Broj: Gž-2571/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te Blaženke Rilov Ćurin, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. za s. i n. R. K., OIB: …, iz T. T., zastupanog po punomoćniku E. S.-K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Grada Z., OIB: …, iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika M. K., iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskoga suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-268/16 od 20. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2017., 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-268/16 od 20. srpnja 2017. u pobijanom dijelu tj. točki I. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je pravno valjana i istinita usmena oporuka koju je 21. svibnja 2010. sačinila sada pokojna M. C. rođ. C. iz Z. s posljednjim prebivalištem u Z., rođ … umrla … u Z., koju usmenu oporuku je ostaviteljica sačinila pred svjedocima usmene oporuke Z. G., S. G. i S. V. i koja je usmena oporuka proglašena po javnom bilježniku J. M. R. iz Z. dana 24. rujna 2010. u predmetu O-4790/10, UPP/OS-60/10, a kojom usmenom oporukom je ostaviteljica ostavila "sve što ima", nekretnine i pokretnine i ušteđevinu navedeno u toj usmenoj oporuci tužitelju D. za s i n.  R. K. iz T. T. (točka I. izreke). Ujedno su odbijeni zahtjevi tuženika i umješača za naknadu parničkih troškova (točka II. izreke).

 

Protiv dijela ove presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Tužitelj je u žalbi ukazao na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a bez obrazloženja u čemu bi se sastojala ta bitna povreda. Pobijana presuda, međutim, prema ocjeni žalbenog suda, nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužitelja da je pravno valjana i istinita usmena oporuka koju je 21. svibnja 2010. sačinila sada pokojna M. C. rođ. Cerjak iz Zagreba, rođ. …, umrla … u Z., koju usmenu oporuku je ostaviteljica sačinila pred svjedocima Z. G., S. G. i S. V. i koja je usmena oporuka proglašena po javnom bilježniku J. M. R. dana 24. rujna 2010., a kojom usmenom oporukom je ostaviteljica ostavila "sve što ima", nekretnine i pokretnine i ušteđevinu navedeno u toj usmenoj oporuci tužitelju.

 

Domaće nasljednopravno uređenje pravi iznimku od pravila da se valjano oporučiti može samo pisano, pa za oporučivanje u nekim izvanrednim okolnostima predviđa kao valjan način očitovanja volje i usmenu oporuku koja spada u kategoriju privatne (ne javne) i izvanredne (ne redovne) oporuke.

 

Usmena oporuka može biti valjana ako je oporučitelj svoju volju očitovao usmeno, dakle, izgovorenim riječima, ako su tome bila nazočna najmanje dva svjedoka sposobna biti svjedocima usmene oporuke, ako se oporučitelj pritom nalazio u takvim izvanrednim okolnostima da zbog njih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom drugom obliku i ako ovaj oblik oporuke nije izgubio valjanost protekom vremena (članak 37. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju  - "Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, dalje: ZN). Ova oporuka predstavlja izvanredni oblik oporučivanja pri čemu pojam iznimnosti i izvanrednosti, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, valja tumačiti vrlo restriktivno kako bi se izbjeglo da se ekstenzivnim tumačenjem usmena oporuka pretvori iz izvanrednog, što je namjera zakonodavca, u redovni oblik oporučivanja.

 

Valjani oblik usmena oporuka može imati jedino ako je oporučitelj tako oporučio u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od pisanih oblika. Te okolnosti moraju biti i izvanredne i takve da oporučitelj u njima nije mogao valjano oporučiti ni u jednom drugom obliku. Ako okolnosti zbog kojih oporučitelj nije mogao oporučiti ni u jednom od pisanih oblika, nisu bile izvanredne nego redovite, trajne, tada usmena oporuka neće biti valjana, bez obzira na to što u trenutku oporučivanja nije bilo moguće sastaviti pisanu oporuku.

 

U postupku nije bilo upitno, niti se žalbom osporava, da su svjedoci usmene oporuke u vrijeme njezina sastavljanja bili sposobni biti svjedocima usmene oporuke u smislu odredbe članka 38. ZN-a, već je sporno je li oporučiteljica bila u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije bila u stanju oporučiti niti u jednom drugom valjanom obliku.

 

S tim u vezi, u postupku je utvrđeno da je pok. ostaviteljica M. C. u bolnicu smještana 22. svibnja 2010. nakon što je njezina prijateljica A. P. pozvala policiju  pod sumnjom da joj se nešto ozbiljno dogodilo jer je inače živjela sama, a tog dana se nije javljala na telefon niti je otvarala vrata kada je A. P. zvonila. Policija je po pozivu A. P. intervenirala što je rezultiralo provaljivanjem u stan M. C. kojom je prigodom M. C. zatečena kako nepomično leži na podu u stanu bez sposobnosti uspostavljanja komunikacije. Pozvana je hitna medicinska pomoć koja ju je prevezla u KB Dubrava gdje je umrla 29. svibnja 2010. zbog posljedica moždanog udara.

