Broj: Rev 1291/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. Ć. iz Z., OIB: ... , kojeg zastupaju I. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. u Z., i M. P. i M. P., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u I., i II-tužitelja R. B. iz D., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici M. P. i M. P., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u I., protiv tuženika Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Makarskoj, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-573/14 od 23.listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-720/08 od 2. travnja 2014., u sjednici održanoj 21. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-573/14 od 23. listopada 2014. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gžx-573/14 od 23. listopada 2014. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio presudu Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-720/08 od 2. travnja 2014. kojom je suđeno:

 

„I/ ODBIJA SE  tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su tužitelji M. Ć. iz Z., i R. B. iz D., stekli pravo vlasništva zk.č.915/4 neplodno-gradilište površine 14 m2, zk.č.915/6 neplodno, gradilište površine 24 m2, zk.č.917/2 neplodno – gradilište, površine 39 m2, zk.č.905/1, neplodno – gradilište, površine 515 m2, zk.č.918/2 neplodno – gradilište, površine 1850 m2, zk. č. zgr. 668- zgrada površine 616 m2 i zk.č.zgr.669 – zgrada površine 234 m2, upisanih u zk. u. 1909 KO G. , što je tužena dužna priznati i dozvoliti tužiteljima uknjižbu prava vlasništva u zemljišnu knjigu na njihovo ime i u njihovu korist bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja, što će u slučaju uskrate zamijeniti ova presuda, kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak, sve to u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II/ Tužitelji su dužni tuženiku solidarno naknaditi troškove postupka u iznosu od 20.000,00 kn, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), kojom pobijaju presudu zbog revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP. Predložili su da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev ili podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu postupajući po odredbi čl. 392.a. st. 1 ZPP, povodom revizije podnesene po čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojemu se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelji su u reviziji naveli da pobijaju presudu zbog revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Međutim u obrazloženju revizije tužitelji su obrazložili samo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je ovaj sud, postupajući po odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispitao osnovanost samo tog revizijskog razloga.

 

Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva tužitelja na nekretninama opisanim u izreci presude i trpljenje uknjižbe tog prava na ime oba tužitelja. Tužitelji temelje svoj zahtjev na tvrdnji da je pravo korištenja na predmetnim nekretninama bilo upisano u korist pravne osobe iz Republike Srbije P. B. d.d. u stečaju B., da je ta pravna osoba stekla pravo vlasništva na temelju međunarodnog ugovora, te da su tužitelji pravnim poslom stekli pravo vlasništva svaki od tužitelja u 1/2.

 

Među strankama je sporna primjena odredaba Uredbe Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 40/92) prema kojoj su predmetne nekretnine postale Vlasništvo Republike Hrvatske kojima raspolaže Hrvatski fond za privatizaciju. Sporno je također je li raspolaganje predmetnim nekretninama od strane P. B. d.d. u stečaju B. valjano, odnosno je li raniji nositelj prava korištenja postao vlasnikom predmetne nekretnine primjenom odredaba Anexa G Ugovora o pitanjima sukcesije (''Narodne novine'' broj - Međunarodni ugovori broj 2/04 i 5/04 - dalje: Anex G).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su nekretnine koje su opisane u presudi u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižni uložak 1909 k.o. G. upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske, s pravom raspolaganja u korist Hrvatskog fonda za privatizaciju,

 

- da je prethodno, na temelju presude Okružnog privrednog suda u Splitu broj P-2055/86 od 9. srpnja 1986., izvršen upis nekretnina kao društvenog vlasništva s pravom korištenja u korist R. ... B.,

 

- da je na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske i zahtjeva za upis od 15. travnja 1994. u zk. ul. upisano pravo vlasništva predmetnih nekretninama u korist Republike Hrvatske,

 

- da je dana 24. studenog 2004. sklopljen Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti između prodavatelja P. B. d.d. u stečaju B., ovdje tužitelja, M. Ć. i R. B., a predmet kupoprodaje su nekretnine hotel G. u mjestu G., RH, upisano u upisnom listu pod brojem 7. i 8. i u listu A upisa pod brojem 2. zk. ul. 1909 k.o. G. opisano kao čest. zgr. 668 od 616 m2, i čest. zgr. 669 zgrada od 234 m2, da su kupci upoznati sa pravnim i faktičkim statusom nekretnina i da ih kupuju bez primjedbi,

 

- da je punomoćnik tužitelja M. K., odvjetnik u D. S., podnio zahtjev Hrvatskom fondu za privatizaciju da se tužiteljima predaju nekretnine te je Hrvatski fond za privatizaciju dopisom Klasa: 943-01/05-04/23 od 5. listopada 2005. obavijestio podnositelja zahtjeva da su predmetne nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske na temelju Uredbe,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Z-1141/10 od 9. travnja 2013. odbijen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva za korist ovdje tužitelja na temelju kupoprodajnog ugovora, s obrazloženjem da je u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo vlasništva predmetnih nekretnina u korist Republike Hrvatske, na raspolaganju Hrvatskom fondu za privatizaciju, a ne u korist prodavatelja P. d.d. u stečaju B..

 

Tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva je odbijen jer prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova pravo vlasništva na predmetnim nekretninama nije prešlo na prodavatelja P. B. d.d. u stečaju B. na temelju izravne primjene odredaba Anexa G.

 

U obrazloženju je navedeno da prema čl. 1. Anexa G Ugovora o pitanjima sukcesije će se privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Anexa. Prema odredbi čl. 2. st. 1. podst. a. Anexa G prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba.

