzira na stupanj stručne spreme osobe sa kojom se sklapa.

Slijedom navedenog, predlaže se preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se, a kako je to utvrđeno i prvostupanjskom presudom, usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da istu ukine i vrati na ponovno odlučivanje.«

2.4. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je revizija podnositelja kao nedopuštena sa sljedećim obrazloženjem:

»6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

6.1. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.2. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

7. U konkretnom slučaju tužitelj nije naznačio određeno pravno pitanje.

8. Kako predmetna revizija ne sadrži pravno pitanje, ista ne sadrži pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 3. ZPP za dopuštenost revizije.

9. Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 2. ZPP.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

3. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu osporenom drugostupanjskom presudom i osporenim rješenjem povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene člancima 29. stavkom 1. i člankom 145. Ustava, dok se iz sadržaja ustavne tužbe razabire kako podnositelj upire na povredu prava na pravično suđenje u aspektu prava na pristup sudu te jednakost svih pred zakonom, ističući pogrešno tumačenje i nejednaku primjenu pravne stečevine Suda Europske Unije, konkretno presude broj: C-198/20 i C-655/20 te Direktive Vijeća 93/19EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema pojedinim potrošačima s jedne strane te prema njemu kao obiteljskom poduzetniku s druge strane, kao i povredu prava na suđenje u razumnom roku.

3.1. Između ostalog ističe:

»Ukratko, presuda po kojoj OTP banka ima pravo ugovoriti kamatnu stopu i naknadu na način da se ona utvrđuje odlukom same te banke, bez ijednog ugovorenog parametra koji utječe na veličinu kamatne stope, i presuda kojom je de facto odobreno OTP banci njezino svojevoljno mijenjanje kamatne stope naviše tijekom otplate te naplata jednostrano utvrđene naknade duboko je nepravična sudska presuda kojom je prekršeno i hrvatsko pravo i pravo EU-a, jer osim što su takve ugovorne odredbe ništetne po Zakonu o zaštiti potrošača, one su ništetne i po Zakonu o obveznim odnosima.

9.2. Pravo na suđenje u razumnom roku iz članka 29. stavka 1. Ustava budući da je za rješavanje revizijskog predmeta Vrhovnom sudu RH trebalo 3 godine i 6 mjeseci, (predmet je stigao na VSRH 3.12.2018. da bi bio riješen tek 14.6.22. i to po požurnici tužitelja ove godine), a prethodno je predmet dugotrajno rješavan punih 5 godina i 7 mjeseci do pravomoćnosti presude, budući da je pokrenut još 15.2.2013. na Općinskom sudu u Šibeniku pod oznakom p-755/2014, a pravomoćno je riješen 3. rujna 2018. u Puli. Povrijeđeno mi je, dakle, pravo na suđenje u razumnom roku.

9.3. Pravo na ostvarivanje prava iz članka 145. Ustava, jer nisu ostvarena moja subjektivna prava koja se temelje na pravnoj stečevini Europske unije, naime, Sud EU je višekratno zauzeo stav da promjenjiva kamatna stopa na koju utjecaj ima banka odnosno trgovac nije valjana, i da u takvom slučaju potrošač ima pravo na obeštećenje odnosno na izuzeće ništetne ugovorne odredbe pa čak i na ništetnost ugovora (takva je npr. presuda C-655/20 kao eklatantni primjer neodrživosti kamatne stope koja se mijenja odlukom kreditora), a osim toga Sud EU je već i zauzeo stav da svaki potrošač bez obzira na njegovu stručnost ima pravo na zaštitu po Direktivi 93/13 (npr. presuda Suda EU C- 198/20), pa je i u tome pogledu presuda iz Pule primjer kršenja prava EU, zbog čega nego zbog neznanja sudaca koji za to nikada i nikomu neće odgovarati. Ukidanje prava potrošača na temelju Direktive 93/13 zbog teške pogreške i neshvaćanja prava EU od strane Županijskog suda u Puli te zbog formalne pogreške odvjetnika gdje je Vrhovni sud RH primijenio pretjerani formalizam umjesto da je pazio na ništetnost po službenoj dužnosti, nije u skladu s pravom EU.

