Broj: Revr 864/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Ž. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica L. P., odvjetnica iz Z., protiv tuženika H. ... d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1511/16-2 od 18. travnja 2017., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1148/15-20 od 21. lipnja 2016., u sjednici održanoj 19. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1511/16-2 od 18. travnja 2017., u dijelu u kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1148/15-20 od 21. lipnja 2016., izuzev za zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I.              Utvrđuje sa da nije dopušten otkaza Ugovora o pravima i obvezama broj: PU-1/2012 od 09.05.2012. te prema tome radni odnos radnika I. Ž., nije ni prestao.

 

II.              Sudski se raskida Ugovor o pravima i obvezama broj: PU-1/2012 od 09.05.2012. s danom zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom 02.05.2016.

 

III.              Nalaže se tuženiku H. ... d.o.o. na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza, u roku od osam dana, isplatiti tužitelju I. Ž. iznos od 63.202,83 kuna neto, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja 21.06.2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

IV.              Nalaže se tuženiku H. ... d.o.o., u roku od osam dana, isplatiti tužitelju I. Ž. iznos od 126.405,67 kuna bruto, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koje teku:

 

- na iznos od 18.432,48 kn od 16.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 28.904,39 kn od 16.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39.534,40 kn od 16.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39.534,40 kn od 16.06.2015. pa do isplate,

 

kao i na mjesečne iznose plaće u iznosu od 39.534,40 kn bruto, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od na svaki mjesečni iznos naknade plaće od dospijeća, odnosno od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec, počevši od lipnja 2015. pa do zaključenja glavne rasprave 02.05.2016.

 

V.              Nalaže se tuženiku, u roku od osam dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.940,00  kn, s zateznom kamatom i to od 21.06.2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da nije dopušten otkaz Ugovora o pravima i obvezama broj: PU-1/2012 od 09.05.2012., i da prema tome radni odnos tuženika nije ni prestao.

 

U točki II. Izreke određeno je da se sudski raskida Ugovor o pravima i obvezama broj: PU-1/2012 od 09.05.2012. s danom zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom 02.05.2016.

 

U točki III. izreke nalaženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza, u roku od 8 dana, isplati 63.202,83 kuna neto, sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, 21.06.2016. pa do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke.

 

U točki IV. izreke nalaženo je tuženiku da u roku od 8 dana isplatiti tužitelju 126.405,67 kuna bruto, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koje teku:

 

- na iznos od 18.432,48 kn od 16.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 28.904,39 kn od 16.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39.534,40 kn od 16.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39.534,40 kn od 16.06.2015. pa do isplate,

 

kao i na mjesečne iznose plaće u iznosu od 39.534,40 kn bruto, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od na svaki mjesečni iznos naknade plaće od dospijeća, odnosno od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec, počevši od lipnja 2015. pa do zaključenja glavne rasprave 02.05.2016.

 

U točki V. izreke nalaženo je tuženiku, u roku od 8 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.940,00 kn, s zateznom kamatom i to od 21.06.2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

U točki VI. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva na ime naknade štete u iznosu 64.081,29 kn.

 

Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je citirana presuda suda prvog stupnja u točkama I., II. i III. i u dijelu točke IV. izreke kojim je tužitelju dosuđena naknada plaće zajedno sa zateznim kamatama izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te u točki V. izreke.

 

U točki II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke IV. izreke kojim je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak kao neosnovan.

 

U točki III. izreke potvrđena je odluka o parničnom trošku u dijelu s kojom tužitelj nije uspio u ovom postupku, a u točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i 2. (Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačenje drugostupanjske presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, a podredno ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

Tuženik je reviziju podnio kao redovnu, u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a, ali i kao izvanrednu na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, a s obzirom da se radi o sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, odnosno kako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa, protiv drugostupanjske presude dopuštena je revizija iz čl. 382. 1. toč. 2. ZPP-a pa je predmetna revizija razmatrana kao redovita revizija.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza Ugovora o pravima i obvezama od 9. svibnja 2012., te nastavno zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i isplatu naknade štete i plaće.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Nižestupanjski sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka utvrdili:

 

- da među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o pravima i obvezama 09.05.2012., nakon što je imenovan, Odlukom nadzornog odbora, za direktora i to na vrijeme od 03.05.2012. do 02.05.2016.,

 

