Broj: Revr 649/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. F. iz G., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. d.d. K., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u K., radi poništenja obavijesti i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-88/2018-2 od 5. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-235/16 od 22. prosinca 2017., u sjednici održanoj 9. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-88/2018-2 od 5. travnja 2018, kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika i to na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2016., na radnom mjestu prodavač, naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana tužiteljicu D. F. vrati na isto radno mjesto na kojem je do tada radila ili na drugo odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, te je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2017. do isplate po stopi preciznije navedenoj u izreci presude, sve u roku od 8 dana.

 

U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

 

"Poništava se Obavijest tuženika o isteku ugovora o radu tužiteljice donesena dana 31. srpnja 2016."

 

Drugostupanjskom presudom u točki 1. izreke potvrđena je presuda prvostupanjskog suda, a u točki 2. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, te zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila odbaciti istu kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, pa je podnesena revizija tuženika razmatrana kroz pravila o redovnoj reviziji.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženika i to na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2016., na radnom mjestu prodavačice i da se naloži tuženiku da je u roku od osam dana vrati na isto radno mjesto na kojem je do tada radila ili na drugo odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica na temelju više uzastopce sklapanih ugovora o radu na određeno vrijeme s tuženikom kod istog obavljala rad od 1. rujna 2010. do 31. svibnja 2013., na poslovima mlađe prodavačice,

 

- da je počevši od 1. rujna 2013., na temelju ponovno više uzastopce sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme s tuženikom nastavila raditi na istim poslovima kod tuženika sve do 1. studenog 2014., kada je na temelju aneksa ugovora o radu počela raditi na poslovima poslovođe,

 

- da su poslovi mlađe prodavačice i prodavačice, prema opisu poslova, identični, a da poslovi poslovođe, u prodavaonicama do dva zaposlena radnika, obuhvaćaju i poslove prodavača,

 

- da je u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 31. kolovoza 2013., dakle, 3 mjeseca prije nego što će navršiti pune tri godine neprekidnog rada kod tuženika na istim poslovima (na temelju više uzastopce sklapanih ugovora o radu na određeno vrijeme), obavljala iste poslove kod tuženika, ali na temelju ugovora o radu sklopljenog 31. svibnja 2013. s Agencijom za privremeno zapošljavanje - E. D. d.o.o. Z. (dalje: Agencija),

 

- da je odmah nakon isteka tog ugovora nastavila raditi kod tuženika na istim poslovima do 31. srpnja 2016., na temelju ponovno više uzastopce sklapanih ugovora o radu na određeno vrijeme.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica kod tuženika faktički radila na istim poslovima prodavačice (ukupno pet godina i jedanaest mjeseci), da za sklapanje tolikog broja ugovora o radu na određeno vrijeme nije bilo zakonskih razloga propisanih u čl. 12. st. 1. - 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR), zbog čega smatra da se radilo o zlouporabi prava, i da je posljedično tome, ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. srpnja 2016., na određeno vrijeme do 31. srpnja 2016., za radno mjesto prodavačice, sklopljen protivno odredbi čl. 12. st. 3. ZR-u, pa se, sukladno odredbi čl. 12. st. 7. ZR-u smatra da je taj ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Prihvaćajući pravilnim navedena utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, a imajući u vidu da je tužiteljica kod tuženika u kontinuitetu na istim poslovima radila ukupno pet godina i jedanaest mjeseci, drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu u točki I. izreke pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. u vezi čl. 433. ZPP-a iznoseći pri tome i pravno shvaćanje prema kojem činjenica da je tužiteljica samo u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 31. kolovoza 2013., tj. tri mjeseca prije nego što će navršiti pune tri godine neprekidna rada kod tuženika na istim poslovima na temelju više uzastopce sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, iste poslove kod tuženika (od 1. lipnja 2013. do 31. kolovoza 2013.), obavljala na temelju ugovora o radu sklopljenog 31. svibnja 2013., s Agencijom i da je odmah nakon isteka tog ugovora nastavila raditi kod tuženika na istim poslovima, na temelju ponovno više uzastopce sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, nema značaj prekida rada kod tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 10. st. 1., 2. i 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR/09), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova s Agencijom.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju primjenili materijalno pravo u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Odredbom čl. 12. st. 1. ZR-u propisano je da se ugovor o radu na određeno vrijeme može samo iznimno sklopiti za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Prema stavku drugom navedene odredbe poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz čl. 14. st. 3. toga zakona mora navesti.

