Broj: Gž-1434/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužitelja G. L. iz O. OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M. G. i H. Š., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. & Š. iz V., protiv 1. tuženika I. A. iz N. G., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva J. i dr. j.t.d. iz N. G.,  2. tuženika R. B. iz P., OIB: …(prije na adresi O.) i 3. tuženika A. V. iz N. V. OIB: …  (prije na adresi O.,), radi naknade štete, odlučujući o žalbi 1. tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj Pn-175/2017-12 od 4. travnja 2018., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj 7 Pn-175/17-13 od 5. travnja 2018., dana 28. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika I. A. i u odnosu na tog tuženika potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj Pn-175/2017-12 od 4. travnja 2018. u dosuđujućem dijelu, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj 7 Pn-175/17-13 od 5. travnja 2018.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 10.690,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 9.700,00 kn od 24. veljače 2014. do isplate, a na iznos od 990,00 kn od 4. travnja 2018. do isplate. Također su obvezani nadoknaditi solidarno tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.100,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

 

Protiv presude je žalbu podnio tuženik I. A. pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

U žalbi navodi da je sud vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda samo u pogledu postojanja kaznenog djela prijetnje i kaznenopravne odgovornosti tuženika, ali da nije vezan činjeničnim utvrđenjima iz kaznene presude pa da je dopušteno dokazivati drugačije glede okolnosti samog događaja. Navodi da je sud prvog stupnja zanemario dio iskaza svjedoka Đ. A., policijskog službenika koji je dva puta dolazio na intervenciju na ribnjake u V., s time da ga je prvi put zvao tužitelj neistinito prijavljujući tuženike da neovlašteno pecaju ribu na ribnjacima, a nakon te intervencije da tuženici nisu zatečeni na ribnjacima, već na sasvim drugom mjestu niti je kod njih pronađena riba te ribički pribor. Već iz tog iskaza da proizlazi sumnja u istinitost iskaza tužitelja, posebice kada se ima u vidu utvrđenje da je drugi put policiju pozvao 3. tuženik A. V., jer je životno logično da policiju zove onaj tko se osjeća napadnut. Tvrdi da su zvali policiju i zadržavali tužitelja do dolaska policije, budući da je tužitelj imao pušku kojom je očito pokušao baratati jer mu se ruka zaglavila između kundaka i zatvarača puške. Postavlja pitanje zašto bi tuženici zvali policiju ako se nisu osjećali napadnutima i ugroženima. Osim toga da je zanemarena i činjenica da je žalitelj u događaju pretrpio i tjelesne ozljede, o čemu da postoji odgovarajući nalaz radiologa. Smatra apsurdnim da je za kazneno djelo prijetnje proglašen krivim između ostalog i tuženik A. V. koji je nazvao policiju i koji je govorio tužitelju da ga nitko neće ubiti, što da govori o pouzdanosti utvrđenja iz kaznene presude. Sve navedene okolnosti da ukazuju da je tužitelj isprovocirao događaj pa da je stoga isključivo odgovoran i za nastanak štete ili barem da postoji njegov znatan doprinos tome. Nadalje ocjenjuje da ne postoji uzročna veza između štetnog događaja i ozljeda tužitelja koje se odnose na nagnječenje desne šake s oguljotinama kože i ozljede uganuća drugog do četvrtog prsta desne šake jer da ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi te ozljede nastale postupanjem tuženika. Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer da presuda nema razloga o bitnim činjenicama te relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a. Također da je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, budući da nije primijenjena odredba čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti i sniženju naknade. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku.

 

Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Žalba 1. tuženika nije osnovana.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja ocijenio dokaze savjesno i brižljivo i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj K-538/2012-25 od 13. veljače 2014. tuženici kao okrivljenici oglašeni krivim zbog počinjenog kaznenog djela prijetnje iz čl. 129. st. 2. i 3. Kaznenog zakona zbog toga što su 21. siječnja 2012. verbalno i tjelesno napali lovočuvara G. L. koji ih je namjeravao udaljiti s ribnjaka zbog neovlaštenog ribolova na način da ga je okrivljenik I. A. uhvatio za lijevu ruku, okrivljenik R. B. za jaknu te ga je povukao uslijed čega je pao na koljena a okrivljenik A. V. ga je držao za desnu ruku te mu nisu dopustili da ustane, a potom su mu prijetili (1. i 2. okrivljenik) da će ga ubiti, te su mu zadali nekoliko udaraca po glavi i tijelu, pa su osuđeni na kaznu zatvora uz izricanje uvjetne osude. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio tjelesne ozljede i to natučenje prsnog koša sa sumnjom u prijelom rebara, trzajnu ozljedu vratne kralježnice, natučenje lice s oguljotinama kože, nagnječenje desne šake s oguljotinama kože te uganuće drugog do četvrtog prsta desne šake. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka M. M. te uvida u medicinsku dokumentaciju za tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje koliko dugo su trajali bolovi, i kakvog su bili intenziteta, zatim duljinu i intenzitet pretrpljenog straha, kao i potrebe za tuđom pomoći i njegom.

