Broj: Gž-3362/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu,  po sutkinji tog suda Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. F. V., F., OIB:…, 2. A. V., L., B., OIB:…, 3. Z. B., Č., B., OIB: …, koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u V., protiv tuženika: M. G. pok. D., L., B., OIB:…, koga zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u M., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću poslovni broj 23 P-1042/2016-6 od 18. rujna 2017., dana 19. prosinca 2018.,

p re s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalbe tužiteljica i potvrđuje Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću poslovni broj 23 P-1042/2016-6 od 18. rujna 2017.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su tužiteljice F. V., F., OIB:…, A. V., L., B., OIB: …, Z. B., Č., B., OIB: …, smrću oca – sada pok. D. G. (pok. M.), stekle suvlasništvo u dijelovima od po 1/4 novčanih sredstava deponiranih u P. banci Z. d.d., i to po računima broj … uz naknadu troškova postupka (točka I. izreke).

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljicama da tuženiku na ime parnični troška plate iznos od 1.250,00 kuna u roku od 15 dana.

Protiv navedene presude žale se tužiteljice, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11–pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljica kao zakonskih nasljednica iza smrti njihova oca D. G. iz L., preminulog … u B. i H. za utvrđenjem osnovom nasljedstva stečenog prava suvlasništvo od po ¼ novčanih sredstava deponiranih u P. banci Z. na ime ostavitelja.

Polazeći od neprijepornih činjeničnih utvrđenja:

- da je rješenjem Općinski sud u Metkoviću pod poslovni broj O-419/12 od 26. kolovoza 2013. odlučio da se imovina iza smrti D. G. sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZN-a neće raspravljati obzirom da ostavitelj nije ostavio ostavinu te je navedeno da nasljednici koji tvrde suprotno imaju pravo to dokazivati u parnici;

- da je predmetno rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj 6 Gž-1367/13 od 18. svibnja 2016., kojim je odbijena žalba tužiteljica i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj O-419/12 od 26. kolovoza 2013., uz obrazloženje da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio postojanje predmnjeve da je ostavitelj odredio ugovorom o doživotnom uzdržavanju da gotovina na štednim knjižicama poslije njegove smrti pripadne sinu M. G., a koja činjenica je utvrđena na temelju javne isprave, a sukladno odredbi članka 222. stavak 4. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78, 56/00, 48/03, 163/03, 35/05, 27/13 i 33/15, dalje: ZN).;

-da je 9. siječnja 2012. sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju između pok. oca stranaka D. G. pok. M. kao primatelja uzdržavanja i njegova sina M. G. kao davatelja uzdržavanja, kojim je članku 1. točki 9. utanačeno da primatelj uzdržavanja izjavljuje da pored davatelja uzdržavanja ima još tri kćeri koje su udane i opremljene po običaju sela, ali obzirom da živi sa sinom M. on želi samo s njim zaključiti ovaj Ugovor o doživotnom uzdržavanju i da predmetne nekretnine i pokretnine u kući koje budu u njegovu vlasništvu i posjedu u trenutku smrti kao i novac ostavlja nakon svoje smrti sinu G. M. davatelju uzdržavanja i nikom drugom te stranke suglasno izjavljuju da žive zajedno i obiteljskoj kući u H.;

-da je u članku 3. točki 2. navedenog ugovora utvrđeno kako je "Predmet prijenosa prava vlasništva, prava korištenja i posjeda po ovom ugovoru imaju biti (…), kao i pokretna imovina i novac na štednim knjižicama koja imovina se zatekne na ime Primatelja uzdržavanja i to tek nakon smrti Primatelja uzdržavanja (…).

prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica jer je smatrao da iz ugovornih utanačenja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanja, čiju pravnu valjanost tužiteljice nisu osporavale, jasno proizlazi da je njime obuhvaćena cjelokupna imovina primatelja uzdržavanja D. G., pri čime tužiteljice nisu dokazale postojanje nekretnina na području Republike Hrvatske .

Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud jer su zasnovani na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi utvrđenim da navedene ugovorne odredbe jasno upućuju na zaključak kako je predmetnim ugovorom otac parničnih stranaka tuženiku ostavio svu svoju imovinu, uključujući i sav novac na svim štednim knjižicama i računima koji se zatekne na njegovim računima u trenutku njegove smrti, pa tako i novac na računima kod P. banke Z. d.d., Z..

Iz stanja spisa je razvidno da je prvostupanjski sud u ostavinskom postupku iza smrti pok. oca stranaka na temelju provedenih dokaza utvrdio postojanje predmnijeva da je ostavitelj odredio ugovorom o doživotnom uzdržavanju da gotovina na štednim knjižicama poslije njegove smrti pripadne sinu M. G., a koja činjenica je utvrđena na temelju javne isprave, a sukladno odredbi članka 222. stavka 4. ZN-a, koju žaliteljice nisu uspjele osporiti.

Suprotno navodima žalbe, jasne ugovorne odredbe kao što je u konkretnom slučaju članka 3. točka 2. predmetnog Ugovora u smislu članka 319. stavak 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) nije potrebno tumačiti. Naime, najvažnija odredba o tumačenju koju sadrži ZOO svakako je članak 319. koji u sebi sadrži generalno pravilo kako treba vršiti tumačenje ugovora. Prije svega stavak 1. navedenog članka 319. ZOO-a. propisuje da se ugovor tumači onako kako glasi, tj. ako je jasan, nesumnjiv smisao onoga što je u ugovora rečeno, nema potrebe za tumačenjem. U protivnom ako bi se vršilo tumačenje jasnih ugovornih odredbi bio bi povrijeđen osnovni princip ugovornog prava - o autonomiji volje i strankama bi se tumačenjem moglo onemogućiti slobodno izražavanje ugovorne volje.

Stoga je odbijanjem žalbe tužiteljica, budući nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koju pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 1. ZPP-a, pobijanu prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci.

U Splitu 19. prosinca 2018.