Broj: Rev 1166/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. B. iz T., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. C. G. i I. C. u Š., protiv tuženika „M. K.“ d.o.o. iz P., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. R. i V. G. K. u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-479/2018-2 od 7. studenoga 2018., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-1/18 od 17. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja protiv presude kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da tuženikova Odluka donesena dana 4. prosinca 2017. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, zaključenog na neodređeno vrijeme dana 1. studenog 2011. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika, nije dopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na posao, na radno mjesto vozač/dostavljač, sve u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove odluke.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO koje se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.“

 

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere sadržaja koji glasi:

 

„1. Određuje se privremena mjera vraćanja tužitelja u radni odnos i na rad na radno mjesto vozač/dostavljač kod poslodavca M. K. d.o.o. P., OIB: …, a kojom se nalaže tuženiku da u roku od jednog dana od primitka ovog rješenja vrati tužitelja u radni odnos i na rad, na radno mjesto vozač/dostavljač, pod prijetnjom izricanja novčane kazne tuženiku u visini od 50.000,00 kn i pod prijetnjom daljnjeg novčanog kažnjavanja ukoliko tuženik ne postupi po nalogu suda.

 

2. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka ili drugačije odluke suda ukoliko se okolnosti zbog kojih je mjera donesena promijene tako da ista više nije potrebna.“"

 

Drugostupanjskom presudom pod stavkom I. izreke je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je pod stavkom II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenje reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju tužitelja i preinači pobijanu drugostupanjsku odluku u korist tužitelja, podredno da se ukinu presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja protiv presude nije osnovana, a revizija tužitelja protiv rješenja nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv drugostupanjske presude

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. 

 

Tužitelj u reviziji navodi da je sud uzeo kao nespornu činjenicu da je tužitelj zatečen kako spava na radnom mjestu, te da drugostupanjski sud nije dao jasne razloge zašto bi se ta činjenica imala smatrati nespornom, kao i da ta odlučna činjenica nije dokazana od strane tuženika tijekom postupka, pa da je time sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

Međutim, činjenicu da je tužitelj zatečen kako spava na radnom mjestu, suprotno revizijskim navodima tužitelja sudovi nisu uzeli kao nespornu, već je ista utvrđena savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, o postojanju koje činjenice su u presudama izneseni jasni razlozi.

 

              Dakle, suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revident obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju) od one koju su sukladno čl. 8. ZPP izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

Nadalje, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP.

 

Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući iskaze saslušanih svjedoka i stranaka utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Zbog navedenog nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

Osim toga, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno u reviziji ističe tužitelj, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

 

              U odnosu na navode revizije kojima tužitelj drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda u pogledu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, treba reći da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima koji nisu od značaja u revizijskom stupnju postupka s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.             

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 4. prosinca 2017., kao i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na posao.

 

              Sudovi u postupku koji su prethodili reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu vozača/dostavljača,  u opis kojeg radnog mjesta je spadala i zaštita imovine društva i kontrola kretanja u prostoru M., tj. rad na porti,

- da je 19. studenoga 2017. u noćnim satima, a prilikom obilaska M. od strane direktora tuženika tužitelj zatečen kako spava na radnom mjestu,

- da je tuženik odlukom od 4. prosinca 2017. tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa jer uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć,

- da je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik 23. studenoga 2017. pozvao tužitelja na iznošenje obrane za dan 29. studenoga 2017. koju obranu tužitelj nije dostavio do donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu,

- da je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik proveo savjetovanje o namjeravanoj odluci sa sindikalnim povjerenikom,

- da je tužitelj prethodno bio upozoren od strane tuženika na propuste u radu, zbog kašnjenja na posao.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja, a polazeći od dužnosti tužitelja pri obavljanju poslova radnog mjesta na kojem je isti radio, kao i od značaja tog radnog mjesta, sudovi su pozivom na odredbu čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR) odbili predmetni tužbeni zahtjev, zaključujući da su se ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, s obzirom da u okolnostima konkretnog slučaja spavanje radnika na radnom mjestu predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. 

 

              Prije svega u odnosu na navode revidenta koji dijelom u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Naime, prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz.

 

Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Naime, kada se uzme u obzir da je tužitelj radio na poslovima vozača/dostavljača, u opis kojeg radnog mjesta spada i rad na portirnici, kojeg je tužitelj obavljao predmetnog dana (19. studenoga 2017.), gdje se od osobe koja obavlja te poslove očekuje da je odgovorna, pouzdana, te da u obavljanju tog posla pristupa s osobitom pažnjom jer taj posao obuhvaća kontrolu kretanja u prostoru M. tuženika kao i zaštitu imovine tuženika, te kada se uzme u obzir utvrđenje sudova da je tužitelj u noćnim satima toga dana zatečen od strane direktora tuženika kako spava na radnom mjestu u portirnici, iz čega proizlazi da tužitelj nije izvršavao ni minimum poslova kontrole ulaza u M., uslijed čega je moglo doći do nesmetanog ulaska u prostor M., a zbog čega je imovina tuženika bila potpuno nezaštićena, što je moglo dovesti i do imovinske štete tuženiku, to i prema shvaćanju ovoga suda takvo ponašanje tužitelja u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, kako su to uostalom pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.

 

Zbog svega navedenog pravilan je i zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji da zbog navedene osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

 

Valja reći također, da ugovor o radu zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranke iz tog ugovora pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika na temelju kojeg poslodavac od radnika očekuje ispunjenje ugovorne obveze za obavljanje posla, kao i čuvanje imovine poslodavca. Zbog toga radnikovo postupanje protivno obvezama iz ugovornog odnosa uslijed kojeg je zbog izostanka kontrole ulaza u M. imovina tuženika ostala nezaštićena (što je posljedično moglo dovesti do veće štete na imovini poslodavca), predstavlja opravdan razlog zbog kojeg se može izvanredno otkazati ugovor o radu.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, te da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv rješenja

 

              Pobijanim drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere pozivom na odredbu čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ).

 

              U odnosu na odluku o privremenoj mjeri, a riječ je o zahtjevu za privremeno vraćanje na posao u smislu odredbe čl. 124. st. 2. ZR, te s tim u vezi odredbe čl. 347. st. 10. OZ valja istaknuti da je u postupku osiguranja dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP (čl. 12. st. 1. OZ).

             

              Naime, prema odredbi čl. 12. st. 1. OZ u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz članka 382. st. 2. ZPP.

 

              S obzirom da revizija tužitelja ne ispunjava ni jednu kumulativnu propisanu pretpostavku iz čl. 382. st. 3. u vezi sa čl. 382. st. 2. ZPP revizija tužitelja protiv odluke o privremenoj mjeri nije dopuštena.

 

              Zbog toga je valjalo u navedenom dijelu reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 5. lipnja 2019.