Broj: Revr 258/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u  pravnoj stvari tužitelja I. S. iz G., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici M. M., D. B. i A. P. Lj., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. u Z., protiv tuženika D. z. p. z. d.o.o. Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C. G. & E. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-128/2016-5 od 7. prosinca 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3826/14-21 od 19. veljače 2016., u sjednici održanoj 6. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana revizija tuženika podnesena protiv dijela presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-128/2016-5 od 7. prosinca 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3826/14-21 od 19. veljače 2016. te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti naknadu troškova prijevoza (mjesnog i međumjesnog) u iznosu od 16.257,91 kuna, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu 3.009,75 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to na:

 

- iznos od 203,00 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 290,00 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 290,00 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 1.056,51 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 1.509,20 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.509,20 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 3.009,75 kn počevši od 01. listopada 2012. pa do isplate,

 

kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn.

 

II. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-128/2016-5 od 7. prosinca 2017. u preostalom dijelu i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3826/14-21 od 18. siječnja 2016. u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naknade na ime poklona za djecu za 2012., regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2012., božićnicu i uskrsnicu za 2012. kao neosnovan, kao i u dijelu kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak revizije u iznosu od 375,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

Odbija se tužitelj I. S. sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.967,66 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na:

 

- iznos od 203,00 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 290,00 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 290,00 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 1.056,51 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 1.509,20 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.509,20 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 600,00 kn počevši od 07. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 600,00 kn počevši od 07. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 600,00 kn počevši od 07. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 1.500,00 kn počevši od 12. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.000,00 kn počevši od 13. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 400,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 3.009,75 kn počevši od 01. listopada 2012. pa do isplate,

 

sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.875,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, koja teče od dana 19. veljače 2016. pa do isplate, u roku od 8 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

I. Žalba tužitelja uvažava se u cijelosti, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3826/14-21 od 19. veljače 2016. preinačava i sudi:

 

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.967,66 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na:

 

- iznos od 203,00 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 290,00 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 290,00 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 1.056,51 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 1.509,20 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.509,20 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.540,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 600,00 kn počevši od 07. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 600,00 kn počevši od 07. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 600,00 kn počevši od 07. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 1.500,00 kn počevši od 12. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 1.000,00 kn počevši od 13. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 400,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 3.009,75 kn počevši od 01. listopada 2012. pa do isplate,

 

sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kn zajedno sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, koja teče od dana 19. veljače 2016. pa do isplate, u roku od 8 dana."

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kn u roku od 8 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelja obvezati na naknadu prouzročenog troška tuženiku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stranka u izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz sadržaja citiranih odredbi ZPP, koje su mjerodavne kod odlučivanja o dopuštenosti izvanredne revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te s tim u vezi dopuštenosti izvanredne revizije, potrebno da izvanredna  revizija kumulativno ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te u reviziji revident mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 24. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 6/11 i 73/13 – dalje: ZR), za isplatu naknade za mjesni i međumjesni prijevoz za 2102., naknadu za neiskorišteni godišnji odmor 2012., poklon za djecu za 2012., regres za korištenje godišnjeg odmora za 2012., božićnicu i uskrsnicu za 2012.

 

U postupku koji je prethodio ovom proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju na koja se odnose tužiteljeve utužene tražbine bio na radnom mjestu komunalni radnik te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. ZR, koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Tijekom postupka sudovima sporno je pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon za dijete, regres, božićnica i uskrsnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR.

 

Sud prvog stupnja odbio je tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da naknada prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon za dijete, regres, božićnica i uskrsnica nisu niti plaće niti drugi uvjeti rada, a da se Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., koji priznaje ta prava odnosi samo na radnike tog društva, ali se ne primjenjuje na ustupljene radnike, odnosno tužitelja kao ustupljenog radnika.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom tužiteljeve žalbe, pozivom na odredbu čl. 26. st. 5. ZR i Direktivu 2008./104 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), pozivajući se na cilj Direktive - osiguranje zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, uz primjenu načela jednakog postupanja, preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da osnovni uvjeti rada za ustupljene radnike za vrijeme trajanja njihovog ustupanja poduzeću korisnika, moraju biti najmanje jednaki uvjetima koje bi na te radnike bili primjenjivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnika, zbog čega se na ustupljene radnike moraju primijeniti i odredbe Temeljnog kolektivnog  ugovora za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., jer bi u suprotnom tužitelj, kao ustupljeni radnik, bio u neravnopravnom položaju u odnosu na druge radnike korisnika.

 

Tuženik u izvanrednoj reviziji postavlja dva pravna pitanja:

 

1. „Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole „druge uvjete rada“, odnosno „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?,

 

2. Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, naknade za neiskorišteni godišnji odmor, poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, ZR/09)?“

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik je naveo da o tim pravnim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pravnim pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te se ujedno pozvao na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1603/12, Gžr-1547/13, Gžr-934/13, Gžr-652/16, Gžr-1970/15, Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2970/13 i Gžr-95/16 te odluku Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1801/14.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP vijeće je reviziju ocijenilo dopuštenom jer su pravna pitanja postavljena u izvanrednoj reviziji važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na različita pravna shvaćanja drugostupanjskih sudova.

 

Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/1010 i 5/2014) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe čl. 61. ZR kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

 

Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje članka 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

 

Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan ne diskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

U tom smislu relevantne su:

 

- odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",

 

- odredba čl. 5. st. 1. Direktive, "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.", te

 

- odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima."

 

U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

 

- fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

 

- organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

 

- socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članove njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s ra-dom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku

 

- pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

 

Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice nije pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) i naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora pravilno.

 

Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini ("najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugih uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Stoga, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i dar za djecu, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno "druge uvjete rada."

 

Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

S time u svezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili "druge uvjete rada", a ustupljeni radnici se ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedena materijalna prava pa je valjalo, primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tim zahtjevima i preinačiti drugostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

 

Međutim, zahtjev tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine "drugih uvjeta rada", priznato takvim i ranije navedenim odredbama čl. 3. st. 1.f Direktive, prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na odmore.

 

Stoga, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog "osnovnog prava" pripadajućeg "drugim uvjetima rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Nadalje, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

Kako je u nižestupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga, a u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu osnovan.

 

Dakle, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo preinačivši prvostupanjsku presudu te dosudivši tužitelju tražene iznose s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor i za prijevoz.

 

Prema tome, reviziju tuženika u dijelu kojim se pobija odluka o navedenom dijelu zahtjeva tužitelja, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

 

S obzirom da je po reviziji tuženika djelomično preinačena drugostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. i 155. st. 1. ZPP, sukladno vrijednosti predmeta spora, a prema odredbama Tbr. 7., 8., 9., 28. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

 

Budući da je tužitelju drugostupanjskom presudom priznato pravo na naknadu troškova postupka u visini od 9.375,00 kn te trošak žalbenog postupka u visini od 1.562,50 kn, što ukupno iznosi 10.937,50 kn, navedeni iznos je valjalo umanjiti za ostvareni uspjeh u sporu (80%), pa je konačno tužitelju na ime parničnih troškova priznato 8.750,00 kn.

 

Tuženiku su prvostupanjskom presudom priznati troškovi parničnog postupka u iznosu od 11.875,00 kn, što umanjeno za ostvareni uspjeh u sporu (20%) iznosi ukupno 2.375,00 kuna.

 

Tuženiku je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP dosuđen trošak za sastav revizije s pripadajućim PDV-om, sukladno uspjehu u revizijskom postupku u omjeru od 20%, u iznosu od 375,00 kn, u skladu sa odredbama Tbr. 10/6 i 42. Tarife.

 

Zagreb, 6. ožujka 2019.