Broj: Gž-1838/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i Vesne Rist, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. I., OIB …, 2. D. I., OIB …i 3. V. N., OIB …, svi iz Z., kao nasljednici E. T.-I. iz Z., OIB …, svi zastupani po punomoćniku T. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Fond iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. & K. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4431/11-29 od 21. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4431/11-29 od 21. prosinca 2016. u točki I. izreke u cijelosti i u točki II. izreke do iznosa od 34.311,25 kn.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i citirana presuda preinačuje u dijelu točke II. izreke preko iznosa od 34.311,25 kn na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 34.311,25 kn do iznosa od 37.436,25 kn, za iznos od 3.125,00 kn.

 

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točkama I. i II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti prednici tužitelja E. T. - I. (dalje: tužiteljica) iznos od 116.459,17 kn s pripadajućim kamatama i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 37.436,25 kn, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu.

 

Protiv točke I. i II. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,28/13 i 89/14; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana, osim u odnosu na parnični trošak.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 116.459,17 kn s pripadajućim kamatama.

 

Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica 03. prosinca 1997. s Gradom Z. zaključila Ugovor o kupoprodaji stana u Z., na kojem je postojalo stanarsko pravo, da je temeljem tog Ugovora ishodila upis prava vlasništva, da je predmetni stan bio konfisciran, pa da je pravna slijednica osobe kojoj je isti oduzet za vrijeme bivše komunističke vlasti (K. T.) pokrenula parnični postupak u kojem je zahtijevala utvrđenje predmetnog Ugovora ništavim i da je pravomoćnom presudom u predmetu poslovni broj Ps-1102/04 od 16. studenog 2006. godine prihvaćen taj tužbeni zahtjev. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica 12 godina otplaćivala predmetni stan, pa da je, nakon što je predmetni Ugovor proglašen ništavim, podnijela zahtjev za povrat uplaćenih sredstava uvećano za zatezne kamate, da je 4. svibnja 2010. tuženik izvršio povrat uplaćenih sredstava zajedno s pripadajućim kamatama od podnošenja zahtjeva do isplate (125.618,95 kn na ime uplata za otplatu stana i 2.120,04 kn na ime zateznih kamata na taj iznos koje su obračunate od podnošenja zahtjeva za vraćanjem do tuženikove isplate), odbivši isplatu zateznih kamata od dana kada je svaka pojedina uplata izvršena uz obrazloženje da tužiteljica nije bila savjesna, pa da joj ne pripada niti pravo na zateznu kamatu.

 

U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, prvostupanjski sud utvrđuje da su Ugovor o prodaji stana sklopili tužiteljica i Grad Z., temeljem Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine i Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Grada Z., te da je Grad Z. predmetni Ugovor o kupoprodaji sklopio postupajući u ime tuženika i da se postupanje Grada Z. ima promatrati kao postupanje Fonda jer da je i svu novčanu korist od kupoprodaje, sukladno članku 7. Odluke, ostvarivao Fond, pa kako Grad Z. nije stjecao prava, niti preuzimao obveze za sebe, već za Fond, da je neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

 

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da se ne može staviti na teret tužiteljici okolnost da je od Grada Z. zahtijevala sklapanje kupoprodajnog ugovora jer da je upravo Grad Z. bio ovlašten odlučivati o osnovanosti zahtjeva i time što je tužiteljici prodao stan bez vršenja nužnih provjera o dopuštenosti njegove prodaje, Grad Z. da je postupio protivno članku 10. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015; dalje u tekstu: ZOO/05), odnosno protivno članku 18. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje u tekstu: ZOO/91). Dopisom od 03. siječnja 1997. Gradsko poglavarstvo da je tužiteljici uputilo dopis kojim je poziva na zaključenje ugovora, netočno navodeći da je vlasnik istog Grad Z.. Na ovaj način, Grad Z., kao pravna osoba koja je postupala u ime tuženika, propustom dužne pažnje da je ostvarila financijsku korist. Grad Z. da je javno je tijelo u čije djelovanje javnost ima povjerenje, te da nema razloga sumnjati u njegove prosudbe. Propustom valjane ocjene relevantnih faktora oko dopuštenosti prodaje predmetnog stana, Grad Z. da nije postupio kao dobar gospodarstvenik, pa da je i tuženik, u čije je ime ovaj postupao, nepošten stjecatelj, te da je stoga tužiteljici dužan isplatiti i zatezne kamate tekuće od dana svake pojedine uplate pa do konačne isplate.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da su uplate koje je tužiteljica vršila do pravomoćnosti presude bile u dobroj vjeri. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka dipl. oecc. Z. R. prvostupanjski sud utvrđuje da su 4. svibnja 2010. ukupne uplate za otplatu stana iznosile 116.459,17 kn, dok su ukupne dospjele zatezne kamate iznosile 138.620,31 kn, tako da je ukupno dugovanje s naslova povrata uplata za otplatu stana i obračunatih kamata iznosilo 255.079,48 kn. Uplatom iznosa od 127.738,99 kn dana 4. svibnja 2010. djelomično da su podmirene dospjele zatezne kamate, pa da je 4. svibnja 2010. preostalo nepodmireno dugovanje u iznosu od 127.340,49 kn, što se odnosilo na glavni dug u iznosu od 116.459,17 kn te dospjele nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 10.881,32 kn i da se na iznos ostatka glavnice od 116.459,17 kn obračunavaju daljnje zatezne kamate za razdoblje od 5. svibnja 2010. do isplate. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