- da su navedenim Ugovorom utvrđena prava i obveze stranaka te je u čl. 13. ugovora navedeno da svaka ugovorna strana može jednostrano otkazati taj ugovor u pisanom obliku, a u čl. 16. je navedeno da društvo može opozvati direktora i otkazati ugovor, te su taksativno navedeni razlozi za otkaz, te je propisano da otkaz od strane društva mora bili obrazložen,

 

- da je tužitelj na inicijativu Vlade RH, opozvan s mjesta člana uprave, od strane Nadzornog odbora tuženika, po prijedlogu Skupštine tuženika, 16. 2.2015.,

 

- da je tuženik, po opozivu s mjesta člana uprave, nakon što je ponudio tužitelju u skladu sa navedenim ugovorom, novi ugovor o radu u skladu sa njegovom stručnom spremom, ali da tužitelj nije prihvatio ponudu za koordinatora projekta, pa je odjavljen sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja 6. ožujka 2015.,

 

- da je tužitelj protiv navedene radnje tuženika podnio, putem svog punomoćnika, zahtjev za zaštitu prava 19. ožujka 2015., smatrajući da mu je povrijeđeno pravo nuđenjem novog ugovora o radu, a nakon toga u zakonskom roku i tužbu.

 

Utvrdivši da je tuženik tužitelju mogao otkazati Ugovor o pravima i obvezama u taksativno navedenim slučajevima (propisanim čl. 16. Ugovora) uz obrazloženje u pisanoj odluci, da tuženik nije donio takvu odluku nego da je samo odjavio tuženika s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, prvostupanjski sud zaključuje, a drugostupanjski sud prihvaća takav zaključak, da je tužitelj znao za opoziv s dužnosti direktora, ali nije znao da će mu zbog toga prestati i radni odnos, jer prestanak navedenog Ugovora ne znači i prestanak radnog odnosa s tužiteljem jer su čl. 112. Zakona o radu („Narodne novine” broj 93/14. dalje u tekstu: ZR) taksativno navedeni razlozi za prestanak radnog odnosa, pa tužitelju nije prestao radni odnos zbog zakonom određenih razloga, niti je u Odluci o prestanku Ugovorima o pravu i obvezama kojom se opoziva tužitelj sa mjesta direktora takva oduka obrazložena.

 

Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi su ocijenili da je predmetni otkaz nedopušten, odredili su sudski raskid ugovora o radu (čl. 107. st. 3., čl. 149., čl. 125. st. 1. i čl. 95. st. 3. ZR ) te mu dosudili naknadu štete u visini tri prosječne plaće tužitelja i plaće za razdoblje u kojem se tužitelj nalazio izvan procesa rada zbog nezakonite odluke poslodavca do sudskog raskida ugovora o radu.

 

Pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik navodi da je između stranaka sklopljen Ugovor o pravima i obvezama 9. svibnja 2012., kojim su stranke uredile svoje međusobne odnose, da se radi o menadžerskom ugovoru i da su tim ugovorom stranke u čl. 13. dogovorile da svaka strana može jednostrano otkazati ugovor u pisanom obliku, da su u čl. 14. dogovorile da ugovor može prestati sporazumom kojim će biti regulirana prava i obveze stranaka prema odredbama ugovora, da su u čl. 17. ugovorile prava i obveze za slučaj otkaza svake ugovorne strane, u slučaju otkaza navedenog ugovora od strane direktora društva (čl. 15. Ugovora), u slučaju opoziva i otkaza ovog ugovora od strane društva (čl. 16.), kao i u slučaju isteka roka na koji je sklopljen ugovor, da se u čl. 17. tuženik obvezao direktoru društva (tužitelju) ponuditi ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu s njegovom stručnom spremom, radnim iskustvom i potrebama posla u društvu, ukoliko se direktor društva opozove iz razloga utvrđenih u čl. 16. st. 1. podstavak 1. i 2. te da ima pravo na plaću iz tog ugovora još 3 mjeseca računajući od dana početka rada utvrđenog u novom ugovoru, a osim prava na plaću direktor društva zadržava i ostala prava utvrđena tim ugovorom, da su u čl. 18. st. 1. regulirale pravo na otpremninu tužitelja, te da u slučaju opoziva direktora društva i u slučaju otkaza navedenog ugovora iz razloga navedenih u čl. 16. ugovora, ako direktor društva ne prihvati ponuđeni ugovor o radu u društvu, direktor društva ima pravo na otpremninu u visini 6 prosječnih bruto plaća isplaćenih direktoru društva u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem se taj ugovor otkazuje, a u slučaju iz st. 1., odnosno u navedenom slučaju direktoru društva prestaje radni odnos u društvu bez ikakvih daljnjih obveza društva prema direktoru društva.

