Broj: Revr 118/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz B., OIB: ..., zastupane po punomoćnici S. L., dipl. iur. u Hrvatskom sindikatu ..., protiv tuženika H.-H. p. d.d. iz Z., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2095/16-2 od 12. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3120/14-16 od 31. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 17. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je utvrđeno da nije dopuštena tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 14. ožujka 2014. te da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika (točka I izreke), te tuženiku naloženo tužiteljicu vratiti na rad na radno mjesto "operater u poštanskom prometu" ili drugo odgovarajuće radno mjesto prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice (točka II izreke presude).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima na koje tuženik iznosi u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u obrazloženju te presude navedeni razlozi o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i razumljivi i ne proturječe sadržaju izvedenih dokaza, zbog čega je pobijana presuda razumljiva te se pravilnost i zakonitost iste može ispitati.

 

U odnosu na činjenične navode revidenta iznesene u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba navesti da revizijski sud te, po svojoj prirodi činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a obzirom na rezultate provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima, prema kojima proizlazi:

 

- da je tužiteljica kod tuženika obavljala poslove radnog mjesta operater u poštanskom prometu Divizija pošta na području Osječko-baranjske županije,

 

- da je kod tuženika prije predmetnog otkazivanja došlo do reorganizacije poslovanja u kojoj je, između ostalog, smanjen i broj izvršitelja na radnom mjestu operater u poštanskom prometu, Divizija pošta na području županije Osječko-Baranjske na 8 izvršitelja uslijed čega je kao višak naveden jedan izvršitelj i to u poštanskom uredu u V., gdje je radila tužiteljica,

 

- da je tužiteljici tuženikovom odlukom od 14. ožujka 2014. otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanog razloga temeljem Programa zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013. jer je prestala potreba za njezinim radom temeljem čl. 107. st. 1. točka 1. Zakon o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11, 82/12 i 88/12 - dalje: ZR),

 

- da se prije otkazivanja tuženik obratio Radničkom vijeću radi očitovanja na namjeravano otkazivanje,

 

- da je tužiteljica na pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava tuženiku i pokrenula ovaj sudski postupak,

 

- da su u Programu iskazani kriteriji za izbor radnika za čijim će radom prestati potreba, a obuhvaćali su zakonske kriterije propisane odredbom čl. 107. st. 3. ZR (starost, ukupno trajanje radnog odnosa u H. d.d., obvezu uzdržavanja, invalidnost), te dodatne kriterije (učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada, branitelj Domovinskog rata),

 

- da se radničko vijeće usprotivilo Programu tvrdeći da mu tuženik nije pojasnio postupak ocjenjivanja radnika, posebno vezano za primjenu dodatnih kriterija, a što tuženik nije učinio,

 

- da je kriterij učinkovitosti, stručnosti i kvalitete obavljenog rada bio odlučan (u konkretnom slučaju pri odaberu viška između tužiteljice i S. H.), s time da je isti utvrđivan temeljem procjene rada od strane nadređene rukovodeće osobe,

 

- da tužiteljica ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,

 

- da u konkretnom slučaju ocjena nadređenog radnika nije odgovarala stvarnoj učinkovitosti, stručnosti i kvaliteti obavljenog rada, jer je tužiteljica za svoj rad u godini koja je prethodila otkazivanju bila ocjenjena ocjenom odličan, te da je ostvarila ciljeve koji su joj postavljeni, da je istom ocjenom ocjenjena i S. H., dok je neposredni rukovoditelj pri ocjeni prilikom utvrđivanja viška za radnicu S. H. napisala da obavlja poslove na vrijeme i uz dobro zalaganje, a za tužiteljicu da obavlja poslove sukladno zahtjevima poslodavca uslijed čega je utvrđeno da S. H. bolje zadovoljava dodatne kriterije nižestupanjski sudovi su zaključili da savjetovanje o Programu sa radničkim vijećem nije provedeno na pravilan način te da ocjenjivanje, kao i bodovanje tužiteljice nije provedeno na pravilan način, zbog čega se ne može niti ocijeniti je li prestala potreba za radom tužiteljice, a time niti je li dopušten i osnovan poslovno uvjetovani otkaz tužiteljici kao tehnološkom viškom.

 

Prema odredbi čl. 120. st. 1. ZR poslodavac koji utvrdi višak od najmanje 20 radnika i kojima će neovisno o načinu prestanka ugovora o radu, u razdoblju od 90 dana prestati ugovori o radu, dužan je na način i pod uvjetima propisanim tim zakonom, ako će poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu najmanje petorici radnika, savjetovati se s radničkim vijećem u cilju otklanjanja potrebe za otkazivanjem.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka poslodavac je dužan, u cilju provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. tog članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, dobi, spolu, zvanju i radnom mjestu radnika koji bi mogli biti višak, odnosno koji će biti obuhvaćeni otkazivanjem u roku u kojem namjerava otkazati ugovor o radu, dodatnim kriterijima, uz one iz čl. 107. st. 3. tog Zakona, o kojima će poslodavac voditi računa pri odlučivanju o otkazivanju, te iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja uz onu iz čl. 119. tog Zakona.

 

Kod činjenice da tuženik unatoč zahtjevu radničkog vijeća nije radničkom vijeću pružio zatraženo objašnjenje glede načina primjene kriterija kojima se rukovodio pri ocjenjivanju radnika, posljedica čega je da je tužiteljica, utvrđena tehnološkim viškom, a posebno što je tuženik, naknadno po izrađenom Programu, primijenio dodatne netransparentne kriterije  nužno je zaključiti kako je postupak savjetovanja s radničkim vijećem glede Programa proveden suprotno odredbi čl. 120. ZR. Samim time  nameće se zaključak, kakav su izveli i nižestupanjski sudovi, kako se na temelju Programa tuženika ne može ispitati pravilnost primjene zakonskih kriterija iz čl. 109. st. 2. ZR te dodatnih kriterija, kojima se tuženik rukovodio prilikom određivanja za radom kojih radnika prestaje potreba, o čemu zavisi dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici osporenom odlukom.

 

U skladu s prednjim, a kako tuženik, na kome je u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljici, to nije uspio učiniti u ovom postupku, ocijeniti je da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 17. travnja 2019.