VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1513

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Senke Orlić Zaninović, članica vijeća, te sudske savjetnice Ive Lujak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatski Telekom d.d. iz Z., koje zastupa opunomoćenik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., D. & P., Z., protiv tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijske uprave za ceste P.-s. županije, P., koju zastupa opunomoćenica K. J., odvjetnica u R., radi utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, na sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2020.

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa: UP/I-344-03/18-11/156, urbroj: 376-10-19-20 od 6. ožujka 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

III. Nalaže se tužitelju Hrvatski telekom d.d., Z., da zainteresiranoj osobi Županijskoj upravi za ceste P.-s. županije, P., naknadi troškove spora u iznosu od 3.125,00 kn u roku od 60 dana od primitka ove presude.

IV. Ova će se presuda objaviti u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem je utvrđeno da je tužitelj (dalje: HT) infrastrukturni operator i ima pravo puta na županijskim i lokalnim cestama na području P.-s. županije navedenim u Odluci o razvrstavanju javnih cesta (»Narodne novine«, broj 103/18.) koja je sastavni dio ovog rješenja, koje ceste se nalaze u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem Županijske uprave za ceste P.-s. županije, a na kojim cestama HT ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI) prema podacima o EKI navedenim u Elaboratu za pravo puta broj 575/2018 (dalje: Elaborat), koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Elaborat je u dijelu o količini, vrsti i prostornom položaju EKI sastavni dio ovog rješenja (točka I. izreke). Količinu i vrstu EKI iz točke I. ovog rješenja čine trase kabelske kanalizacije te trase elektroničkih komunikacijskih vodova u zemlji i nadzemnih elektroničkih komunikacijskih vodova navedene u Elaboratu (točka II. izreke). Točkom III. izreke utvrđuje se godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina iz točke I. ovog rješenja prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI sukladno podacima navedenim u Elaboratu uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog u članku 6. i 7. stavcima 2), 3) i 4) Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta (»Narodne novine«, broj 152/11., 151/14. i 95/17.). Točkom IV. riješeno je da zainteresirana osoba ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta iz točke III. ovog rješenja od 30. studenoga 2018., a točkom V. obvezan je tužitelj u roku od 8 dana od primitka ovog rješenja napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz ovog rješenja te obračun sa svim podacima koji su primijenjeni, dostaviti HAKOM-u i zainteresiranoj osobi. Točkom VI. obvezan je tužitelj u roku od 10 dana od primitka ovog rješenja platiti zainteresiranoj osobi naknadu za pravo puta za prvu godinu. Svaka sljedeća godišnja naknada za pravo puta plaća se u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena. Točkom VII. obvezana je zainteresirana osoba omogućiti tužitelju ostvarivanje prava puta na nekretninama iz točke I. rješenja.