 

              Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i oni nisu nejasni ni proturječni.

 

Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno promijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 1111. i 1115. ZOO/05, odnosno 210. i 214. ZOO/91, odlučujući o tužbenom zahtjevu, te su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

 

U odnosu na žalbene navode da je tužiteljica postupala nesavjesno jer da je znala da je predmetni stan konfisciran, pa da ga ne može otkupiti, valja reći da je prvostupanjski sud detaljno i pravilno obrazložio zbog čega smatra da tužiteljica nije bila nesavjesna-jer je postupila po pozivu Grada Z. za sklapanjem ugovora, a riječ je o javnom tijelu u čije djelovanje javnost mora imati povjerenje, pa svaka greška javnog tijela (u konkretnom slučaju to što je prodan stan koji nije smio biti prodan) treba ići u korist oštećenih osoba. Takav je stav i Europskog suda za ljudska prava izražen u presudi Gashi protiv Hrvatske (Zahtjev br. 32457/05) od 13. prosinca 2007. gdje je utvrđeno slijedeće:„ 40. Sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što je napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina (vidi, mutatis mutandis, Radchikov v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.)“. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika o nesavjesnosti tužiteljice. Nadalje, to što tuženik nije znao za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora sve dok ga tužiteljica nije obavijestila o tome je irelevantno jer je očito riječ o propustu u komunikaciji između Grada Z. i tuženika za što tužiteljica ne može snositi odgovornost.  

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije pasivno legitimiran. Naime, prvostupanjski sud je detaljno obrazložio zbog čega smatra da je tuženik pasivno legitimiran, pa se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje tuženika na sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude. Pri tome valja dodati da činjenica što tuženik nije bio tužen u postupku radi uvrđenja Ugovora o kupoprodaji ništavim (već je tuženik bio Grad Z.) nije od značaja jer su tužene stranke predmetnog Ugovora, a tuženik nije bio stranka, nego Grad Z. koji je, međutim, postupao u ime tuženika. Da je tome tako ukazuje i činjenica da je člankom 7. naprijed citirane Odluke propisano da se sredstva ostvarena prodajom nacionaliziranih i konfisciranih stanova (kod obročne i kod jednokratne otplate) uplaćuju na račun tuženika na način da kupci, kod ugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova, iznos cijene stana uplaćuju na poseban račun jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Z., koji su dužni ta sredstva prenositi na račun tuženika u roku od 8 dana od dana njihove uplate. Uostalom, upravo je tuženik vratio tužiteljici isplaćena sredstva (a ne Grad Z.), a problem je nastao (samo) u vezi prava na isplatu kamate zbog čega se i vodio ovaj spor.  

 

Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud tužiteljici pogrešno dosudio nagradu za sastav pet obrazloženih podnesaka, iako joj je mogao dosuditi naknadu za najviše četiri obrazložena podneska. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu na način da je trošak tužiteljice umanjen za iznos od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 625,00 kn PDV).

 

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer u žalbenom postupku nije uspio u odnosu na glavnu stvar.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

 

Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki III. izreke.

 

U Rijeci 6. studenog 2019.