Broj: Rev 2792/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. vlasnika obrta P. ..., S. L., kojeg zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u V., protiv tuženika I. C. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u L., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-4042/14-2 od 21. svibnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-872/13-87 od 12. lipnja 2014., u sjednici održanoj 21. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se održava na snazi rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 221.177,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci rješenja, a isto tako odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 22.869,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 66.537,50 kn u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„Žalba tužitelja djelomično se uvažava a djelomično odbija kao neosnovana te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Čakovcu od 12. lipnja 2014. godine broj P-872/13-87:

-              potvrđuje u dijelu u kojem je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. Š. od 19. svibnja 2008. godine broj Ovrv-258/08 ukinut za iznos od 154.811,72 kn (slovima: stotinu pedeset i četiri tisuće osam stotina jedanaest kuna i sedamdeseti dvije lipe) sa zateznom kamatom i to na iznos od 120.510,08 kn od 12. svibnja 2008. godine do isplate a na iznos od 16.301,64 kn (slovima: šesnaest tisuća tri stotine jednu kunu i šezdeset i četiri lipe) od 15. svibnja 2008. godine pa do isplate kao i u dijelu gdje je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 22.869,82 kn sa zateznom kamatom od 3. lipnja 2008. godine pa do isplate (točka I/III izreke)

-              preinačuje u dijelu u kojem je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 19. svibnja 2008. godine broj Ovrv-258/08 ukinut za iznos od 66.366,05 kn (slovima: šezdeset i šest tisuća tri stotine šezdeset i šest kuna i pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom kao i u odluci o parničnom trošku te se u tom dijelu sudi:

Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. Š. iz V. od 19. svibnja 2008. godine broj Ovrv-258/08 održava se na snazi za iznos od 66.366,05 kn (slovima: šezdeset i šest tisuća tri stotine šezdeset i šest kuna i pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila za prethodno polugodište uvećanoj za 8 postotnih poena i to:

-              na iznos od 48.366,05 kn (slovima: četrdeset i osam tisuća tri stotine šezdeset i šest kuna i pet lipa) od 6. veljače 2008. godine pa do isplate,

-              na iznos od 18.000,00 kn (slovima: osamnaest tisuća kuna) od 12. svibnja 2008. godine pa do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.162,00 kn (slovima: petnaest tisuća stotinu šezdeset i dvije kune) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli i tužitelj i tuženik.

 

Tužitelj je reviziju podnio na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), protiv dijela presude drugostupanjskog suda kojim je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, te potvrđena prvostupanjska presuda zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. ZPP protiv dijela presude drugostupanjskog suda kojim je žalba tužitelja prihvaćena, te preinačena prvostupanjska presuda. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku odluku tako da platni nalog iz rješenja o ovrsi u iznosu od 66.366,05 kn ukine i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja je neosnovana, te nedopuštena u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

 

Revizija tuženika je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a) i čl. 373. b) ZPP.

 

Obzirom da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja upravo primjenom odredbe čl. 373. a) ZPP djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tužitelja, to su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP za dopuštenost redovne revizije protiv pobijane drugostupanjske presude, neovisno o činjenici što protiv iste a primjenom vrijednosnog kriterija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP takva revizija ne bi bila dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 221.177,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a sve na temelju poslovnog odnosa kojeg su stranke imale tako što je tuženik od tužitelja iznajmljivao silose i sušare u S. sa svim postrojenjima i uređajima potrebnim za otkup i skladištenje žitarica.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-              da je pravni odnos između stranaka reguliran njihovim ugovorom o najmu od 18. lipnja 2007.,

 

-              da su stranke u predmetnom razdoblju ugovorile da tuženik iznajmi silose i ostale potrebne uređaje za otkup i skladištenje pšenice, da je taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a da visinu naknade nisu ugovorile tim ugovorom, već su odlučile da će je ugovoriti posebnim sporazumom koji nikada nisu zaključile,

 

-              da su tužitelj i tuženik 22. siječnja 2008. održali sastanak nakon kojeg je tužitelj izdao tuženiku dva računa svaki na iznos 122.000,00 kn,

 

-              da je tuženik po primitku navedenih računa platio tužitelju 177.633,95 kn dok je preostali dio kompenzirao tj. prebio tužitelju sa svojim potraživanjem za pšenicu koja je ostala u silosima tužitelja, a koja je prema tvrdnji tuženika vrijedila 66.366,05 kn,

 

-              da tužitelj nije dokazao svoja potraživanja po drugim utuženim računima, obzirom da nije dostavio potrebnu dokumentaciju kojom bi dokazao te tražbine.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženik u cijelosti podmirio tražbinu tužitelja, dok je u pogledu prijebojnog zahtjeva tužitelja kojim je tuženik smanjio tražbinu tužitelja za iznos 66.366,05 kn sud utvrdio da je tuženik tužitelju izdao račun za 25904 kg pšenice koja je ostala u silosu tužitelja po cijeni 2,10 kn/kg te da je izvršio prebijanje svoje tražbine sa tražbinom tužitelja, a ostatak potraživanja tužitelja u iznosu 177.633,95 kn tužitelju platio i time u cijelosti podmirio tražbinu tužitelja.