Protiv osporenog rješenja tužitelj je podnio tužbu u kojoj smatra da je tuženik pogrešno ocijenio kako u ovoj pravnoj stvari ne postoji zapreka za vođenje upravnog postupka po zahtjevu zainteresirane osobe odnosno zapreka za utvrđivanje naknade za pravo puta koja proizlazi iz članka 8. stavka 4. navedenog Pravilnika o potvrdi o naknadi za pravo puta (dalje: Pravilnik). U dosadašnjoj praksi tuženika i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, zauzeto je stajalište kako se citirana odredba tumači i primjenjuje na način da nema procesnih i materijalnih pretpostavki da tuženik utvrđuje naknadu za pravo puta ako postoji koje drugo pravo po kojem infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje cestovnog zemljišta. Utvrđivanje (ne)postojanja drugog prava koje bi bilo zapreka za utvrđivanje naknade za pravo puta je tuženikova obveza, a tuženik u postupku rješavanja upravne stvari ima pravo sam riješiti pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu i bez čijeg rješavanja nije moguće riješiti upravnu stvar, ali ima i pravo postupak prekinuti sve dok nadležni sud ne riješi prethodno pitanje. Navodi načelo zakonitosti iz članka 5. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 47/09., dalje: ZUP). Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako je tuženik od strane tužitelja bio upoznat s činjenicom da je tužitelj osporio valjanost izjave o otkazu dopisom od 3. prosinca 2018. Tužitelj je tuženiku dostavio i potvrdu banke kao dokaz da je 31. listopada 2018. platio naknadu za služnost za cijelu 2018. godinu. Također proizlazi da je tužitelj tuženiku dostavio preslik tužbe podnesene nadležnom Trgovačkom sudu u Osijeku kojom se zahtijeva donošenje presude na utvrđenje da je predmetna izjava o otkazu ugovora broj F4.1 – 513/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim lokalnim cestama na području P.-s. županije od 10. prosinca 2013. i njegovog dodatka 1 od 10. prosinca 2013. (dalje: ugovor ili ugovor o osnivanju prava služnosti), neosnovana i bez pravnog učinka te isti i dalje obvezuje. Nesporno je prilikom podnošenja zahtjeva kojim je zatraženo utvrđivanje infrastrukturnog operatora na predmetnim nekretninama te naknade za pravo puta, zainteresirana osoba prešutjela postojanje uređenog odnosa temeljem sklopljenog ugovora o služnosti. Nesporno je izjava o otkazu datirana 29. studenoga 2018., a tužitelj ju je zaprimio 30. studenoga 2018., dakle više od 10 mjeseci nakon što je podnesen zahtjev je po kojem je pokrenut upravni postupak. S obzirom da je tužitelj uredno izvršavao ovlasti koje je stekao pravom služnosti (temeljem ugovora) i uredno plaćao ugovorenu naknadu, zainteresirana osoba nije imala valjani razlog i osnovu koja bi dovela do prestanka ugovora. U nedostatku valjanih razloga iz mjerodavnih zakona, zainteresirana osoba je iskonstruirala otkaz ugovora, podvevši ga pod ugovor obveznog prava kao trajnog obveznog odnosa sklopljenog na neodređeno vrijeme koji se može otkazivati u svako doba bez razloga (pa čak ni uz ostavljanje otkaznog roka te neovisno o tome radi li se o otkazivanju u nevrijeme). Zadnjom rečenicom u izjavi o otkazu, zainteresirana osoba utvrđuje kako u trenutku otkaza nema dospjelih obveza, što očito ima jedino značenje da su obje strane do tog trenutka uredno ispunjavale ugovorom preuzete obveze te daljnje značenje da tužitelj nije nijednom svojom radnjom povrijedio preuzete obveze. Proizlazi da otkaz ugovora nije posljedica njegovog kršenja te proizlazi da tužitelj u izvršavanju prava i obveza koje je preuzeo ugovorom, isti nije povrijedio ni primjenom općih pravila Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima mjerodavnim za stjecanje, prestanak i promjenu služnosti kao stvarnog prava niti je povrijedio posebne odredbe koje se primjenjuju na pravo služnosti kao stvarno pravo temeljem Zakona o cestama iz 2011. godine i Zakona o elektroničkim komunikacijama (»Narodne novine«, broj 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17., dalje: ZEK). Citira obrazloženje osporenog rješenja vezano na utvrđivanje (ne)postojanja kojeg drugog prava temeljem kojeg tužitelj plaća korištenje predmetnog cestovnog zemljišta. Tuženik nije pojasnio iz kojih razloga ne uzima u obzir tvrdnju tužitelja da je predmetna izjava o otkazu neosnovana i bez pravnog učinka te da ugovor i dalje obvezuje. Smatra da je tuženik povrijedio članak 8. i 9. ZUP-a te da se u ovoj upravnoj stvari pojavljuje prethodno pitanje, postoji li u smislu odredbe članka 8. stavka 4. Pravilnika koje drugo pravo koje proizlazi iz dalje važećeg ugovora i stvarne služnosti. Ovisno o ocjeni tog pitanja ovisi i odluka postoji li obveza plaćanja naknade za pravo puta. Ako je izjava o otkazu valjana, tada je ugovor kao osnova za stjecanje služnosti prestao 1. prosinca 2018., ali ako izjava nije valjana i osnovana i ako predstavlja povredu predmetnog ugovora, tada on nije prestao i dalje je na snazi. Iz činjeničnog stanja nesporno proizlaze dvije odlučne činjenice o kojima ovisi odluka postoji li koje drugo pravo za utvrđivanje naknade za pravo puta: 1. da ugovor nakon njegovog sklapanja i zaprimanja izjave o otkazu predstavlja pravni temelj u smislu članka 219. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te 2. da je nakon sklapanja ugovora, kao i u trenutku zaprimanja izjave o otkazu, tužitelj bio u istinitom posjedu prava stvarne služnosti koju je stekao na istinit način. Da je tuženik u smislu odredbe članka 55. ZUP-a odlučio sam riješiti prethodno pitanje, prepoznao bi pravnorelevantne činjenice. Navodi odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Zakona o obveznim odnosima sukladno kojima smatra da je dokazao kako zbog stvarnopravne prirode ugovora te predmnjeve da je njime (uz činjenicu istinitosti posjeda) ispunjena predmnjeva postojanja prava služnosti kao stvarnog prava; da predmetna izjava o otkazu nije dovela do prestanka ugovora ni do prestanka predmnijevanog prava stvarne služnosti te da je ugovor i predmnjevano stvarno pravo postojalo u trenutku donošenja osporenog rješenja. Tuženik je u obrazloženju rješenja nepostojanje »kojeg drugog prava« opravdao pozivom na valjanost izjave o otkazu, obrazloživši da je ugovor prestao jer je otkazan tom izjavom te se pozvao na odgovarajuću praksu naslovnog suda (UsII-351/17), koja je tužitelju poznata, a to je da je davanje izjave o otkazu dovoljan dokaz za utvrđivanje da je ugovor o služnosti prestao. Ispunjenje obveza zainteresirane osobe iz ugovora proizlazi iz zasnovane i predmnijevane služnosti, a odnosi se na obvezu zainteresirane osobe da trpi i prizna izvršavanje tužiteljevih prava koja proizlaze iz sadržaja služnosti. Stoga smatra da pozivanje tuženika na praksu naslovnog suda nije osnovano ni primjenjivo kao mjerodavno za odlučivanje. Primjenom pravila obveznog prava obrazlaže da predmetni otkaz nije osnovan i nije mogao dovesti do prestanka ugovora. Poziva se na pravno mišljenje dr. sc. H. E. i odluke redovnih sudova. Predlaže da Sud nakon održavanja rasprave utvrdi da je otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti prava neosnovan i bez pravnog učinka te poništi osporeno rješenje, a podredno da prekine postupak dok nadležni sud pravomoćno ne odluči o prethodnom pitanju. Predlaže Sudu da odgodi izvršenje točke VI. izreke rješenja te predlaže sklapanje nagodbe radi mirnog rješenja spora na način da ugovorne strane sklope ugovor o osnivanju prava služnosti i prava građenja kojim bi temeljem izrađenog geodetskog elaborata korigirale iznos ugovorene naknade za služnost suglasnim utvrđenjem točne površine javnih cesta na kojima je izgrađena EKI tužitelja, a sve uz primjenu jedinične cijene koja je ugovorena i koja odgovara visini naknade za služnost na EKI na javnoj cesti koju je utvrdila Vlada Republike Hrvatske svojom Odlukom. Predlaže Sudu da Županijsku upravu za ceste P.-s. županije pozove da sudjeluje u ovom postupku kao zainteresirana osoba te potražuje naknadu troškova spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je pod poslovnim brojem: UsII-232/18 vođen pravno i činjenično identičan spor, a Sud je presudom od 20. prosinca 2018. odbio tužbeni zahtjev. Navodi da je Sud u presudi poslovni broj: UsII-166/18 zauzeo stajalište da se u odnosu na nerazvrstane ceste odredba članka 101. Zakona o cestama (»Narodne novine«, broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14., dalje: ZoC) odnosi na građenje infrastrukturnih objekata na cesti, a ne na pravo puta propisanom ZEK-om. Ovaj stav je uzeo u obzir i u pogledu javnih cesta te ga je primijenio i na županijske i lokalne ceste u vlasništvu Republike Hrvatske pod upravljanjem županijske uprave za ceste. Na temelju odredbe članka 6. stavka 2. točke e) Pravilnika, naknada za pravo puta se obračunava i za ceste. Zemljišnoknjižno stanje nije jedino relevantno u postupku dokazivanja prava vlasništva na nekretninama, osobito u slučaju javnih nerazvrstanih cesta koje su ZoC-om ex lege postale vlasništvo jedinica lokalne samouprave na čijem području se nalaze ili vlasništvo Republike Hrvatske pod upravljanjem županijske uprave za ceste. Imajući na umu odredbe ZoC-a prema kojima se upisi prava vlasništva provode po službenoj dužnosti, na te nekretnine se primjenjuje vlasničkopravni režim uspostavljen ZoC-om. Suprotno navodima tužitelja, pri odlučivanju o prestanku važenja ugovora o služnosti uzet je u obzir ugovor o osnivanju prava služnosti na županijskim lokalnim cestama na području P.-s. županije od 10. prosinca 2013., dodatak 1 ugovoru od 2. prosinca 2014., izjava o otkazu ugovora i dodatka ugovoru od 29. studenoga 2018., preslik uručenja izjave o otkazu te stav Suda iz presude poslovni broj: UsII-351/17. Navodi stav Suda iznesen u presudi poslovni broj: UsII-408/18 da pitanja valjanosti otkaza, povrat plaćenog i eventualne naknade štetnih posljedica jednostranog otkaza ugovora o služnosti valja rješavati pred sudom redovne nadležnosti. Ističe da je zasnivanje prava puta u smislu ZEK-a, teret na nekretnini (pravo pristupa, postavljanja, korištenja, upravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i EKI što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena EKI) koji nastaje izravnom primjenom pravne norme na činjenično stanje, što proizlazi iz odredbe članka 28. ZEK-a, koje uvjete je tužitelj je ispunio. Zainteresirana osoba je pokretanjem postupka pred tuženikom jasno izrazila volju da se rješenjem odredi pravo na naknadu za pravo puta, a izjavom o otkazu dokazala je da je ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama otkazan. Predlaže Sudu da tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