(...)

Sporna je ugovorna odredba kojom je kreditor sebi ugovorio pravo da jednostranom svojevoljnom odlukom mijenja kamatnu stopu, a takva je ugovorna odredba ništetna kako za potrošače, tako i za pravne osobe bez obzira na valutnu klauzulu, što potvrđujem pozivanjem na sljedeće pravomoćne presude:

Gž-1477/2016, Zadar, 21.5.18.

Gž-2130/2018, Varaždin, 17.1.2019.

Gž-827/2018, Rijeka, 10.6.20.

Gž-816/2019, Šibenik, 1.9.20.

Gž-1996/2019, Osijek, 14.9.20.

Gž-546/2019, Sisak, 16.4.20.

Gž-858/2019, Šibenik, 9.2.21.

Sporna je i ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kojom je kreditor sebi ugovorio pravo da jednostranom odlukom utvrdi visinu te naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, a da je takva naknada ništetna potvrđuju sljedeće odluke i jedan zaključak VSRH:

Zaključak VSRH Su IV – 308/2020 pod točkom 8.

Gž-382/2020, Varaždin, 25.8.20.

Gž-2471/2018, Split, 6.12.19.

Gž-796/2020, Slavonski Brod, 24.9.20.

Gž-1837/2014, Vukovar, 5.11.14.

Gž-877/2018, Varaždin, 14.5.20.

U mojem predmetu Županijski sud u Puli odlučio je da ugovorne odredbe koje su neodredive nisu ništetne, s tim da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu i neodređena, i neodrediva. To nije vladavina prava! I da bismo vladavinu prava uspostavili, tu presudu mora se ukinuti, kao i odluku VSRH zbog pretjeranog formalizma.

Uistinu je jednostavno odlučiti u takvim predmetima.

Činjenica je da su banke sve do 2013. masovno ugovarale kamatne stope koje se mijenjaju njihovim diskrecijskim odlukama, činjenica jest da su takve ugovorne odredbe neodredive činidbe, i onda su takve ugovorne odredbe ništetne. Činjenica je i to da su banke ugovarale često mogućnost da naplate naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koja je u mojem konkretnom slučaju i neodređena i neodrediva činidba. Činjenica jest da je moj kredit identičan kreditima po kojima su suđena obeštećenja iz citiranih pravomoćnih presuda.

Pitanje neodredivosti kamatne stope kolektivno je utvrđeno u slučaju franak za kredite u Švicarcima, ali jednak način ugovaranja kamatnih stopa banke su primijenile i u svim ostalim kreditima, kako fizičkih, tako i pravnih osoba, pa su takve odredbe ništetne po sili Zakona o obveznim odnosima iz članaka 269. do 272., i tu nema nikakve velike mudrosti i bez pozivanja na Zakon o zaštiti potrošača, koji je ipak primjenjiv u mojem konkretnom slučaju, jer ja imam pravo na zaštitu po Direktivi 93/13 budući da stručnost nije ograničenje, nego status potrošača određuje isključivo namjena kredita koja ne smije biti za poslovne potrebe, a konkretni kredit nije bio za poslovne potrebe, i sve što je utvrđeno u slučaju franak kolektivno, mada se ne odnosi na kredite u eurima, u meritumu vezano za kamatne stope potpuno je jednako i primjenjivo uz uvid u pojedini ugovor o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena kamatna stopa.

