Broj: Revr 217/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., iz M. B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. ... d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-150/2016 od 9. prosinca 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-3829/14-28 od 18. prosinca 2015., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika, preinačava se presuda Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-150/2016 od 9. prosinca 2016., u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-3829/14-28 od 18. prosinca 2015. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2.900,00 kn na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora i jednokratnih naknada za Božić i Uskrs, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.500,00 kn od 12. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 1.000,00 kn od 13. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 400,00 kn od 31. ožujka 2012. do isplate po tamo naznačenoj kamatnoj stopi te u dijelu kojim je potvrđena odluka o trošku sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude za iznos 1.467,66 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-3829/14-28 od 18. prosinca 2015. u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 2.900,00 kn na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora i jednokratnih naknada za Božić i Uskrs, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.500,00 kn od 12. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 1.000,00 kn od 13. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 400,00 kn od 31. ožujka 2012. do isplate po tamo naznačenoj kamatnoj stopi i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u visini 1.467,66 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos i sudi se:

 

1. Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-3829/14-28 od 18. prosinca 2015. u dijelu točke I. izreke u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 2.900,00 kn sa zateznim kamatama po tamo naznačenoj kamatnoj stopi tekućim na iznos 1.500,00 kn od 12. svibnja 2012. do isplate, na iznos 1.000,00 kn od 13. prosinca 2011. do isplate, na iznos 400,00 kn od 31. ožujka 2012. do isplate pa se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija, kao neosnovan.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-3829/14-28 od 18. prosinca 2015. u dijelu točke II. njezine izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.467,66 kn sa zateznima kamatama tekućim od 18. prosinca 2015. do isplate po tamo naznačenoj kamatnoj stopi te se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u tom dijelu odbija, kao neosnovan.

 

3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini 1.127,19 kn u roku 8 dana.

 

4. Nalaže se tužitelju nakaditi tuženiku parnični trošak sastava žalbe u iznosu 236,72 kn u roku 8 dana.

 

II. Djelomično se odbija revizija tuženika i to u dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-150/2016 od 9. prosinca 2016. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-3829/14-28 od 18. prosinca 2015. u dijelu točke I. izreke za iznos 814,29 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2012. do isplate po tamo naznačenoj kamatnoj stopi, a koji iznos se odnosi na potraživanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava revizije u iznosu 732,00 kn u roku 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno:

 

''I/ Nalaže se tuženiku D. ... d.o.o. da tužitelju J. B. isplati iznos od 19.142,69 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od    203,00 kn počam od 28. prosinca 2011.g. pa do isplate,

- na iznos od    290,00 kn počam od 31. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od    290,00 kn počam od 29. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počam od 31. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počam od 30. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počam od 31. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počam od 30. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počam od 31. srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počam od 31. kolovoza 2012.g. do isplate,

- na iznos od    967,40 kn počam od 28. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.382,00 kn počam od 31. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.382,00 kn počam od 29. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.459,00 kn počam od 31. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.459,00 kn počam od 30. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.459,00 kn počam od 31. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.459,00 kn počam od 30. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.459,00 kn počam od 31. srpnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 1.459,00 kn počam od 31. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn počam od 12. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn počam od 13. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od    400,00 kn počam od 31. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od    814,29 kn počam od 01. listopada 2012.g. do isplate,

 

po stopi određenoj čl. 29 st 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a počam od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 8 dana.

 

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.687,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2015.g. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 8 dana.''

 

Protiv drugostupanjske presude, njezinog dijela koji se odnosi na dosuđeni trošak nakade za neiskorišteni godišnji odmor, regresa za godišnji odmor te jednokratnih isplata za Uskrs i za Božić, dakle za iznos 3.714,29 kn (jer se u problematiziranju tih tražbina iscrpljuju revizijom postavljena pitanja), tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Zahtjeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora zahtjev za isplatu 19.142.69 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose precizno navedene u prvom odlomku ovoga obrazloženja, a na ime naknade za mjesni i međumjesni prijevoz za dio 2011. i 2012. godine, na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2012. godinu, na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu, na ime božićnice za 2011. godinu i na ime uskrsnice za 2012. godinu.

