Broj: Rev 1508/13-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.-M. K. u. S., zastupanog po punomoćniku V. D., odvjetniku u S., protiv I-tuženika M. D. iz P. i II-tuženika M. D. iz R., koje zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u Š.,  radi pobijanja pravnog posla, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-334/2012-2 od 29. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-731/11 od 29. srpnja 2011., u sjednici održanoj 28. studenoga 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. i II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje ustupa izvršenog putem ovjerene nasljedničke izjave u ostavinskom postupku broj O-1191/10, utvrđenog dopunskim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Šibeniku od 20. prosinca 2010., kojim je I-tuženik ustupio svoj nasljedni dio II-tuženiku ad 2. i to u visini tužiteljeve tražbine spram I-tuženika u iznosu od 1.614.673,11 kn zajedno s pripadajućim kamatama uz alternativno ovlaštenje da se tuženici mogu osloboditi tog poništenja ako u cijelosti isplate tužitelju iznos od 1.614.673,11 kn s pripadajućim kamatama. Točkom III. izreke te presude naloženo je tužitelju solidarno naknaditi tuženicima trošak postupka u iznosu od 59.593,50 kn. te je posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijen prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere osiguranja novčane tražbine.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revident samo uvodno navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali bez da je u sadržaju revizije određeno naveo i obrazložio razloge koji se odnose na bilo koje postupovnopravne povrede pa zbog toga, sukladno članku 386. ZPP-a, revizijski sud te razloge nije ni uzeo u obzir.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za poništenje ustupa I-tuženika koji je izvršen putem ovjerene nasljedničke izjave u ostavinskom postupku, u korist II-tuženika i to u visini tužiteljeve tražbine prema I-tuženiku u iznosu od 1.614.673,11 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev ističući da u konkretnom slučaju, polazeći od mjerodavnih odredbi članka 66. do 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u daljnjem tekstu: ZOO), nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje ustupa nasljednog dijela I-tuženika izvršenog putem ovjerene nasljedničke izjave.

U odnosu na takav zaključak sud prvog stupnja ističe da se poništenje pravnog posla temelji na potpuno drugim činjenicama nego zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji i da se zapravo radi o različitim pravnim institutima. Kod poništenja pobijani pravni posao je pravno nevaljan za razliku kod pobijanja dužnikovih pravnih radnji, kada taj posao gubi učinak samo prema tužitelju i samo onoliko koliko je potrebno za ispunjenje njegove tražbine, ali taj posao nije pravno nevaljan.

Osim toga, prvostupanjski sud ističe da u smislu odredbi zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 35/05 - u daljnjem tekstu: ZN), tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati poništenje nasljedničke izjave I-tuženika budući da to može samo nasljednik, ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom ili je dana uslijed prijevare ili u zabludi (članak 141. ZN).

Polazeći od toga, prvostupanjski sud  je odbio tužbeni zahtjev, ističući da se kraj takvog stanja i alternativni tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

Drugostupanjski je, odbijajući žalbu tužitelja, prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke suda prvog stupnja, pozivajući se pritom na odredbu članka 375. stavak 5. ZPP-a.

Neosnovano se u reviziji osporava  primjena materijalnog prava jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tužbeni zahtjev, kako je postavljen, zapravo usmjeren na poništenje nasljedničke izjave, dakle, da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi iz članka 66. ZOO-a, već o drugom institutu čija se pravna narav razlikuje od tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

Prema odredbi članka 70. ZOO-a, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

Prema tome, pobijanje dužnikovih pravnih radnji vrši se u vidu zahtjeva za utvrđenje da dužnikove pravne radnje gube pravni učinak u onomu opsegu koji je potreban za namirenje njegove tražbine i ako sud usvoji tužbeni zahtjev, tada pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo onoliko koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine (članak 70. ZOO).

U konkretnom slučaju tužbenim se zahtjevom zapravo formalno poništava ustup izvršen u ostavinskom postupku i takav zahtjev u svom pravnom dosegu na određen način  prelazi ono što se zakonom traži za paulijansku tužbu i to neovisno što je u drugom dijelu tog zahtjeva istaknut i dio koji bi trebao biti sadržajem takve tužbe. Zato u postavljenom tužbenom zahtjevu, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, nije sadržan i zahtjev iz članka 69. ZOO-a, koji bi s obzirom na činjenične navode tužbe opravdao poništenje nasljedničke izjave I-tuženika.

U tom je smislu pravilan i zaključak nižestupanjskih sudova o nedostatku aktivne legitimacije za poništenje nasljedničke izjave I-tuženika, koji svoje zakonsko uporište ima u članku 141. ZN-a.

Prema tome materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 28. studenoga 2017.