Naglašavam i to da se u vrijeme podnošenja revizije tek stvarala sudska praksa pravomoćnih odluka sudova u takvim predmetima za kredite koji nisu ugovoreni s valutnom klauzulom CHF nego s valutnom klauzulom u eurima, pa je tek tijekom 2019. do 2022. ujednačena sudska praksa po tim pitanjima, kako za potrošače, tako i za pravne osobe, pa je i sama revizija na neki način bio pionirski poduhvat, ali kada je Vrhovni sud RH o tome konačno odlučivao, sudska praksa je već bila potpuno ujednačena. Sada je već jasno da takva odluka Županijskog suda u Puli potpuno odudara i u suprotnosti je sa ustaljenom sudskom praksom u sličnim odnosno gotovo identičnim predmetima u kojima je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope za kredite koji nisu ugovoreni s valutnom klauzulom CHF, kao i za ništetnost naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Mogu reći da za uvid u ništetne ugovorne odredbe prosječnom sucu ne bi trebalo više od pola minute do jedne minute, i na temelju članka 327. Zakona o obveznim odnosima mora se suditi ništetnost neodredive činidbe promjene kamatne stope te neodređene i neodredive činidbe u određivanju naknade po službenoj dužnosti, na svakom sudu!

Jedina ‘mudrost’ koja se dogodila jest ta da je kreditor meni neosnovano uzeo preko 100.000 kuna na nezakonito povećanim naplaćenim kamatama i na nezakonitoj naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ali sam na kraju ja taj koji je kreditoru morao platiti još preko 26.000 kuna sudskih troškova zbog aljkavosti sudaca koji su sudili u Puli, zbog omaške mojeg odvjetnika, i konačno zbog pretjeranog formalizma vijeća Vrhovnog suda RH koje je imalo corpus delicti koji nije vijeće htjelo razmotriti zbog toga što nije postavljeno pravno pitanje koje je očigledno iz ukinute presude. Drugim riječima, nije bitno to što smo vidjeli tko je ‘ubojica’, bitno je da žrtve nisu ‘ubojicu’ imenovali na način kako je to propisano. I dalje znamo tko je ‘ubojica’, ali neka on slobodno šeta ...«

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

4. Ustavni sud razmatrao je ustavnu tužbu s aspekta članaka 29. Ustava, koji u mjerodavnom dijelu glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni ... sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...)

(...)«

A. U ODNOSU NA RJEŠENJE O ODBAČAJU REVIZIJE

5. U okvir članka 29. stavka 1. Ustava ulazi, između ostalih, i pravo na pristup sudu. To načelo pripada u općepriznata temeljna načela prava. Nezamislivo je da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju mnogobrojna procesna jamstva u postupcima koji su u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što zapravo omogućuje korištenje tim jamstvima, a to je pristup sudu.

Međutim, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno, već je podvrgnuto ograničenjima i uvjetima, jer da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti podnošenja izvanrednih pravnih sredstava.

6. Ustavni sud primjećuje da je podnositelj u konkretnom slučaju podnio »izvanrednu« reviziju, koja je odbačena jer prema ocjeni Vrhovnog suda nije postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

Međutim, sama činjenica da je podnositelj imao pravnu mogućnost podnošenja revizije Vrhovnom sudu ne dovodi nužno, sama po sebi, do ispunjenja pretpostavki koje proizlaze iz članka 29. stavka 1. Ustava. I dalje ostaje utvrditi je li stupanj tog pristupa dostatan da strankama osigura »pravo na sud« sa stajališta načela vladavine prava u demokratskom društvu. Istovjetno stajalište u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) zastupa Europski sud za ljudska prava. On opetovano ističe da su pravila koja uređuju formalne »korake« koji se moraju poduzeti pri podnošenju pravnog sredstva usmjerena na osiguranje »odgovarajuće primjene prava« (proper administration of justice), osobito pravne sigurnosti (legal certainty). Stranke uvijek imaju pravo očekivati da će se na njihov slučaj primijeniti postojeća pravila. S druge strane, sama ta pravila ne smiju biti takva da sprječavaju osobe da se posluže s raspoloživim pravnim sredstvom.