 

Tužitelj smatra da mu utuženi iznosi pripadaju kao radniku tuženika, agencije za privremeno zapošljavanje, nakon što je od 9. prosinca 2011. do 28. prosinca 2011. i od 9. siječnja 2012. do 1. listopada 2012. godine radio u Z. h. d.o.o., Podružnici Č., kao ustupljeni komunalni radnik (na radnom mjestu ''Komunalni radnik''), a sve obzirom da su ta materijalna prava primale osobe koje su u radnom odnosu bile u navedenom trgovačkom društvu na istom radnom mjestu. Zahtjev temelji na odredbama čl. 24. stavak 1., čl. 26. st. 5. i 6. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09 i 61/11).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da prema ''Temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkim društvima, društvima u vlasništvu Grada Zagreba, Dodatkom II. i Dodacima I. do V.'', svi radnici zaposleni kod Z. h. d.o.o. Č. imaju pravo na troškove mjesnog i međumjesnog prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora te na jednokratni dodatak za Božić i za Uskrs, a da su navedena prava osporena tužitelju, iako je u utuženom razdoblju on radio kao ustupljeni radnik tuženika kod korisnika - Z. h. d.o.o. Podružnice Č., na radnom mjestu "Komunalni radnik", na koje je upućen na temelju ugovora o radu koje je zaključio sa tuženikom, te nižestupanjski sudovi ocjenjuju osnovanim tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 26. st. 5. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 232. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14), a u svezi sa navedenim Temeljnim kolektivnim ugovorom.

 

Nastavno na takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda tuženik je u reviziji, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavio sljedeća pitanja:

 

''1.) Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to:

 

- regres za korištenje godišnjeg odmora,

- božićnica,

- naknada za neiskorišteni godišnji odmor,

 

„druge uvjete rada” ili „plaću” u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?,

 

2.) Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnove

 

- regresa za korištenje godišnjeg odmora,

- božićnica i uskrsnica,

- naknada za korištenje godišnjeg odmora,

 

a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. ZR/09?''

 

Navodi da su ta pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to zbog velike brojnosti parničnih postupaka u kojima se javlja isto materijalnopravno pitanje, ali i činjenice da u odnosu na navedena pitanja postoji različita praksa županijskih sudova; Županijskog suda u Zagrebu u odlukama poslovnih brojeva Gžr-1603/12, Gžr-1547/13, Gžr-652/16, Gžr-1970/15, Gžr-934/13, Županijskog suda u Osijeku u odlukama poslovnih brojeva Gž-2979/13, Gžr-95/16 i suprotna praksa Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici u odluci poslovnog broja Gž-1801/14.

 

Člankom 26. st. 5. ZR određeno je da „ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom”, dok je u st. 6. određeno „ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno stavku 5. ovoga članka, isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika.”

 

Direktiva 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća (od 19. studenoga 2008.) o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktive), stupila je na snagu 5. prosinca 2008., a donesena je kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima „koja su poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne”) uredili posebni oblici zapošljavanja - i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla, i to:

 

- sukladno odredbi čl. 3. st. 1. f, prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću,

 

- odredbi čl. 5. st. 1., po „načelu jednakog postupanja”, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik”,

 

- odredbi čl. 6. st. 4., prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.”

 

Cijeneći da odredbe ZR-a, koje su važile u razdoblju na koje se odnosi tražbina tužitelja, temeljem kojih tužitelj ostvaruje utuženo pravo, ali i sada važeće, treba promatrati u smislu citirane Direktive i njezina značaja (obzirom da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio s smislom i značajem Direktive), da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno može li se pravo na naknadu troškova prijevoza te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnicu i uskrsnicu podvesti pod pojam prava na „druge uvjete rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Drugostupanjski sud je pravnog shvaćanja da radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima kod korisnika moraju biti u potpunosti izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na sve ostale uvjete rada koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora, dakle i glede svih ovdje utuženih prava.

 

Međutim, kako revizijski sud o podnesenoj reviziji temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a, u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, o njoj može odlučivati samo u okviru u njoj formuliranih pitanja, na kojima revident temelji reviziju i kojima je sam ograničio mogućnost preispitivanja osporene presude o podnesenoj reviziji ne može odlučivati izvan njezinih granica i (time) postavljenih pitanja. Stoga u ovome slučaju ne može odlučivati o pravu tužitelja koje revident revizijom nije uključio u postavljena pitanja, konkretno o pravu na naknadu troškova za mjesni i međumjesni prijevoz, odnosno o tome je li i naknada troškova prijevoza uključena u pojam „drugi uvjeti rada”, i to sve u smislu navedene odredbe čl. 6. st. 4. Direktive, kojom je predviđeno da „radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno...” i za (ovdje relevantno) i „usluge prijevoza”, k tome „uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.”

 

Stoga, s obzirom na u reviziji postavljena pitanja potrebno je odgovoriti obuhvaća li pojam „drugi uvjeti rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR pravo na utuženu božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora i primjenjuje li se Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., koji priznaje ta prava radnicima tog društva, na ustupljene radnike, odnosno na tužitelja.

 

Izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na ta pitanja, a na kojemu se osporena presuda temelji, djelomično nije pravilno.

 

Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. st. 5. ZR-a, ali (kako je to već istaknuto) tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard „drugih uvjeta rada”), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: „najmanje jednaki”) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle - ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud - jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) - s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Prema navedenom u „druge uvjete rada” ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada („druge uvjete rada”).

