Broj: Gž R-473/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja D. K., iz Š., OIB-..., zastupanog  po punomoćniku K. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. Z. d.d., iz Z., OIB:... zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 15 Pr-5666/11-46 od 21. srpnja 2017., 18. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 15 Pr-5666/11-46 od 21. srpnja 2017., potvrđuje u točki I. i dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da mu tuženik na ime plaće i naknade plaće isplatiti ukupan novčani iznos od 41.427,37 kn bruto s kamatama na pojedine iznose (točka I./I. izreke), da mu tuženik na ime regresa isplati ukupan novčani iznos od 5.966,52 kn bruto s kamatama na pojedine iznose (točka I./II. izreke), da mu tuženik na ime božićnice isplati ukupan novčani iznos od 5.413,82 kn bruto s kamatama na pojedine iznose (točka I./III. izreke), da mu tuženik na ime jubilarne nagrade isplati ukupan novčani iznos od 11.591,25 kn bruto s kamatama na pojedine iznose (točka I./IV. izreke), kao i da mu nadoknadi parnični trošak s kamatama (točka I./V. izreke). Tužitelj je obvezan nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.242,50 kn, dok je u preostalom dijelu za iznos od 4.618,59 kn zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Protiv te presude u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke II. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike dijela plaće, naknade plaće, regresa, božićnice i jubilarne nagrade za vremensko razdoblje od siječnja 2009. do prosinca 2011.

 

I u ovoj žalbenoj fazi postupka među strankama je sporno je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utužene novčane iznose po navedenim osnovama sukladno odredbama Temeljenog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. od 27. veljače 2002. (dalje: TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z.) kao i Dodatka II navedenom TKU od 25. srpnja 2007., odnosno da li navedeni TKU kao i Dodatak II istom obvezuju tuženika.

 

U provedenom je postupku utvrđeno:

 

-          da je TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. od 27. veljače 2002. potpisao u ime G. Z. gradonačelnik G. Z. M. B. s jedne strane te ovlašteni predstavnici sindikata s druge strane;

-          da se Dodatkom II TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o. od 25. srpnja 2007. mijenja naziv TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. od 27. veljače 2002. i isti glasi: "Temeljeni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o.";

-          da se odredbom čl. 5. Dodataka II TKU u čl. 186. iza st. 2. dodaje novi stavak koji glasi: "Odredbe ovog ugovora odnose se i na radnike u trgovačkim društvima G. p. d.o.o. i V. Z. d.d.";

-          da je navedeni dodatak potpisao za pregovarački odbor gradskog poglavarstva predsjednik I. J., a za pregovarački tim koordinacije sindikata V. P. i J. M.;

-          da je odredbom čl. 182. TKU propisano da će na temelju tog ugovora svako trgovačko društvo pristupiti sklapanju pojedinačnih kolektivnih ugovora;

-          da je sukladno citiranoj odredbi čl. 182. TKU tuženik sklopio Kolektivni ugovor za radnike iz trgovačkog društva V. Z. d.o.o. 24. rujna 2003. te da je 5. travnja 2004. sklopljen Dodatak I navedenom kolektivnom ugovoru;

-          da je 16. veljače 2009. tuženik otkazao pojedinačni kolektivni ugovor od 24. rujna 2003. i Dodatak I. od 5. travnja 2004.;

-          da je tuženik dopisima od 11. veljače 2009., 24. veljače 2009., 16. ožujka 2009., i 24. ožujka 2009. pozivao predstavnike sindikata na pregovore radi sklapanja novog kolektivnog ugovora, a kako isti nisu uspjeli, protekom otkaznog roka od 90 dana prestao se primjenjivati navedeni Kolektivni ugovor za radnike tuženika i Dodatak I. tom kolektivnom ugovoru;

-          da je tuženik u trenutku sklapanja Dodatka II TKU od 25. srpnja 2007. bio samostalna pravna osoba i nije bio unutar trgovačkog društva Z. h. d.o.o.;

-          da je u vrijeme sklapanja Dodatka II TKU Z. h. d.o.o. također postojao kao samostalno trgovačko društvu u vlasništvu G. Z., a u kojem se nije nalazio tuženik kao član, što proizlazi iz zaključka od 28. lipnja 2007. kojim je Z. h. d.o.o. prenio sve dionice na G. Z.;

-          da stoga Dodatak II TKU nije mogao biti sklopljen u ime tuženika od strane pregovaračkog odbora poglavarstva G. Z., odnosno nije potpisan od strane ovlaštenih osoba V. Z. d.o.o. (tuženika), zbog čega se isti ne odnosi na tuženika, niti je tuženik vezan njegovim odredbama;

-          da tužitelj nije dokazao da bi tuženik dao punomoć gradonačelniku G. Z. kao ni pregovaračkom odboru poglavarstva G. Z. da ga zastupaju, odnosno da u njegovo ime i račun sklope kolektivni ugovor odnosno dodatke istom.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik samostalna pravna osoba različita od pravne osobe Z. h. d.o.o., da je TKU sklopio G. Z., a Dodatak II. TKU je sklopio Z. h. d.o.o., koji je nastupio u svoje ime, te da iz provedenog postupka ne proizlazi da bi navedeni TKU i Dodatak II. bili sklopljeni u ime tuženika.