 

Propisi o povrati imovine između Republike Hrvatske i Republike Srbije nisu doneseni, pa prodavatelj predmetnih nekretnina nije stekao pravo vlasništva na temelju zakona ili na temelju međunarodnog ugovora.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja tužitelji su u reviziji naveli kako je Ugovor o pitanjima sukcesije međunarodni ugovor i kao takav po svojoj pravnoj snazi iznad zakona u Republici Hrvatskoj i čini dio njezinog pravnog poretka, zbog čega se ima neposredno primjenjivati. Stoga drže da je njihov pravni rednik stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a da tužitelji maju valjanu pravnu osnovu za prijenos prava vlasništva na njihovo ime.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

 

Pogrešno tužitelj drži da je R. B., nakon što je po presudi Okružnog privrednog suda u Splitu poslovni broj P-2055/86 od 9. srpnja 1986., izvršen upis predmetnih nekretnina kao društvenog vlasništva s pravom korištenja u korist RO Robne kuće B., postao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju zakona Republike Hrvatske i izravnom primjenom Anexa G.

 

Prema odredbi čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati.

 

Ova zakonska presumpcija međutim nema djelovanje u korist tužitelja. Njegovo pravo korištenja (odnosno njegovog pravnog prednika), nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja predmetne nekretnine tužitelj izgubio već prije toga na osnovi čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 40/92 - dalje: Uredba/92).

 

Prema toj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 - dalje: Uredba/91) prenose se u vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Stoga tužitelj, kao kupac, nije mogao na temelju ugovora o kupoprodaji pobliže regulirane u čl. 454. i dalje Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), koji se primjenjuje u ovom postupku temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08 i 125/11), steći više prava nego što je imao prodavatelj.

 

U pogledu primjene Anexa G ugovora o pitanjima sukcesije na kojeg se u reviziji poziva tužitelj, ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje da te odredbe ne daju tužitelju pravo tražiti od tuženika da se utvrdi njegovo pravo vlasništva, zatim upisa prava vlasništva tužitelja.

 

Prema čl. 2. st. 1. podst. a. Anexa G prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava. Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt koji mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog ugovora o pitanjima sukcesije jer mu to pravo tek treba biti priznato.

 

Iz odredbe čl. 2. st. 2. podst. a. Anexa G je jasno da se radi o odredbi koja je upućena državama potpisnicama Ugovora o pitanjima sukcesije, a koje su dužne priznati i zaštititi privatnu imovinu i vratiti ti je u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. Temeljna pretpostavka je da su građani ili druge pravne osobe SFRJ na dan 31. prosinca 1990. bile nositelji imovinskog prava, u ovom slučaju prava vlasništva.

 

Prednik tužitelja na dan 31. prosinca 1990. nije bio nositelj prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, niti je to pravo mogao steći izravnom primjenom Anexa G jer međunarodnim ugovorom nije uspostavljeno pravo vlasništva konkretnih nekretnina niti valjan naslov za stjecanje tog prava.

 

Prema tome predniku tužitelja bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, ako se za to ispune pretpostavke, a nakon toga nadležno bi tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.

 

Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova (tako u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-900/2007, Rev-306/2008, Rev-224/2007, Rev-2404/2011-2). Republika Hrvatska do sada nije zaključila niti jedan bilateralni sporazum ili usvojila bilo kakve propise radi implementacije, a koji bi omogućili primjenu čl. 2. Anexa G Ugovora o sukcesiji. Stoga zahtjev tužitelja da ga se utvrdi vlasnikom predmetnih nekretnina nema dovoljnu pravnu osnovu u domaćem pravu ili u međunarodnom ugovoru koji čini dio domaćeg pravnog poretka

 

U pogledu primjene Anexa G izjasnio se i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj u pravno identičnom predmetu M. T. d.d. protiv Hrvatske po zahtjevu poslovni broj 73035/14.

 

Prema ocjeni Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), u odnosu na gubitak prava korištenja na predmetnim nekretninama, koje je pravo tužitelja prestalo s danom 26. lipnja 1992. kada je stupila na snagu Uredba/92 s učinkom da je vlasnik predmetne nekretnine postala Republika Hrvatska, zahtjev za zaštitu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva je nedopušten ratione temporis obzirom da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju 5. studenog 1997. U tom je smislu ESLJP ponovio da se članak 1. Protokola I. uz Konvenciju ne može tumačiti na način da obvezuje države članice na vraćanje imovine koja im je prenesena u vlasništvo prije ratifikacije Konvencije.

 

U odnosu na navode u tom postupku da su, suprotno Anexa G Ugovora o pitanjima sukcesije, domaće vlasti odbile vratiti tužitelju (njegovu) imovinu ili mu naknaditi njezinu vrijednost, ESLJP je ocijenio da, u nedostatku bilateralnih sporazuma ili implementacijskog zakonodavstva za provedbu čl. 2. Anexa G Ugovora o pitanjima sukcesije zahtjev podnositelja zahtjeva da ga se utvrdi vlasnikom predmetnih nekretnina, nema dovoljno uporišta u domaćem pravu, a niti u predmetnom međunarodnom ugovoru koji je dio unutarnjeg pravnog poretka, da bi se mogli smatrati njegovim vlasništvom ili imovinom čije se uživanje štiti odredbama članka 1. Protokola I. uz Konvenciju pa su ovi prigovori ocjenjeni nedopuštenim ratione materiae.

 

Zbog iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje je ukazano revizijom, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 21. svibnja 2019.