Broj: Rev 1201/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. (ranije B.) iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici B. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. u. o., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7054/15-2 od 20. rujna 2016. kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6819/09-68 od 29. lipnja 2015., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-6819/09-80 od 22. veljače 2017., u sjednici održanoj 2. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7054/15-2 od 20. rujna 2016. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6819/09-68 od 29. lipnja 2009., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-6819/09-80 od 22. veljače 2017., na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, se odbija kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Ispravljenom prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos 41.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 9. listopada 2008. do isplate, kao i iznos 16.550,00 kn na ime naknade imovinske štete s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29. lipnja 2015. do isplate (stavak I. izreke). Tuženiku je ujedno naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 25.882,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29. lipnja 2015., sve u roku od 15 dana (stavak II. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan za iznos 6.000,00 kn koji se odnosi na naknadu neimovinske štete, te u dijelu zatraženih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 14.550,00 kn na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć za razdoblje od 9. listopada 2008. do 29.lipnja 2015. (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom je preinačena ispravljena prvostupanjska presuda u dijelu pod stavcima I. i II. izreke na način da je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos 41.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 9. listopada 2008. do isplate te iznos 16.550,00 kn na ime naknade imovinske štete s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29. lipnja 2015. do isplate (stavak I. točka I. izreke), kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 25.882,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. točka II. izreke). Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 5.610,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29. lipnja 2015. do isplate, u roku od 15 dana (stavak II. izreke). Odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je ispravljena prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod stavkom III. izreke, kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (stavak III. izreke).Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 1.860,00 kn (stavak IV. izreke) te joj nije dosuđen trošak odgovora na žalbu (stavak V. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odluke o troškovima postupka tužiteljica je podnijela reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku, zbog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ujedno navodeći da reviziju podnosi i na temelju odredbu čl. 382. st. 2. tog Zakona, jer da odluka o sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je preinačenje drugostupanjske presude u pobijanom dijelu, a podredno ukidanje te presude i dosuđenje troškova ulaganja revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično je nedopuštena.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa je stoga tužiteljici u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tužiteljice razmatrao kao tzv. redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete za koju tvrdi da ju je pretrpjela u štetnom događaju 3. listopada 2006. kad je vozeći moped naglo skrenula ulijevo, izgubila nadzor nad mopedom te je pala i ozlijedila se, a što se je, prema tvrdnjama tužiteljice, dogodilo radi izbjegavanja sudara s nepoznatim vozilom koje se je neoprezno uključivalo u promet.

 

Prvostupanjski sud je, na temelju iskaza svjedokinje Ž. L. i same tužiteljice, utvrdio da se je vozilo koje je bilo zaustavljeno uz desni rub ceste, naglo uključilo u promet na kolniku neposredno ispred tužiteljice koja je vozila motocikl, da je ta radnja nepoznatog vozila bila uzrok naglom skretanju tužiteljice na motociklu, uslijed čega je ona izgubila ravnotežu, pala na kolnik s motocikla i ozlijedila se, pri čemu da je brzina kretanja tužiteljice bila 30 km/h pa da sukladno nalazu i mišljenju prometnog vještaka brzina nije mogla biti uzrok njene reakcije, a niti su njenu reakciju prouzročili stanje ceste odnosno konfiguracija terena. Slijedom takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je do štetnog događaja došlo krivnjom nepoznatog vozila, radi čega da za štetu tužiteljici odgovara upravo tuženik H. u. o. sukladno odredbi čl. 30. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'' broj 151/05).

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je takav zaključak prvostupanjskog suda, koji je utemeljen na iskazima svjedokinje Ž. L. i same tužiteljice odnosno nalazu i mišljenju vještaka (koji je među ostalim, a vezano uz spomenute iskaze, naveo da se ne može isključiti postojanje nepoznatog vozila), suprotan ostalim relevantnim dokazima provedenim u postupku.

 

Naime, drugostupanjski sud je, primjenjujući odredbu čl. 373.a ZPP-a, utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da iz dopune nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da nije moguće utvrditi ili isključiti postojanje nepoznatog vozila a niti sa sigurnošću zaključiti je li je uzrok nastanka štetnog događaja radnja uključivanja u promet nepoznatog vozila ili tehnički neprilagođena radnja promjene smjera ili brzine od strane tužiteljice,

 

- da prvostupanjski sud neopravdano nije prihvatio iskaz svjedokinje navedene u policijskom zapisniku o očevidu S. F. u dijelu u kojem ona navodi da nije bilo vozila koje bi tužiteljici zapriječilo put, pri čemu je pogrešno ocijenio relevantnim i presudu utemeljio na iskazu svjedokinje Ž. L.,

 

