Broj: Gž R-835/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja P. B. iz S., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica T. K. Š., odvjetnica u S., protiv tuženika J. d.d. S., OIB: …, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-565/18 od 25. srpnja 2018., 10. travnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalba i dopuna žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-565/18 od 25. srpnja 2018.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja protiv tuženika zaprimljena kod prvostupanjskog suda 19. srpnja 2018.

 

Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu i dopunu žalbe, pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 81/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Žalba nije osnovana. 

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi poništenja odluke tuženika od 5. lipnja 2018. kojom je tužitelju izrečeno upozorenje i zapriječeno izvanrednim otkazom ugovora o radu, kao i zahtjev na utvrđenje da ta odluka nema nikakve pravne učinke.

 

Prvostupanjski sud pobijanim rješenjem odbacio je tužbu tužitelja, nakon što je u prethodnog ispitivanja tužbe u smislu odredbi članka 280. ZPP-a, a uzimajući u obzir odredbu članka 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14. i 127/17. – u daljnjem teksu: ZR), zaključio tužitelj kao radnik nema pravni interes za sudsku zaštitu u situaciji kada pobija pisano upozorenje poslodavca pred otkaz.

 

Pri tome je prvostupanjski sud naveo kako takvim pisanim upozorenjem na obveze iz radnoga odnosa u smislu odredbe članka 133. ZR-a, još nije povrijeđeno neko radnikovo pravo iz radnoga odnosa, već da je riječ o obveznom ponašanju poslodavca u postupku prije redovitog otkazivanja ugovora o radu, pa je taj sud smatrao da protiv navedene odluke tuženika, tužitelj nema pravo na sudsku zaštitu koje pravo ima tek protiv odluke o otkazu ugovora o radu, zbog čega je tužbu odbacio.

 

Neosnovano tužitelja pobija pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

 

Naime, prema odredbi članka 133. stavkom 1. ZR-a, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok prema stavku 2. istoga članka, ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a prema stavku 3. toga članka, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

 

Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je prethodno obraćanje radnika za zaštitu prava poslodavcu procesna pretpostavka za traženje sudske zaštite, osim ako se radi o zahtjevu za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

 

Međutim, u konkretnom slučaju radi se o tome da je tuženik kao poslodavac 5. lipnja 2018. upozorio tužitelja kao radnika na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povreda, sve sukladno odredbi članka 119. stavka 1. ZR-a, a kako to proizlazi iz tog upozorenja (list 4. spisa).

 

Odredbom članka 119. stavka 1. ZR-a, propisano je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da navedeno upozorenje tuženika kao poslodavca tužitelju kao radniku na obveze iz radnoga odnosa i mogućnost otkaza nije odluka protiv koje bi radnik imao pravo na sudsku zaštitu na temelju citiranih odredbi ZR-a, a koje je pravno shvaćanje zauzeto i na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2007.

 

Dakle, iz navedenog proizlazi da nije dopuštena sudska zaštita protiv upozorenja na obveze iz radnog odnosa jer u tom trenutku još uvijek nisu povrijeđena prava radnika iz radnog odnosa.

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja ističe se, da pobijanim rješenjem nisu povrijeđena prava tužitelja s područja europskoga radnog zakonodavstva, kao ni prava zagarantiran mu Europskom Konvencijom o ljudskim pravima koja je stupila na snagu 1953. i koja je 1997. preuzeta u zakonodavstvo Republike Hrvatske jer tužitelj samo općenito tvrdi da bi mu spornim upozorenjem ta prava bila povrijeđena.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe članka  380.  točke 2. ZPP-a, odbiti žalbu i dopunu žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda te odlučiti kao u izreci ovoga rješenje.

 

U Splitu 10. travnja 2019.