 

Dalje navodi da je u skladu sa čl. 17. navedenog ugovora tužitelju isplaćena otpremnina, da je sukladno preuzetoj ugovornoj odredbi iz čl. 17.  tuženik tužitelju, nakon opoziva s mjesta člana uprave, ponudio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, što je tužitelj odbio i zatražio isplatu otpremnine te je u skladu sa čl. 18. st. 2. ugovora tužitelju prestao radni odnos isplatom otpremnine bez ikakvih daljnjih obveza društva tj. tuženika prema ranijem direktoru odnosno tužitelju.

 

Pogrešnim smatra pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova da tužitelju nije prestao radni odnos i da ima pravo na sudski raskid ugovora o radu uz dosudu naknade štete, a ukoliko bi i imao pravo na sudski raskid on bi u svakom slučaju istekao protekom roka na koji je ugovor zaključen, dakle 2. svibnja 2016., a ne danom presuđenja kako su utvrdili nižestupanjski sudovi.

 

Postupajući na navedeni način, prema mišljenju revidenta, došlo je do pogrešne primjene materijalnog prava, ali i do bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer nižestupanjski sudovi nisu dali valjane razloge o odlučnim činjenicama jer se obrazloženje nižestupanjskih presuda svodi na obrazlaganje nezakonitosti otkaza ugovora o radu klasičnog posloprimca koji je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, dok se ovdje radi o menadžerskom ugovoru koji se ne temelji na odredbama ZR-u već na odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

Neosnovano tuženik poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka na koje ukazuje tuženik.

 

Međutim, u konkretnom slučaju pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Naime, u čl. 4. st. 3. ZR-a propisano je da fizička osoba, koja je prema propisima o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca. Na takvu osobu, se prema st. 4. citiranog članka, između ostalog, ne primjenjuju odredbe tog zakona o prestanku ugovora o radu.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili odredbu čl. 17. i 18. predmetnog Ugovora o pravima i obvezama zaključenog između stranaka 9. svibnja 2012. Taj Ugovor predstavlja „zakon“ među strankama i temeljem tog ugovora je u bilo nužno raspraviti prijeporni pravni odnos jer se ovdje radi o menadžerskom ugovoru koji se ne temelji na odredbama ZR-u već na odredbama Zakona o obveznim odnosima, u kojem je ugovoren način zasnivanja i prestanka radnog odnosa tužitelja za slučaj opoziva sa mjesta direktora.

 

Odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu ZOO) određeno je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, jedino ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.

 

Kako je tuženik naveo u reviziji, u slučaju opoziva otkaza citiranog ugovora od strane društva (čl. 16. Ugovora), o čemu se u konkretnom slučaju radi, prema čl. 17. st. 1. Ugovora, tuženik je dužan tužitelju, kao direktoru, ponuditi ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu s njegovom stručnom spremom radnim iskustvima i potrebama posla u društvu. Člankom 18. propisano je da se u slučaju opoziva direktora društva i u slučaju otkaza navedenog ugovora iz razloga navedenih u čl. 16., o čemu se u konkretnom slučaju radi, u situaciji kad direktor društva ne prihvati ponuđeni ugovor o radu u društvu u skladu s njegovom stručnom spremom radnim iskustvom i potrebama posla u društvu ima pravo na otpremninu u visini 6 prosječnih bruto plaća isplaćenih direktoru društva u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je ugovor otkazan, te je za takvu situaciju u st. 2. čl. 18. citiranog ugovora izričito propisano da tada direktoru društva prestaje radni odnos u društvu bez ikakvih daljnjih obveza društva prema direktoru društva.

 

Prema navedenom, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada na konkretni slučaj nisu primijenili odredbu čl. 17. i čl. 18. iz Ugovora o pravima i obvezama od 9. svibnja 2012. kada su zanemarujući isti odlučili o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Iz navedenih razloga pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvaćena je revizija tuženika te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

 

Zagreb 19. veljače 2019.