Ustavni sud prihvaća činjenicu da Vrhovni sud, kao najviši sud, ima nadležnost procijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za izjavljivanje revizije u predmetu pred njim, međutim napominje da nije na njemu ocjenjivati je li u konkretnom slučaju interpretacija Vrhovnog suda sama po sebi bila pravilna ili ne. Ustavni sud u konkretnom predmetu ima zadaću ispitati jesu li učinci takvog tumačenja umanjili temeljno pravo podnositelja na pristup sudu na način ili do takve mjere da je njime narušena sama bit njihovog »prava na sud«.

7. Iz spisa predmeta i tijeka parničnog postupka zbog isplate, tužbeni zahtjev podnositelja usvojen je prvostupanjskom presudom, odbijen osporenom drugostupanjskom presudom, dok je njegova revizija odbačena kao nedopuštena jer podnositelj »nije naznačio određeno pravno pitanje«.

8. Podnositelj je prvo i u reviziji i u ustavnoj tužbi isticao diskriminatorno postupanje tuženika zbog stupnja obrazovanja podnositelja kao tužitelja i njegovog zvanja, odnosno zanimanja. Naime, u obrazloženju drugostupanjske presude izrijekom je navedena podnositeljeva izobrazba i poslovanje zbog kojih mu ne pripada sudska zaštita jednako kao i prosječnim građanima-potrošačima kod razumijevanja i tumačenja odredaba ugovora o kreditu, što je podnositelj isticao u reviziji.

Na ovakvo manjkavo i nedostatno obrazloženje drugostupanjskog suda nije reagirao Vrhovni sud, donoseći tipski obrazloženo rješenje kojim reviziju podnositelja smatra nedopuštenom zbog neodređenog pravnog pitanja. Naime, Vrhovni sud nije prepoznao značaj argumentacije podnositelja istaknute u reviziji o diskriminaciji vezanoj uz razumijevanje ugovora o kreditu koje se vezuje uz izobrazbu i poslovanje podnositelja. U ustavnoj tužbi podnositelj također ističe da Vrhovni sud zbog rješenja o odbačaju revizije i nije pokušao pravilno tumačiti navedenu pravnu stečevinu Suda Europske Unije te pravilno interpretirati i implementirati Direktivu Vijeća 93/19EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

9. Zaključno, Vrhovni sud je ocijenio da podnositelj nije naznačio određeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni te stoga ne sadrži pretpostavke iz članka 382. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. – članak 145. Zakona o sudovima, 89/14. – odluka USRH broj: U-I-885/2013 i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP) za dopuštenost revizije.

Osim te ocjene Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije iznio i obrazložio ni jedan razlog (sažet barem u jednoj rečenici) iz kojeg bi bilo razvidno zašto smatra da revizija ne sadrži pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na članak 392.b stavak 2. ZPP-a.

10. Ustavni sud ocjenjuje da je Vrhovni sud tvrdnjom da podnositelj nije u reviziji postavio pravno pitanje, implicitno iznio stajalište da podnositeljeva revizija nije udovoljila formalnim zahtjevima. Uvažavajući međutim specifične okolnosti ovog konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pretjerano formalistički ocijenio sadržaj revizije ograničavajući se samo na utvrđenje da podnositelj nije naznačio određeno pravno pitanje, zanemarujući pritom sam sadržaj revizije, iz koje je razvidno da sadrži pozivanje na neujednačenu praksu županijskih sudova koja je dovela do pravne nesigurnosti, nejedinstvene primjene prava i neravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud mjerodavni postupovni propis tumačio i primijenio na način koji je suprotan legitimnom cilju zbog kojeg je njime propisano ograničenje u pogledu dopuštenosti revizije i koji za svoju posljedicu ima ustavnopravno neprihvatljive učinke za podnositelja, jer mu je zbog toga pravno sredstvo koje je imao pravo podnijeti ostalo nedjelotvorno.

Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnositelju nerazmjerno umanjena sama bit prava na pristup sudu kao važnog aspekta prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

11. Iako je Ustavni sud odlučivao o povredi podnositeljeva prava na pristup sudu, razmatrajući osporeno rješenje Vrhovnog suda u tom aspektu prava na pravično suđenje, istovremeno naglašava značaj i potrebu provjere primjene diskriminacijskih dvostrukih mjerila u ovom konkretnom slučaju, jer je u odnosu na podnositelja ustavne tužbe samo zbog toga što je vlasnik obiteljskog obrta i privatni poduzetnik presuđeno da nije mogao ostati neinformiran o svim uvjetima hipotekarnog kredita njegovog trgovačkog društva Omicron d.o.o.

Ustavni sud primjećuje da, bez obzira na to što je podnositelj uistinu mogao razumjeti ugovornu klauzulu u tehničkom smislu, nije nikako mogao predvidjeti naknadne odluke banke o kojima ovisi promjena kamatne stope.

Ustavni sud nadalje, jednako kao u odluci broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (»Narodne novine« broj 123/16.), u odnosu na razumljivost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđuje (kao i prvostupanjski sud) da pri pregovaranju odnosno sklapanju ugovora o hipotekarnom kreditu službenici banaka nisu podnositelju kao korisniku kredita objasnili – niti su tada uopće mogli objasniti – sve čimbenike koji utječu na formiranje promjenjive kamatne stope. A jedino tako bi korisnici kredita mogli razumjeti i spoznati ekonomske učinke ugovaranja takve kamatne stope.

Stoga se pravno stajalište da je promjenjiva kamatna stopa podnositelju bila razumljiva smatra arbitrarnim, dakle, protivnim ustavnim jamstvima.

Pritom, Ustavni sud ponovo ističe mjerodavnost i primjenjivost prakse Suda Europske unije – presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. – u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ na konkretan slučaj.

B. U ODNOSU NA POVREDU PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

1) Pregled radnji u parničnom postupku

12. Podnositelj je tužbu Općinskom sudu u Šibeniku protiv tuženika, OTP banke d.d. Zadar, podnio 15. veljače 2013.

Općinski sud u Šibeniku rješenjem broj: P-358/13 od 3. travnja 2013. po prigovoru tuženika oglasio se mjesno nenadležnim.

Po žalbi podnositelja Županijski sud u Šibeniku rješenjem broj: Gž-1313/2013-2 od 28. travnja 2014. preinačio je prethodno rješenje te je odbio kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

Pripremna ročišta u novorubriciranom predmetu broj: P-755/2014 Općinski sud u Šibeniku održao je 20. kolovoza 2014., 25. studenoga 2014., 28. siječnja 2015. i 4. ožujka 2015.

Ročišta glavne rasprave održana su 4. svibnja 2015., 7. srpnja 2015., 24. kolovoza 2017., 14. studenoga 2017., 20. prosinca 2017. i 29. prosinca 2017. na kojem je donesena i objavljena prvostupanjska presuda.

Presudom Općinskog suda u Šibeniku broj: P-755/14 od 29. prosinca 2017. usvojen je tužbeni zahtjev podnositelja.

Prvostupanjska presuda ispravljena je rješenjem broj: 1 P-755/14-47 od 9. siječnja 2018.

Županijski sud u Puli-Pola presudom broj: Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018., usvojio je žalbu tuženika, preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev podnositelja.

Podnositelj je podnio reviziju 26. listopada 2018.

Vrhovni sud odbacio je reviziju kao nedopuštenu rješenjem broj: Rev-3407/2018-3 od 14. lipnja 2022.

Ustavna tužba podnesena je 25. kolovoza 2022.

2) Korištenje sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

13. U glavi VI. (članci 63. – 70.) Zakona o sudovima (»Narodne novine« broj 28/13., 33/15., 82/15., 67/18. i 21/22., u daljnjem tekstu: ZoSud/13) pod nazivom »Zaštita prava na suđenje u razumnom roku« propisan je model zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

13.1. Ustavni sud utvrđuje da u trenutku podnošenja ustavne tužbe postupak a priori nerazumno dugo traje. Naime, od podnošenja tužbe (15. veljače 2013.) do zaprimanja revizijske odluke (2. kolovoza 2022.) postupak traje devet (9) godina, pet (5) mjeseci i osamnaest (18) dana.