 

Također je utvrđeno da su u prijepodnevnim satima 21. svibnja 2010. svjedoci Z. G., S. G. i S. V. posjetili pokojnu M. C. u njenoj kući te se zadržali pola ili sat vremena. Tom su prigodom svjedoci zatekli oporučiteljicu u fizički jako lošem stanju, ležeći u krevetu, teško pokretnu, nemoćnu, neurednu, sa znakovima neodržavanja osobne higijene, povišenog krvnog tlaka i povišene tjelesne temperature s prisutnom groznicom, što je potvrđeno i vještačenjima po vještacima medicinske struke, ali su svjedoci s njom normalno komunicirali. Sugerirali su joj da zatraže za nju medicinsku pomoć, ali je ona to odbila. Ujedno su potvrdili da u takvim okolnostima nisu sami pozvali medicinsku pomoć za pokojnu M. C. Također su iskazali da je tom prigodom pokojna M. C. sačinila usmenu oporuku tako što je im je kazala ukoliko se njoj nešto dogodi da njezina imovina ima pripasti tužitelju R. K..

 

Sud prvog stupnja, međutim, nije prihvatio iskaze svjedoka u dijelu kojim su oni iskazivali da je M. C. sastavila usmenu oporuku. Razlog za to sud nalazi u nelogičnosti iskaza svjedoka koji, s jedne strane, zatiču nemoćnu osobu u dobi od 81 godinu za koju tvrde da se o njoj brinu, u fizički vrlo teškom stanju, uočavaju potrebu za medicinskom pomoći toj osobi, ali pomoć ne pozivaju, već je ostavljaju samu u uvjerenju da će biti dobro. Osim toga, oni ne uočavaju tzv. bule koje su morale postojati i u trenutku posjete morale biti uočene, a koje nitko od svjedoka nije primijetio. Sumnju u vjerodostojnost iskaza svjedoka sud nalazi i u činjenici što su svjedoci predali oporuku javnom bilježniku s odmakom od 38-39 dana od navodnog sačinjenja, kao i u činjenici nepodudarnosti dvaju iskaza svjedoka G.. Ujedno, kao bitnu okolnost pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud nalazi i u ocjeni da tužitelj nije pojasnio zbog čega nije bilo moguće osigurati prisutnost javnog bilježnika koji bi sačinio javnu oporuku u opisanim okolnostima.

 

Vještačenjem je u postupku utvrđeno da pokojna M. C. nije bila u mogućnosti sačiniti vlastoručnu oporuku, dok u pogledu sačinjavanja pisane oporuke pred svjedocima sud ocjenjuje da u postupku nije s dovoljnim stupnjem izvjesnosti dokazano da pokojna M. C. ne bi bila u mogućnosti samo potpisati oporuku koju bi netko za nju sačinio jer su u tom pravcu vještaci neurolog i internist različito iskazivali. To tim više što su svjedoci iskazivali da M. C. i u opisanom lošem fizičkom stanju ipak može koristiti telefon i pozvati nekoga u slučaju potrebe s čim u vezi se kod suda javlja sumnja da nije potpisati oporuku pred svjedocima.

 

Stoga je sud u primjeni odredbe članka 221.a ZPP-a zaključio  da nije dokazano da pokojna M. C. nije bila u mogućnosti sačiniti pisanu oporuku pred svjedocima, tim više što u postupku uopće nije pojašnjeno niti dokazano zašto nije bilo moguće sačiniti javnu oporuku, pa je sud ocijenio da predmetna usmena oporuka nije valjana u smislu odredbe članka 37. ZN-a te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Neutemeljeno tužitelj osporava pravilnost ovakvog zaključka suda prvog stupnja.

 

Tužitelj u konkretnom slučaju traži utvrđenje da je pravno valjana i istinita usmena oporuka što znači da tužitelj traži pozitivnu deklaratornu zaštitu. Takav tužitelj snosi teret dokazivanja činjeničnih pretpostavaka o kojima ovisi nastanak prava ili pravnog odnosa čije je utvrđenje zatražio, odnosno u konkretnom slučaju utvrđenje da je valjana i istinita usmena oporuka. S obzirom na činjenicu da je tuženik osporio istinitost tužiteljevih tvrdnji na kojima je utemeljen tužbeni zahtjev, tužitelj je trebao dokazati pravno relevantne činjenice u stupnju izvjesnosti jer je izvjesnost zahtijevana razina utvrđenosti činjeničnih pretpostavaka glede kojih je teret dokazivanja na tužitelju.

 

S pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tužitelj nije u stupnju izvjesnosti dokazao utvrđenost činjeničnih pretpostavka na kojima je utemeljio tužbu jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza kada se oni ocjenjuju pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio sud prvog stupnja. Kada stranka za koju je utvrđenje o postojanju neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh u parnici, ne ispuni taj teret, tada ta stranka snosi štetne posljedice (rizik) neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti primjenom dokazivanja.

 

U konkretnom slučaju primjenom dokazivanja kao metode utvrđivanja činjenica tužitelj nije dokazao pravno relevantne činjenice tj. činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva, kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja, pa on snosi i štetne posljedice toga,  a takva je posljedica odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

U takvim okolnostima nije bilo materijalnopravne osnove za prihvaćenje tužbenog zahtjeva za utvrđenje valjanosti usmene oporuke koju je 21. svibnja 2010. sastavila oporučiteljica M. C., pa je sud pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tužitelja valjalo odbiti i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

U Splitu 11. listopada 2017.