Zainteresirana osoba se u odgovoru na tužbu poziva na članak 6. Pravilnika iz kojeg jasno proizlazi da se naknada za pravo puta plaća za lokalne i županijske ceste, a što proizlazi iz dosadašnje prakse ovog Suda. Zainteresirana osoba svoje odnose glede EKI s tužiteljem može regulirati sklapanjem ugovora o osnivanju prava služnosti sukladno odredbama ZoC-a ili temeljem instituta prava puta sukladno odredbama Pravilnika. U trenutku kad je zainteresirana osoba valjano otkazala ugovor i njegov dodatak, tuženik je legitimno donio osporeno rješenje. Neosnovano tužitelj navodi kako ugovor više ne proizvodi pravne učinke. Ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme te je nesporno postojalo pravo obje ugovorne strane da izazovu prestanak ugovora davanjem (redovnog) otkaza. Primjenom pravila obveznog prava obrazlaže valjanost otkaza ugovora te se poziva na presude Trgovačkog suda u Zadru i Trgovačkog suda u Zagrebu koji su u identičnim predmetima odbili tužbene zahtjeve tužitelja kojima se tražilo utvrđenje da je otkaz ugovora neosnovan. Osporava navod tužitelja da bi ocjena o postojanju ugovornog odnosa kojim je zasnovano pravo služnosti imala značenje prethodnog pitanja, jer je tuženik, ako utvrdi da je na nekretnini izgrađena EKI i druga povezana oprema, ovlašten odrediti infrastrukturnog operatora bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena infrastruktura, a postojanje ugovornog odnosa kojim je zasnovano pravo služnosti između infrastrukturnog operatora i vlasnika nekretnine nije zapreka za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatora niti je postojanje takvog ugovora pravnorelevantna činjenica koja se treba utvrditi u postupku rješavanja ove upravne stvari. Takvo stajalište zauzeo je i ovaj Sud primjerice u presudi poslovni broj: UsII-100/18 od 7. lipnja 2018. Predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te se protivi prijedlogu tužitelja za odgodu izvršenja točke VI. izreke osporenog rješenja, jer tužitelju neće nastati šteta koja bi se teško mogla popraviti, budući da su njegovi prihodi samo u 2017. godini iznosili 7.756 milijardi kuna. Potražuje trošak sastava odgovora na tužbu.