 

Sud drugoga stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukinut za iznos 154.811,72 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te preinačio prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je ukinut platni nalog za iznos 66.366,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom te u tom dijelu platni nalog održao na snazi.

 

U obrazloženju svoje odluke navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik dao izjavu o prijeboju tužitelju i da je ta izjava osnovana, te stoga umanjio potraživanje tužitelja za iznos 66.366,05 kn.

 

U odnosu na istaknuti revizijski razlog bitne povrede parničnog postupka kojeg ističu i tužitelj i tuženik u svojim revizijama, valja reći da je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno nisu u proturječju, te izreka presude nije u suprotnosti s obrazloženjem. Nižestupanjski sudovi su obrazložili koje dokaze su proveli i koje činjenice utvrdili na temelju tih dokaza, te su dali razloge i za ocjenu provedenih dokaza.

 

U odnosu na revizijske navode tužitelja u kojima zapravo iznosi činjenice, drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje subjektivne, vlastite zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom postupku pa ih ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti. Naime, sukladno čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Neosnovani su revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U odnosu na utuženo potraživanje pravilno drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu. Pravilno su sudovi utvrdili da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik bio dužan tužitelju na temelju njihovog poslovnog odnosa iznos od 244.000,00 kn dok je tuženik tužitelju platio 177.633,95 kn.

 

U odnosu pak na prijeboj dijela tražbine u iznosu 66.366,05 kn stajalište je drugostupanjskog suda da sukladno odredbi čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO) dužnik može prebiti tražbinu vjerovnika sa svojom protutražbinom ako obje glase na novac, ali da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju. Sud je stajališta da tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da je tužitelju dao izjavu o prijeboju, već je samo dostavio račun kojeg je tužitelj vratio. Račun kojeg je izdao tužitelj za ovu količinu pšenice, tužitelj je mogao izdati samo u slučaju da je među strankama zaključen kakav pravni posao, npr. ugovor o prodaji prema kojem je tužitelj od tuženika kupio ovu pšenicu pa mu je tuženik zbog toga izdao i račun. Međutim, tužitelj od tuženika nije kupio ovu pšenicu, odnosno tuženik to po ocjeni drugostupanjskog suda nije dokazao tijekom ovog postupka, već se radi o pšenici koja je trebala ostati u silosu tužitelja, ali je tužitelj nije isporučio tuženiku. Tuženik je stoga mogao samo tražiti povrat te pšenice od tužitelja, a u slučaju da je tužitelj nije mogao vratiti zbog toga što je nije imao mogao je od tužitelja potraživati naknadu štete u visini vrijednosti te pšenice, ali u tom slučaju nije mogao izdati račun jer se račun izdaje nakon izvršenog pravnog posla između stranaka kojim je jedna ugovorna strana pružila kakvu uslugu drugoj ugovornoj strani.

 

Ovaj sud prihvaća stajalište drugostupanjskog suda.

 

Odredba čl. 195. ZOO-a glasi:

„Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.“

 

Tuženik međutim nije prema tužitelju imao dospjelu tražbinu. Iz dokaznog postupka proizlazi da je u silosu tužitelja ostala pšenica tuženika koju količinu i cijenu je proizvoljno odredio tuženik, te čiji iznos je potom stavio u prijeboj sa tražbinom tužitelja. Navedeno međutim nije u skladu sa navedenom odredbom iz čl. 195. i 196. ZOO-a obzirom kako to pravilno navodi i drugostupanjski sud račun kojeg je izdao tužitelj za ovu količinu pšenice, tužitelj je mogao izdati samo u slučaju da je među strankama zaključen kakav pravni posao, npr. ugovor o prodaji. Međutim, tužitelj od tuženika nije kupio ovu pšenicu. Tuženik je stoga mogao samo tražiti povrat te pšenice od tužitelja a u slučaju da je tužitelj nije mogao vratiti mogao je od tužitelja potraživati naknadu štete u visini vrijednosti te pšenice ali u tom slučaju nije mogao izdati račun jer se račun izdaje nakon izvršenog pravnog posla između stranaka kojim je jedna ugovorna strana pružila kakvu uslugu drugoj ugovornoj strani.

 

Iz izloženog slijedi da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku odluku.

 

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja kao i reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na revizijske navode tužitelja koji se odnose na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 21. svibnja 2019.