 

Odredbom članka 12. st. 3. ZR-u određeno je da ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, (ne smije biti) neprekinuto najduže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.

 

Pravilno su, prema shvaćanju ovoga suda, nižestupanjski sudovi ocijenili činjenicu višegodišnjeg neprekidnog rada tužiteljice kod tuženika, na istim poslovima, na temelju više uzastopce sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, kada su utvrdili da je takvo postupanje tuženika protivno čl. 12. st. 1., 2. i 3. ZR-u jer ni prema ovom sudu tuženik nije dokazao da je takvo postupanje tuženika bilo opravdano, odnosno da bi bilo potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili nekih drugih objektivnih razloga dopuštenih zakonom ili kolektivnim ugovorom.

 

Naime, citiranom odredbom poslodavcu je zabranjeno sa jednim radnikom sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva na neprekinuto razdoblje duže od tri godine, pa je u slučaju sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme protivno toj odredbi propisana presumpcija da je takav ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Navedena zabrana iz čl. 12. st. 3. ZR-u se ne odnosi samo na formalno sklapanje ugovora već i na faktičko neprekinuto obavljanje rada kod poslodavca duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom, bez sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, jer bi u protivnom došlo do izigravanja navedene kogentne pravne norme na štetu radnika, pa je upravo smisao i cilj navedene odredbe da spriječi zlouporabu sklapanja ugovora o radu za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme, koji bi trebao biti izuzetak, a pravilo da se sklapaju ugovori o radu na neodređeno vrijeme.

 

U ovome slučaju se ne radi o tome da su brojni ugovori o radu na određeno vrijeme između stranaka sklopljeni zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili zbog nekih drugih objektivnih razloga dopuštenih zakonom ili kolektivnim ugovorom jer su svi ugovori o radu sklopljeni zbog "privremenog" povećanja obima posla, a koje povećanje obima posla je, kako je nesporno utvrđeno, trajalo skoro šest godina, što se u ovom slučaju ne može raditi o takvom povećanju poslova već kontinuiranoj potrebi za obavljanjem poslova prodavača.

 

Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da je ostvarena, odredbom čl. 12. st. 7. ZR/14, propisana, zakonska presumpcija o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Stoga je prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Slijedom iznesenog, neosnovano tuženik, kroz postavljeno pitanje postojanja kontinuiteta radnog odnosa tužiteljice na istim poslovima kod tuženika, s obzirom na činjenicu da kod njega nikada nije bila u radnom odnosu duže od tri godine, kroz pitanje je li sklapanjem ugovora o radu između tužiteljice kao radnice i navedene Agencije došlo do prekida razdoblja od tri godine rada kod istog poslodavca, te kroz pitanje jesu li radna mjesta mlađeg prodavača, prodavača i poslovođe, identični poslovi koji se obavljaju na osam različitih lokacija, kojima zapravo osporava iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova, ističe prigovor pogrešne primijene materijalnog prava iz navedenih odredbi ZR-u.

 

Pri tome se ističe da shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem, u konkretnom slučaju, ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 31. svibnja 2013. između tužiteljice i Agencije nema značaj prekida rada kod tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 10. st. 1., 2. i 5. ZR/09., iako pogrešno, nije pravno relevantno jer je odlučno da je u konkretnom slučaju tuženik postupao protivno čl. 12. st. 1., 2. i 3. ZR-u.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju, pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika, kao neosnovanu.

 

Zagreb, 9. travnja 2019.