Tužitelj se u očitovanju na navode odgovora na tužbu poziva na članak 17. stavak 1. i 2. ZUP-a. Smatra da je tuženik povrijedio pravila o stvarnoj nadležnosti kada je utvrđivanje propisanih parametara radi naknade za pravo puta prenio na tužitelja, infrastrukturnog operatora – stranku u postupku. Ističe kako izjava o otkazu sama po sebi dokazuje samo činjenicu da je zainteresirana osoba izjavila redovni otkaz, ali to nije dokaz da bi otkaz bio osnovan i zakonit. Tuženik se poziva na presudu Suda poslovni broj: UsII-351/17, uvidom u obrazloženje koje proizlazi da Sud ne daje razloge iz kojih bi se mogla provjeriti utemeljenost i zakonitost izraženog pravnog stava po kojem je izjava o otkazu dovoljan i nesporan dokaz o prestanku ugovora. Smatra da zbog nedostatka obrazloženja nije moguće ispitati naprijed citiranu presudu pa je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koji se supsidijarno primjenjuje na upravne postupke i upravne sporove. Ponavlja navode iz tužbe kako ocjena osnovanosti i zakonitosti otkaza jest prethodno pitanje bez kojeg se ne može riješiti ova upravna stvar, jer o razrješenju tog pitanja ovisi je li tuženik ovlašten donijeti rješenje kojim utvrđuje naknadu za pravo puta ili za to nema osnove, budući da postoji zapreka odnosno postojanje drugog prava i drugog ugovornog odnosa, ugovora o osnivanju prava služnosti. Pri tome nije pravno pitanje je li zainteresirana osoba izjavila otkaz ili ne; to je nesporna pravna činjenica. Pravno je pitanje je li taj otkaz osnovan i zakonit i ima li učinak prestanka ugovornog odnosa ili ne, što je trebalo ispitati. Analizira odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. S obzirom na sve izneseno kao i izneseno u tužbi koja je podnesena Trgovačkom sudu u Osijeku postoji vjerojatnost da će rješavajući ovo prethodno pitanje kao glavno pitanje iz svoje nadležnosti, nadležni trgovački sud odlučiti da je predmetni otkaz neosnovan i nezakonit. Stoga predlaže Sudu da prekine spor, jer postoji rizik od obnavljanja upravnog postupka u smislu članka 123. ZUP-a odnosno obnove spora u smislu članka 76. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda RH i 29/17., dalje: ZUS).