 

Glede osnove odgovornosti za štetu, sud prvog stupnja ocjenjuje istinitim iskaz tužitelja te iskaz svjedoka Đ. A., policijskog službenika koji je sa kolegom M. P. upućen na ribnjake V. radi intervencije, dok iskaz 1. tuženika I. A. ocjenjuje neistinitim u odnosu na nastanak i uzroke štetnog događaja, uz obrazloženje da je iskaz u suprotnosti sa utvrđenjima iz pravomoćne kaznene presude. Stoga, sud prvog stupnja ocjenjuje da ne postoji doprinos tužitelja za nastanak štetnog događaja, već su tuženici isključivo odgovorni za štetu koju je tužitelj u tom događaju pretrpio.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja tužitelju je u štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti iz čl. 19. ZOO-a te ocjenjuje da mu pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 9.700,00 kn i to po kriteriju fizičkih boli u iznosu od 6.000,00 kn a po kriteriju straha u iznosu od 3.700,0 kn te naknada za tuđu njegu i pomoć u ukupnom iznosu od 630,00 kn. Također prihvaća dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na troškove liječenja za ukupno osam odlazaka tužitelja na kontrolne preglede, u ukupnom iznosu od 360,00 kn.

 

Odluku o solidarnoj odgovornosti tuženika za štetu sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe čl. 1107. st. 1. i 4. ZOO-a pri čemu solidarno obvezuje tuženike i na nadoknadu parničnog troška tužitelju, a trošak dosuđuje primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP-a te tužitelju priznaje trošak koji se odnosi na zastupanje odvjetnika, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

 

Prema stajalištu ovoga suda sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pravilno je ocijenio sve provedene dokaze te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da ne postoji suodgovornost  tužitelja za štetu koju je pretrpio u štetnom događaju te kada je obvezao tuženike solidarno naknaditi štetu tužitelju.

 

U odnosu na žalbeni navod 1. tuženika o isključivoj, odnosno barem djelomičnoj odgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja, valja odgovoriti da je prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. To znači da je vezan i sa činjeničnim opisom djela, za koje su okrivljenici oglašeni krivim pa nije dopušteno na drugačiji način utvrđivati te činjenice. To znači da je parnični sud vezan za utvrđenje da su tuženici 21. siječnja 2012. verbalno i tjelesno napali tužitelja, da su ga oborili na tlo i nisu mu dopustili da ustane, a potom su prijetili (1. i 2. tuženik da će ga njegovom puškom ubiti te su mu zadali nekoliko udaraca po glavi i tijelu, pri čemu su prijetnje kod njega izazvale osjećaj ugroženosti i straha za vlastiti život.

 

Stoga tvrdnja 1. tuženika da su se tuženici osjećali ugroženima te da su zbog toga zadržavali tužitelja do dolaska policije, budući da je tužitelj kod sebe imao pušku, predstavljaju drugačiji činjenični opis od onoga koji je naveden u izreci presude donesene u kaznenom postupku. Točni su navodi 1. tuženika da bi u parničnom postupku bilo dopušteno dokazivati da je i oštećenik svojim postupanjem doprinio nastanku štetnog događaja, time da bi doprinio i vlastitoj šteti, međutim, dokazima koji su provedeni osnovanost takvog prigovora nije dokazana. Naime, tvrdnja 1. tuženika da je u stvari tužitelj prvi napao tuženike, da je isprovocirao štetni događaj te da su tuženici stoga oborili tužitelja na tlo i zadržavali ga do dolaska policije predstavlja potpuno drugačiji činjenični opis događaja od onog koji je naveden u izreci presude suda u kaznenom postupku, u ocjenu zakonitosti koje se parnični sud ne može upuštati.

 

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio i posljedice ozljeđivanja tužitelja te s tim u svezi visinu imovinske i neimovinske štete koja mu pripada primjenom odredbi čl. 1095. i 1100. ZOO-a.

 

Na žalbene navode 1. tuženika u tom dijelu valja odgovoriti da su podaci o ozljedama tužitelja u štetnom događaju evidentirani u medicinskoj dokumentaciji na temelju koje je vještak i dao svoj nalaz i mišljenje pa je neosnovana tvrdnja žalitelja o nepostojanju uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u štetnom događaju i onih ozljeda koje su bile predmetom analize sudskog vještaka.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1107. st. 4. ZOO-a kada je utvrdio solidarnu odgovornost tuženika za štetu, jer je nedvojbeno da su štetu tužitelju prouzročili svi tuženici koji su postupali u međusobnoj povezanosti, ali nije bilo moguće utvrditi koji od njih je štetu prouzročio pa odgovaraju solidarno. S tim u svezi je pravilna i odluka o parničnom trošku kojom su tuženici također solidarno obvezani nadoknaditi trošak tužitelju, jer prema odredbi čl. 106. st. 3. ZPP-a suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu 1. tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u odnosu na tu stranku potvrditi u dosuđujućem dijelu, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Presuda suda prvog stupnja u odnosu na 2. tuženika R. B. i 3. tuženika A. V. te u odbijajućem dijelu je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 28. svibnja 2019.