 

Prema odredbi čl. 189. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/1998, 17/2001, 82/2001, 14/2003, 123/2003, 142/2003, 30/2004, i 68/2005 dalje: ZR/95) važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka II TKU, propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. (st. 1). Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (st. 2.). Identično je regulirano i odredbama čl. 257. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj  149/09, 61/11, 82/12, 73/13 ZR/09).         

 

Budući da tuženik nije sklopio Dodatak II TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o., niti je tuženik u vrijeme sklapanja Dodatka II TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o. bio član Z. h. d.o.o. pa ga nije vezivao TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o., tužitelj se neosnovno poziva na pravo na isplatu po Dodatku II TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o.

 

Kako tuženik nije sklopio Dodatak TKU, niti je u vrijeme sklapanja istog bio član društva koje ga je sklopilo, a isto tako u pregovorima nitko nije nastupao u ime tuženika, niti tužitelj navedeno dokazuje, to se ni prema odredbi čl. 312. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO) ne radi o naknadnom odobrenju ugovora.

 

Pravilno sud utvrđuje da je odredbom čl. 190. ZR/95 (čl. 200. počišćenog teksta "Narodne novine" broj 137/04 – dalje: ZR/04) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja TKU odnosno njegovog Dodatka II, propisano da se kolektivni ugovor mora sklopiti u pisanom obliku, te da osobe koje zastupaju stranke kolektivnog ugovora, moraju imati pisanu punomoć za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora (čl. 193. st. 1. ZR/95 tj. čl. 203. st. 1 ZR/04). Stoga u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost da je tuženik konkludentnim radnjama pristao da se na njega primjenjuju odredbe TKU i dodaci istom, iz kojih razloga tvrdnja tužitelja o suprotnom i obvezivanju tuženika nisu utemeljene.

 

S obzirom da TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. iz veljače 2002. ne obvezuje tuženika, jer ga tuženik kao samostalna pravna osoba nije potpisao, niti mu se pridružio, a nije ni ovlastio G. Z. predstavljen po gradonačelniku da u ime tuženika pregovara, zaključuje i potpisuje taj TKU, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik protupravnim derogiranjem odredaba važećeg kolektivnog ugovora tužitelju nezakonito uskratio isplatu dijela plaće, naknade plaće, regresa, božićnice i jubilarne nagrade.

 

S obzirom na izričitu odredbu ZR-a o pisanoj formi kolektivnog ugovora isključena je mogućnost da bi se TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. i Dodatak II TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o. koji nisu potpisani od strane tuženika smatrali valjanim i obvezujućim za tuženika time što je navodno tuženik tužitelju u 2007. i 2008. obračunao plaću primjenom osnovice propisane Dodatkom II TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o. Stoga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja radi utvrđenja obračuna plaće tužitelja u 2007. i 2008., na temelju pravilnog utvrđenja da se obračun plaće tužitelja u 2007. i 2008. ne može smatrati tuženikovim pristupanjem TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o. i Dodatku II TKU.

 

Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 02-9/321 sklopljenog između stranaka 20. studenoga 2003. (list 9-11 spisa) razvidno je da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika 20. studenoga 2003., te ugovorenim pravima iz čl. 7. i 8. tog ugovora, na plaću i druge novčane primitke i potpore sukladno odredbama važećeg Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i njegovih priloga i drugih akta poslodavca, pa kako je u smislu navedenih odredbi ugovora o radu tužitelja, važeći Kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva V. Z. d.o.o., zaključen 24. rujna 2003., dakle prije ugovora o radu tužitelja od 20. studenoga 2003.,  ne dolazi u primjenu TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. iz veljače 2002., na koji se tužitelj neosnovano poziva te slijedom čega nije osnovano ni potraživanje tužitelja s osnove isplate regresa i božićnice po osnovi navedenog TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. iz veljače 2002.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja o osnovanosti tužbenog zahtjeva zbog navodnog priznanja duga, budući da obveza za tuženika nije ni nastala, pa kad nema obveze, nema niti dugovanja. S tim u svezi pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da iz sadržaja zapisnika sa sjednice Nadzornog odbora tuženika od 22. listopada 2008. ne proizlazi priznanje duga, a niti bi isto dovelo do pristupanja ugovoru. Naime, u situaciji kada nedostaje izjava tuženika da se obvezuje ispunjavati obveze iz Dodatka II TKU, nisu ostvarene niti pretpostavke za zaključak o pristupanju dugu, u smislu odredbe čl. 101. st. 1. ZOO-a.

 

Na zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja ni žalbeni navodi kojima se ističe da se sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije očitovao o tzv. kućnom kolektivnom ugovoru tuženika koji da nije sklopljen na zakonit način i o priloženom pravnom stajalištu izraženom u mišljenu doc. dr. V. G., budući da sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva stavljenih u postupku te da sud ne vežu pravna stajališta određenih pravnih stručnjaka, pa čak ni drugih sudova, a ne radi se o obvezujućem mišljenju Opće sjednice Vrhovnog suda.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U preostalom dijelu (odbijajući dio točke II. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 18. ožujka 2019.