Broj: Rev 908/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica R. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika Z. d.o.o. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica I. R. R., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i po protutužbi tuženika Z. d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženika) protiv tužitelja H. K. kao protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelja) radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-368/2018-2 od 23. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1582/12-126 od 27. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

              Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu dan tužitelju odlukom tuženika od 26. ožujka 2012. uz vraćanje tužitelja na posao (voditelja dizalice) (toč. I. i II. izreke).

 

              Naloženo je tuženiku platiti tužitelju novčane iznose pobliže određene u toč. III., IV. i V. izreke.

 

              Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje ništetnosti te da je bez pravnih učinaka ugovor sklopljen između tužitelja i D. Z. d.o.o. 31. svibnja 2013. (toč. VI.), dok je u toč. VII., VIII. i IX. izreke odlučeno o troškovima postupka.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke, dakle u dijelu u kojem je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu uz vraćanje na posao.

 

              U preostalom dijelu (time da je toč. VI. izreke prvostupanjske presude ispuštena), drugostupanjski sud je rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se u tom dijelu donese presudu sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se reviziju tužitelja odbije kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prije svega valja reći da tuženik kao podnositelj revizije nije podnio zahtjev za donošenje dopunske drugostupanjske presude u odnosu na toč. VI. izreke prvostupanjske presude, u kojem dijelu nema drugostupanjske odluke, niti bi se revizijski navodi mogli smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska drugostupanjska presuda u smislu odredbe čl. 377.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog čega je predmet revizijskog stupnja postupka pobijana drugostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu uz vraćanje na posao.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka i može se u svemu ispitati te kada se njeni razlozi povežu s iscrpnim razlozima prvostupanjske presude, drugostupanjska presuda ima navedene razloge o odlučnim pravno relevantnim činjenicama usuglašenim s prikupljenom procesnom građom.

 

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva podnositelj revizije.

 

U odnosu na težište revizijskih  prigovora koji se odnose na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP zbog toga što je u postupku koji je prethodio reviziji odlučeno o zahtjevu za vraćanje na posao koji je tek naknadno istaknut od strane tužitelja, a tuženik se preinaci protivio, treba odgovoriti da su o tom pitanju poglavito u prvostupanjskoj presudi navedeni jasni, pravilni i iscrpni razlozi koje prihvaća revizijski sud.

 

Naime, odredba čl. 190. st. 2. ZPP daje ovlaštenje prvostupanjskom sudu dopustiti preinaku  tužbe ako smatra da je to svrhovito za konačno rješenje odnosa među strankama. Ta ocjena svrhovitosti razmatra se samo s procesnopravnog, a ne i materijalnopravnog stajališta pa nije odlučno kakve će eventualno materijalnopravne posljedice nastati zbog prihvaćanja preinačenog zahtjeva.

 

              U prilog opravdanosti preinake govori i specijalna odredba čl. 117. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 73/13 – dalje: ZR), prema kojem propisu zahtjev za prestanak radnog odnosa na osnovu sudskog raskida stranke mogu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, a suglasno odredbi čl. 116. st. 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao.

 

              Ista zakonska uređenja sadrži i novi Zakon o radu ("Narodne novine" broj 93/14) u odredbama čl. 124. st. 1. i čl. 125. tog Zakona, koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.

 

              Zbog izloženih razloga revizijski navodi kojima se osporava dopuštenost naknadno istaknutog zahtjeva tužitelja za vraćanje na posao ne mogu se prihvatiti.

 

              U odnosu na zahtjev tužitelja u kojem je odlučeno o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a koji je u bitnom utemeljen na zaključku da tuženik nije dokazao da bi tužitelj povrijedio neku obvezu iz ugovora o radu, poslovnu tajnu ili počinio krađu vlasništva tuženika, podnositelj revizije ni ne navodi jasne i određene razloge, a pogrešna je i tvrdnja podnositelja revizije da tužbeni zahtjev kojim se osporava izvanredni otkaz ugovora o radu mora sadržavati izričitu sintagmu "… da je odluka o otkazu ne samo nedopuštena, već i nezakonita".

 

              Naime, radi se o jednostranom očitovanju volje poslodavca koja je dana u formi odluke, a pojam zakonitost – nezakonitost Zakon o radu ne veže uz davanje otkaza ugovora o radu kao načinu prestanka radnog odnosa, već se govori samo o utvrđenju njegove nedopuštenosti (npr. čl. 117. st. 1. ZR/09).

 

              Na osnovu svega rečenog tužbeni zahtjev je sročen u punom skladu s odredbama Zakona o radu pa ni u tom pravcu revizijski navodi nisu osnovani.

 

              Zbog toga valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi na koje se podnositelj revizije poziva.

 

              Na temelju odredbe čl. 155. ZPP valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Zagreb, 3. travnja 2019.