Broj: Gž-699/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u ostavinskom postupku iza pok. I. Š., pok. J. iz V. P., rođenog ... u V. P., a umrlog …, odlučujući povodom žalbe zakonskog nasljednika F. Š., OBI: … iz V., izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku od 28. rujna 2017. posl.broj: 37 O-1504/17, 23. travnja 2019.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba nasljednika F. Š. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku posl.broj: 37 O-1504/17 od 28. rujna 2017.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem u toč.I. izreke održano je u cijelosti na snazi rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika I. K. iz V., posl. br. O-135/08, UPP/OS-15/08 od 23. prosinca 2010., a u toč.II. izreke odbijen je prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađene imovine iza pok. I. Š., pok. J. iz V. P., rođenog … u V. P., a umrlog ..., a kojeg je podnio F. Š. iz V. zastupan po punomoćniku N. P., odvjetniku u V., dana ...
Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija F. Š. (dalje u tekstu:žalitelj) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno "suđenje".
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba nije osnovana.
Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je 23. prosinca 2010. javni bilježnik I. K. iz V. donio rješenje posl.br.O.135/08, UPP/OS-15/08 da se neće provoditi ostavinska rasprava iz pok. I. Š., a da je iz spisa predmeta utvrđeno da ostavitelj u trenutku smrti nije bio vlasnik nekretnina kao ni pokretnina budući je svu svoju imovinu za života otuđio Ugovorom o doživotnom uzdržavanju ovjerenim od strane suda pod posl.br.IR-1/05 od 5. siječnja 2005. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da se prigovaralo sastavu ostavine zbog čega su nasljednici J. (J.) Š. i F. Š. bili upućeni na parnicu koja se vodila pred istim prvostupanjskim sudom pod br.P-209/11 koji postupak je pravomoćno završio povlačenjem tužbe. Kako je ostavitelj svom svojom imovinom raspolagao Ugovorom o doživotnom uzdržavanju čija valjanost nije ni sporna, te da stoga nije ostavio nikakvu imovinu, prvostupanjski sud je primjenom čl.215. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje u tekstu: ZN) ocijenio prigovor neosnovanim, a posljedično je takvim ocijenio i prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađene ostavinske imovine.
Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom analize cjelokupnog stanja spisa predmetna prihvaća i ovaj sud, te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.
Naime, u žalbi žalitelj jedino tvrdi da je povodom njegovog prijedloga kojim je tražio da se iza pok. ostavitelja I. Š. raspodjeli naknadno pronađena imovina, prvostupanjski sud morao postupati po takvom prijedlogu sukladno čl.234. ZN-a, pa kako to nije, da je pobijano rješenje neosnovano i nezakonito.
Dakle, u žalbi žalitelj ne dovodi u pitanje postojanje pravno valjanog Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je pok. ostavitelj sklopio sa svojim sinom D. Š., zatim činjenicu da je tim Ugovorom ostavitelj svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu koja se zatekne u njegovom vlasništvu u trenutku njegove smrti, ostavio svom sinu D. Š. ovlašćujući ga da nakon njegove smrti ishodi upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime, a isto tako ni činjenicu da je u parnici na koju je upućen zajedno s nasljednikom J. Š. donijeto pravomoćno rješenje kojim se smatra tužba povučenom (P-209/11).
Kako iz stanja spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da je ostavitelj za života raspolagao sa svom svojom imovinom koju će imati u trenu trenutku smrti, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da su ostvarene pretpostavke iz čl.215. ZN-a za donošenje rješenje da se ne provodi ostavinska rasprava te da nisu ostvarene pretpostavke iz čl.234. ZN-a za raspoređivanje naknadno pronađene ostavinske imovine iza pok. I. Š.. Obzirom na naprijed izneseno, a uz daljnje utvrđenje ovog suda da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba ostavinskog (parničnog) postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl.365. st.2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP) koji uporište za svoju primjenu u ostavinskim postupcima nalazi u odredbi čl.175. st.2. ZN-a, to je na temelju čl.380. toč.2. ZPP-a valjalo žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u cijelosti.
U Varaždinu 23. travnja 2019.
