Broj: Rev 567/12-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja B. Z. iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženice J. I. iz C., s boravištem u USA, koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-4083/2010 od 11. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3512/07 od 30. travnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja B. Z., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3512/07 od 30. travnja 2010., odbijena je tužitelj sa zahtjevom (točka I. izreke) koji glasi:

 

"Dužna je tužena J. I. iz C., isplatiti tužitelju B. Z. iz V., iznos od 450.000,00 Kn s pripadajućim kamatama po stopi od 15% godišnje počam od utuženja pa do isplate, kao i naknaditi mu parnične troškove, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Odlukom o troškovima parnice (točka II. izreke) naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 24.413,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-4083/2010 od 11. svibnja 2011., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda ispitana je sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koje se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor. Prema navedenoj odredbi, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok se tužitelj u reviziji na razlog apsolutno bitnih povreda postupka nije ni pozivao.

 

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora u ovoj parničnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 450.000,00 kn koji traži od tuženice kao nasljednice pok. J. I., na ime njegovih ulaganja u adaptaciju stare, ruševne kuće u C. u vlasništvu pok. majke tuženice.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su stranke bile u braku koji je trajao od ... do ..., iako su se stranke sudski razvele 1987., te da je tužitelj 1981. realizirao kredit (sredstvima kojeg je prema vlastitim tvrdnjama izvršena predmetna adaptacija). Na temelju ovih činjenica sudovi zaključuju da su njegova ulaganja mogla trajati najkasnije do veljače 1985., s obzirom na to da iza tog vremena stranke nisu više živjele zajedno.

 

Polazeći od ovih utvrđenja nižestupanjski sudovi su usvojili prigovor zastare koji je istaknula tuženica, zaključivši da je protekao zastarni rok propisan odredbom 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO).

 

Po ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud pravilno zaključuje da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu s temelja stjecanju bez osnove, do kojeg je došlo ulaganjem tuženikovog rada i sredstava u tuđu nekretninu, pa da zastara zahtjeva za povrat uloženog počinje teći od prestanka korištenja plodova tog rada. S obzirom na to da su ulaganja izvršena najkasnije do trenutka razvoda braka stranaka, dakle 1987., to je tužitelj predmetni zahtjev za isplatu uloženog u kuću svoje punice mogao (i morao) podnijeti u općem zastarnom roku od pet godina (cl. 371. ZOO). Kako je tužitelj tužbu podnio protiv tuženice kao nasljednice pok. J. I. tek 12. srpnja 2007., odnosno dvadeset godina od izvršenih ulaganja, dakle po proteku zakonom propisanog roka, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su usvojili istaknuti prigovor zastare i odbili tužiteljev zahtjev kao neosnovan.

 

Navodima revizije, koji se u bitnom svode na ponovljenu tvrdnju da predmetni zahtjev nije mogao podnijeti prije nego što je tuženica naslijedila kuću svoje majke, ne dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava. 

 

Prema odredbi čl. 210. ZOO, stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom je slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan vratiti imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da se zahtjev za vraćanje podiže protiv obogaćene strane, a to je u konkretnom slučaju bila pok. majka tuženice do svoje smrti. Zastara ove tražbine počela je teći za njezina života i nastupila je prije njezine smrti 2004. godine. Stoga je u trenutku prelaska ove imovine na tužiteljicu kao nasljednicu, tužiteljevo eventualno potraživanje već bilo zastarjelo, pa je i tuženica kao nasljednica koja je prihvatila nasljedstvo i koja (inače) odgovara za dugove ostavitelja prema odredbi čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine“ broj 48/2003, 163/2003, 35/2005 ), mogla osnovano isticati prigovor zastare duga.

 

Ni revizijskim navodima prema kojima tužitelj obrazlaže zašto "(…) sve te godine od razvoda 1987. godine pa do puničine smrti 2004. godine i nastavno do podnošenja predmetne protutužbe 2007. godine nije od punice zatražio predmetnu isplatu (…)“ navodeći kao razlog to "(…) što je sa punicom bio u dobrim odnosima, a to ulaganje je izvršio uz njenu suglasnost kao i tužene i to nije bilo stjecanje bez osnove već njegova bračna stečevina“, također ne dovode u pitanje pravilnost pobijane odluke.

 

Naime, nakon rastave braka moguće je pokrenuti parnicu za utvrđenje i diobu bračne stečevine, a pravo na tužbu za utvrđenje i diobu bračne stečevine ne zastarijeva. Međutim, pri tome polazište u ocjeni pitanja predstavlja li određena imovina bračnu stečevinu predstavljaju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78., 45/89. i 59/90., dalje: ZBPO), koje se s obzirom na trajanje bračne zajednice primjenjuju u ovom slučaju. Odredbom čl. 277. ZBPO bilo je propisano kako je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina. Ostala imovina koja nije stečena radom, kao što je npr. darovana ili naslijeđena imovina, ne ulazi u bračnu stečevinu. Znači imovina koju je tuženica stekla nasljeđivanjem nakon prestanka bračne zajednice predstavlja njezinu vlastitu imovinu, a ne bračnu stečevinu.

 

Slijedom svega izloženog je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

 

Zagrebu, 30. ožujka 2016.