13.2. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ocjena je Ustavnog suda da podnositelj nije bio dužan prethodno koristiti dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-IIIA-7473/2022 od 27. lipnja 2023.).

13.3. Budući da u trenutku podnošenja ustavne tužbe postupak a priori nerazumno dugo traje, Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba u konkretnom slučaju dopuštena te će razmotriti njezinu osnovanost.

Osnovanost ustavne tužbe

14. Ustavni sud ponavlja da se razumnost duljine postupka uvijek mora procjenjivati u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja prema sljedećim kriterijima: složenost predmeta, ponašanje podnositelja i mjerodavnih tijela, te važnost predmeta postupka za podnositelja.

U konkretnom slučaju Ustavni sud razmatra postupanje nadležnih sudova i podnositelja od podnošenja tužbe 15. veljače 2013. do zaprimanja revizijske odluke 2. kolovoza 2022. (razmatrano razdoblje).

1) Duljina sudskog postupka

15. Parnični postupak pokrenut je podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Šibeniku 15. veljače 2013., odlučeno je o zahtjevu podnositelja u tri stupnja, a podnositelj je zaprimio reviziju elektroničkom poštom 2. kolovoza 2022.

Ustavni sud utvrđuje da postupak u konkretnom slučaju traje ukupno (9) godina, pet (5) mjeseci i osamnaest (18) dana.

2) Složenost sudskog predmeta

16. Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nije riječ o složenom predmetu.

3) Postupanje nadležnih sudova

17. Ustavni sud utvrđuje da se postupak vodio pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom preko pet godina, te su provedena dva financijsko-knjigovodstvena vještačenja.

Valja uputiti na gotovo četverogodišnju neaktivnost Vrhovnog suda (vidi točku 12. obrazloženja ove odluke).

4) Ponašanje podnositelja ustavne tužbe

18. Ustavni sud utvrđuje da podnositelj u razmatranom razdoblju nije pridonio duljini trajanja postupka.

Ocjena ustavnog suda

19. U konkretnom slučaju riječ je o postupku koji nije složenije naravi, traje preko devet godina te je okončan odbačajem revizije podnositelja. Imajući u vidu ukupno trajanje postupka, Ustavni sud ocjenjuje da je povrijeđeno pravo podnositelja da sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, koje je pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Izreka odluke

20. Utvrdivši da je ustavna tužba osnovana, u smislu članka 63. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki IV. izreke odluke.

21. U skladu s člankom 63. stavkom 3. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točkama IV. i V. izreke odluke.

Ustavni sud utvrđuje visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

22. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka VI. izreke odluke).

Obrazloženje rješenja

23. U ustavnoj tužbi podnositelj osporava i presudu Županijskog suda u Puli-Pola broj: Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018.

24. Članak 64. Ustavnog zakona propisuje:

»Članak 64.

Ustavna se tužba može podnijeti u roku od 30 dana računajući od dana primitka odluke.«

25. Navedenu drugostupanjsku presudu punomoćnici podnositelja zaprimili su 26. rujna 2018., što je razvidno iz dostavnice koja priliježe spisu Općinskog suda u Šibeniku (poleđina lista 253 spisa), a ustavna tužba podnesena je 25. kolovoza 2022. Rok za podnošenje ustavne tužbe istekao je u petak, 26. listopada 2018.

Podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka (revizije), koji je odbačen kao nedopušten, nije produljen rok za podnošenje ustavne tužbe u odnosu na drugostupanjsku presudu te se taj rok ne računa od primitka osporenog revizijskog rješenja.

26. Slijedom navedenog, na temelju članka 72. Ustavnog zakona riješeno je kao u izreci rješenja.

27. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka II. izreke rješenja).

Broj: U-III-5003/2022

Zagreb, 4. lipnja 2024.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.