Broj: Revr 994/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Ž., OIB: ..., iz P., zastupanog po punomoćnici L. Š., odvjetnici u P., protiv tuženika G. I. n. d.o.o., OIB: ..., iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž R-11/15-2 od 23. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1004/14-9 od 30. siječnja 2015., u sjednici održanoj 2. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je otkaz ugovora o radu tužitelju nedopušten te je poništena odluka tuženika broj: ... od 6. lipnja 2014. kojom je zbog poslovno uvjetovanih razloga otkazan Ugovor o radu tužitelju te je i dalje na snazi isti ugovor o radu, slijedom čega se naložilo tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto grafički tehničar i da mu prizna sva prava iz radnog odnosa počevši od 6. lipnja 2014. te nadalje (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućoj od 30. siječnja 2015. pa do isplate (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da revizijski sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji se tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, međutim, revident se sasvim općenito poziva na taj razlog bez da su u sadržaju revizije određeno navedeni i obrazloženi razlozi iz kojih bi se moglo utvrditi na što se odnosi i u čemu se konkretno očituje navedena bitna povreda postupka.

 

Slijedom toga, primjenom odredbe iz čl. 386. ZPP, revizijski sud nije uzeo u obzir takve revizijske navode pa pobijanu presudu nije niti ispitivao u odnosu na postupovnopravne nedostatke.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, uz zahtjev za vraćanje na posao i to prijašnje radno mjesto i priznanje svih prava iz radnog odnosa.

 

U postupku koji je prethodio reviziji, kao i sada, bilo je sporno samo pravno pitanje - je li tuženik dao zakoniti otkaz ugovora o radu u situaciji kada se prije otkazivanja tužiteljevog ugovora o radu, neupitno nije savjetovao s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom, iako je prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika proveo uredan postupak savjetovanja.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu grafički tehničar,

 

- da mu je zbog poslovno uvjetovanih razloga otkazan ugovor o radu odlukom tuženika od 6. lipnja 2014.,

 

- da je tuženik 4. travnja 2014. donio izvještaj o provedenom savjetovanju iz čl. 120. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR),

 

- da je istog dana 4. travnja 2014. tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika u kojemu su navedeni razlozi nastanka viška radnika kao i da je prestala potreba za radom grafičkog tehničara,

 

- da je u Programu zbrinjavanja viška radnika poimence naveden i tužitelj kao radnik za čijim radom je prestala potreba,

 

- da je tuženik upoznao Hrvatski zavod za zapošljavanje o izvještaju o provedenom savjetovanju sukladno čl. 120. st. 1. ZR, kao i s Programom zbrinjavanja viška radnika,

 

- da se glavni sindikalni povjerenik u funkciji predstavnika radničkog vijeća kod tuženika dana 11. travnja 2014. očitovao na konačni Program zbrinjavanja viška radnika na način da se istome protivio,

 

- da se tuženik prije donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocjenjujući da se poslodavac, bez obzira što je proveo postupak savjetovanja prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika, sukladno čl. 149. st. 1. i 3. ZR, ne oslobađa zakonske obveze da provede i savjetovanje s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom za pojedinačne odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Tuženik u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava smatra da u konkretnom slučaju, a i u takvim sličnim slučajevima gdje je donesena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nakon provedenog savjetovanja u smislu odredbe čl. 120. st. 1. ZR i nakon donesenog Programa zbrinjavanja viška radnika u odnosu na koje je provedeno savjetovanje, odnosno na koje se glavni sindikalni povjerenik u funkciji predstavnika radničkog vijeća kod tuženika očitovao, nije potrebno ponovno prije donošenja pojedinačne odluke o otkazu ugovora o radu provesti savjetovanje u smislu odredbe čl. 149. st. 1. i 3. ZR. Pritom tuženik u reviziji navodi da mu je poznato pravno stajalište ovoga suda zauzeto već u odluci u predmetu Revr 561/08 gdje je navedeno da je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu nezakonita ukoliko nije provedeno savjetovanje o konkretnim odlukama o otkazu ugovora o radu, ali da obzirom na sadašnje odredbe ZR je došlo do promjene i da više ne treba prije donošenja pojedinačne odluke o otkazu ugovora o radu provoditi savjetovanje.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

 

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR određeno je da prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. U čl. 149. st. 3. toč. 2. ZR navedeno je da se važnim odlukama u smislu čl. 149. st. 1. ZR smatraju osobito odluke o planu te razvoju i politici zapošljavanja, premještaju i otkazu ugovora o radu. U čl. 149. st. 2. ZR propisano je da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama ZR o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem je ništetna. Slijedom navedenog, u potpunosti je razvidno da i prije donošenja pojedinačne i konkretne odluke o otkazu ugovora o radu na temelju Programa zbrinjavanja viška radnika je potrebno provesti savjetovanje u smislu odredbe čl. 149. st. 1. ZR. Pritom je potrebno napomenuti tuženiku da u vezi potrebe savjetovanja prije donošenja pojedinačne odluke o otkazu ugovora o radu nije došlo ni do kakve promjene u odnosu na ranije zakonodavstvo, odnosno na ranije važeći Zakon o radu prije donošenja ZR iz 2009. Obzirom da tuženik nije proveo savjetovanje u smislu odredbe čl. 149. st. 1. i st. 3. toč. 2. u vezi čl. 152. st. 3. ZR pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je odluka tuženika nezakonita i pravilno su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 2. travnja 2019.