 

Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR), se ipak odnose na radnike korisnika, što ustupljeni radnici ipak nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac, pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika, koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnijoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR niti opisana svrha toga načela.

 

S time u svezi, pravilno je bilo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove tih prava kada taj zahtjev temelji na shvaćanju suprotnom iznijetom; makar ih korisnik priznaje svojim radnicima, u tim se pravima iz kolektivnog ugovora, a jer se ne mogu svrstati u „druge uvjete rada”, ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Takva situacija nije i u svezi zahtjeva tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

Taj zahtjev treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku: uz pravo koje tužitelju neosporno pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta rada”, priznato takvim i navedenom odredbom čl. 3. st. 1. f Direktive (prema kojoj u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja” ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na „odmore”).

 

Tako gledano, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog „osnovnog prava” pripadajućeg „drugim uvjetima rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Uz takvo shvaćanje, za zaključiti je da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao isplatiti tužitelju iznos kojeg je utužio s osnove toga prava - na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.

 

Revizijski sud kod toga tek primjećuje da je izloženo shvaćanje u tumačenju odredbe čl. 26. st. 5. ZR i navedenih odredaba Direktive glede sadržaja ili dosega pravnog standarda „drugih uvjeta rada” prihvaćeno i navedenom odredbom čl. 46. sada važećeg Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14), kojom je, u st. 5. propisano da: „ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.”, dok je u st. 6. određeno da „drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. ovoga članka su radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.”, a u st. 7. je određeno da „iznimno od stavka 5. ovoga članka, kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu se ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik.”. Stavkom 8. citiranog članka propisano je „ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi u skladu sa stavcima 5. i 6. ovoga članka, utvrđuju se ugovorom o ustupanju radnika.”. Ovo samo ukazuje na pravilnost gore iznesenog pravnog shvaćanja.

 

Slijedom svega navedenog valjalo je djelomično prihvatiti reviziju pa djelomično preinačiti nižestupanjske odluke i djelomično odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na troškove regresa za korištenje godišnjeg odmora, uskrsnicu i božićnicu, sve temeljem odredbe čl. 395. ZPP-a, a odbiti reviziju za dio koji se odnosi na pravilnu dosudu troška naknade za korištenje godišnjeg odmora, sukladno čl. 393. ZPP-a.

 

Pravilnom primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 107/15 – dalje: Tarifa), prvostupanjski je sud tužitelju odredio trošak parničnih radnji učinjenih pred prvostupanjskim sudom, sa dodanim Porezom na dodanu vrijednost (dalje: PDV), u ukupnom iznosu 9.687,50 kn. Ovo je valjalo staviti u razmjer s uspjehom tužitelja u sporu po donošenju ove odluke (84,85%) pa se došlo do iznosa 8.219,84 kn, sve to temeljem odredbi čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a. U preostalom dijelu do 9.687,50 kn, dakle za dosuđeni iznos 1.467,66 kn tužitelju je trošak parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom prekomjerno dosuđen i valjalo ga je, preinačenjem nižestupanjskih odluka u tom dijelu, odbiti.

 

Tuženiku je valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu, podneska od 24. rujna 2015., trošak pristupa na ročišta 3. listopada 2014. i 1. srpnja 2015. u iznosima po 1.000,00 kn te trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu 500,00 kn, sve to temeljem tbr. 8. i 9. toč. 1. i 3. Tarife, u svezi čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a. Ovo je valjalo uvećati za stopu PDV-a i staviti u razmjer s uspjehom u sporu nastalom nakon preinačenja nižestupanjskih odluka (15,15%) pa se došlo do iznosa 852,19 kn, čemu je valjalo pridodati potraživani trošak plaćene pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu u visini 275,00 kn, pa se došlo do iznosa 1.127,19 kn.

 

Po preinačenju drugostupanjske odluke, tuženik je u žalbenom postupku uspio sa 15,15%, pa mu je priznat trošak sastava žalbe u visini 236,72 kn, dok je u revizijskom postupku tuženik uspio u visini 78,08%, pa mu je priznat trošak sastava revizije u visini 732,00 kn (sve sa pridodanim PDV-om), pri čemu se ponavlja da je vrijednost predmeta spora u dijelu koji se pobija revizijom 3.714,29 kn (sve tbr.10. toč. 1. i 5. Tarife, u svezi čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 15. siječnja 2015., jer taj podnesak ne prileži spisu niti trošak sastava podneska 1. srpnja 2015., jer je predan na ročištu za kojeg mu je priznat trošak zastupanja, a sukladno čl. 14. ZPP-a parnične se radnje poduzimaju usmeno na ročištu, a pisano izvan ročišta.

 

Zagreb, 16. srpnja 2019.