- da svjedokinja Ž. L. nije bila navedena u zapisniku o očevidu kao svjedok a niti je iskazivala podudarno iskazu tužiteljice, među ostalim navodeći u iskazu da nije zamijetila da je tužiteljica imala gips na nozi u trenutku nezgode (što su svjedokinje navedene u zapisniku o očevidu, S. F. i I. S. S., ispravno zamijetile i navele u svojim iskazima) te da iz svega navedenog proizlazi da je vjerodostojnost njenog iskaza upitna,

 

- da je tužiteljica tijekom postupka u nekoliko navrata mijenjala iskaz u pogledu odlučne činjenice, mjesta s kojeg se (navodno) nepoznato vozilo uključivalo u promet, tvrdeći u tužbi da je riječ o ugibalištu na kolniku, na ročištu 13. svibnja 2011. tvrdeći da je riječ o proširenju ceste uz desnu kolničku traku gdje je moguće zaustaviti vozilo, da bi u konačnici, nakon provedenog prometnog vještačenja kojim je utvrđeno da u blizini nema ni proširenja ni ugibališta, tužiteljica iskazala da je nepoznato vozilo bilo parkirano na nogostupu uz desnu stranu kolnika.

 

Slijedom navedenih utvrđenja, drugostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica nije dokazala činjenicu da je predmetnu prometnu nezgodu prouzročilo nepoznato vozilo koje se je uključivalo u promet. Stoga je preinačio pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP-a, te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

U reviziji tužiteljica prigovara da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da postoji proturječje između sadržaja isprava koja se nalaze u spisu (pisanog nalaza i mišljenja vještaka i zapisnika njegovog usmenog saslušanja) i razloga kojima drugostupanjski sud obrazlaže svoju odluku.

 

Suprotno takvim navodima, ocjena ovog suda je da nema proturječja glede odlučnih činjenica između onoga što se u razlozima drugostupanjske presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika te samih tih isprava i zapisnika. Naime, iz pisanog nalaza i mišljenja prometnog vještaka (list 101-104 spisa), dopune nalaza i mišljenja koja je izrađena nakon provedenog očevida na licu mjesta uz prisustvo vještaka (list 119-122 spisa) te nakon njegovog usmenog očitovanja na ročištu 20. ožujka 2015. (list 136-137 spisa) proizlazi da je vještak (kako je to pobliže razjasnio na ročištu) uslijed nedostatka materijalnih tragova, nakon provedenog očevida izradio dvije varijante dinamike nastanka štetnog događaja, uzimajući u obzir iskaze tužiteljice i svjedokinje Ž. L. utvrđujući da je tehnički moguće da je radnja uključivanja u promet nepoznatog vozila na način kako je to tužiteljica pokazala tijekom očevida prouzročila njen pad na kolnik, a s druge strane, vještak navodi da iskaz i pokazivanje na očevidu svjedokinje S. F. upućuje da nepoznatog vozila nije bilo odnosno da je uzrok pada tužiteljice neka njena tehnički neprilagođena radnja.

 

Drugostupanjski sud je, uzimajući u obzir sve dokaze provedene u postupku, a osobito iskaz svjedokinje (navedene u zapisniku o očevidu) S. F., (nevjerodostojan) iskaz svjedokinje Ž. L. i nekonzistentan iskaz tužiteljice te ih dovodeći u vezu s takvim nalazom i mišljenjem vještaka, ocijenio da iz provedenih dokaza proizlazi samo tehnička mogućnost da je nesreću prouzročilo nepoznato vozilo, na kojoj se ne može temeljiti utvrđenje postojanja te činjenice odnosno zaključak da je do štetnog događaja došlo na način kako to tvrdi tužiteljica.

 

Slijedom navedenog, ocjena ovog suda je da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 352. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju revidentica upire, jer je razvidno da nema proturječja između sadržaja nalaza i mišljenja vještaka, odnosno zapisnika njegova usmenog saslušanja i razloga kojima drugostupanjski sud obrazlaže svoju odluku.

 

Ostali revizijski navodi revidentice kojima prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu od značaja za ovaj postupak, jer u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a prigovor nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije revizijski razlog o kojem se u tom stadiju postupka može raspravljati.

 

Drugostupanjski sud pravilno obrazlaže, obzirom da je riječ o odgovornosti za štetu izazvanu motornim vozilom u pogonu, da u slučaju odštetnog zahtjeva vlasnika motornih vozila sukladno odredbi čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 149/09, 61/11, 78/15 - dalje: ZOO), ta se odgovornost prosuđuje po kriteriju krivnje, pa da je stoga teret dokazivanja da je predmetnu prometnu nezgodu prouzročilo nepoznato vozilo upravo na tužiteljici.

 

Budući da se na temelju izvedenih dokaza ta činjenica nije mogla sa sigurnošću utvrditi, drugostupanjski sud je pravilno, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da ta činjenica nije dokazana.

 

Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tužiteljice u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu glede odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Imajući u vidu da se revizijom pobija i odluka o troškovima postupka, revidentici valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Stoga je valjalo u pogledu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 2. srpnja 2019.