Naknadnim podnescima dostavlja presude: Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj: P-559/18 od 30. kolovoza 2019. (kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja protiv Županijske uprave za ceste S. te se utvrđuje da je otkaz ugovora i njegovog dodatka neosnovan i bez pravnog učinka); Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7593/2017-4 od 20. studenoga 2019. (kojom je u predmetu tužitelja i Grada V., preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i utvrđeno da je otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti neosnovan i bez pravnog učinka); te Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-497/19 od 12. ožujka 2020. (kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja protiv Županijske uprave za ceste D.-n. županije i utvrđeno da je tužitelj bio predmnijevani ovlaštenik prava stvarne služnosti te da je otkaz ugovora o služnosti neosnovan i bez pravnog učinka).

S obzirom da je u ovom sporu sporna primjena prava, Sud je spor riješio bez rasprave sukladno odredbi članka 36. ZUS-a.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a), Sud tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim.

Neosnovan je prigovor tužitelja da su osporenim rješenjem povrijeđena pravila o stvarnoj nadležnosti. Naime, na sjednici sudaca ovoga Suda održanoj 17. rujna 2019. donesen je zaključak prema kojem u primjeni članka 27. i članka 28. ZEK-a (na temelju kojih je doneseno osporeno rješenje), Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti može rješenjem utvrditi sve parametre za utvrđivanje visine naknade za pravo puta prema podacima o EKI navedenim u Elaboratu za pravo puta koji je sastavni dio rješenja. Dakle, tuženik je kao nadležno javnopravno tijelo (članak 12. stavak 1. točka 11. ZEK-a) riješio predmetnu upravnu stvar na način da je utvrdio tužitelja infrastrukturnim operatorom, odredio datum od kojeg teče obveza plaćanja naknade za pravo puta, dospijeće daljnjih obveza, kao i sve elemente na temelju kojih će se naknada izračunati sukladno prilozima koji su sastavni dio osporenog rješenja i jasnim odredbama članka 7. Pravilnika. Ujedno je obvezao zainteresiranu osobu da omogući tužitelju ostvarivanje prava puta na nekretninama.

Tužitelj se poziva na odredbu članka 8. stavka 4. Pravilnika prema kojoj obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine. U bitnome navodi da je nevaljan otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti, zbog čega postoji druga osnova za plaćanje naknade za korištenje nekretnina pa nije bilo osnove za donošenje osporenog rješenja odnosno utvrđivanja naknade za pravo puta u upravnom postupku.

Međutim, u konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u smislu naprijed navedenih odredbi ZEK-a pa se prema već iskazanom shvaćanju ovog Suda (primjerice presuda poslovni broj: UsII-159/19-6 od 25. rujna 2019.) u tom slučaju ne radi o postupku propisanom posljednje navedenom odredbom Pravilnika, prema kojoj je postojanje ugovora kojim bi bilo regulirano plaćanje naknade za pravo puta uvjet za prestanak obveze plaćanja naknade. Isto tako u sudskoj praksi već je iskazano stajalište da je izjava o otkazu ugovora (koja je nesporno postojala u trenutku donošenja osporenog rješenja) dovoljan dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku u smislu odredbe članka 8. stavka 4. Pravilnika niti je osporeno rješenje doneseno na temelju te odredbe, ocjena valjanosti otkaza ugovora o služnosti nema značenje prethodnog pitanja u smislu odredbe članka 55. ZUP-a, bez rješavanja kojeg ne bi bilo moguće riješiti upravnu stvar utvrđivanja infrastrukturnog operatora, a posljedično tome određivanja naknade za pravo puta. Iz istog razloga presude drugih sudova u vezi otkaza ugovora ne dovode do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.

Zaključno u odnosu na navode tužitelja, Sud ističe da se Zakon o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19.) primjenjuje samo u pojedinim pitanjima upravnog spora koja su izričito propisana ZUS-om, a što nije ispitivanje povreda upravnog postupka koje je počinio tuženik.

Slijedom svega izloženog, Sud je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a presudio kao pod točkom I. izreke.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora je neosnovan na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

Zainteresiranoj osobi je u smislu odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a priznat trošak zastupanja po odvjetniku za sastav odgovora na tužbu uvećan za PDV, sukladno odredbama Tbr. 23. t. 1., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.). Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

Odluka o objavi presude (točka IV. izreke) zasnovana je na odredbi članka 14. stavka 8. ZEK-a.

Poslovni broj: UsII-222/19-12

Zagreb, 15. svibnja 2020.

Predsjednica vijeća
mr. sc. Inga Vezmar Barlek, v. r.