Broj: Revr 806/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. K. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L. B., odvjetnici u R., protiv tuženika ... M. B. d.d., R., OIB: ..., radi poništenja ugovora i utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1734/16-3 od 10. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3483/11-38 od 29. lipnja 2016., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1734/16-3 od 10. travnja 2018. potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3483/11-38 od 29. lipnja 2016. kojom je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je Ugovor o radu broj 36516-E/2011 i Ugovor o plaći E, oba sklopljena 8. kolovoza 2011. između tužitelja i tuženika nisu u skladu s pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Rijeci broj Prs-211/09 od 18. lipnja 2010. koja je postala pravomoćna i ovršna na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1057/2011 od 23. ožujka 2011. te se poništavaju, te na utvrđenje da je tuženik tužitelja dužan rasporediti na poslove i radne zadatke platnog razreda radnog mjesta (šifra RM 2404001) s rasponom platnog razreda VIII-3 do IX (5.34-5,96), te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime parničnih troškova iznos 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka  te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Kako je tužitelj propustio označiti vrijednost predmeta ovog spora baš kao i prvostupanjski sud to utvrditi u smislu odredbe čl. 40. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) to u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a se ima smatrati da vrijednost predmeta ovog spora iznosi 50.000,00 kn.

 

Unatoč tome kao i činjenice da pobijanom presudom nije odlučeno o zahtjevima u kojima je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a uvijek dopuštena revizija, te činjenice da je pobijana presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, to je protiv iste unatoč vrijednosti predmeta spora dopuštena tzv. redovna revizija, sve u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

U skladu s tim, postupajući na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži razloge o svim, za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati.

 

Revizijski navodi kojima se pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i u tom pravcu vrši preocjena izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da Ugovor o radu broj 36516-E/2011 i Ugovor o plaći E, sklopljeni 8. kolovoza 2011. nisu u skladu s pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj Prs-211/09 od 18. lipnja 2010. i kao takvi se poništavaju, kao i na utvrđenje da je tuženik dužan tužitelja rasporediti na poslove i radne  zadatke platnog razreda radnog mjesta (šifra RM 2404001) s rasponom platnog razreda VIII-3 do IX (5.34-5,96), smatrajući da tuženik rasporedivši tužitelja na radno mjesto voditelja projekta sa koeficijentom platnog razreda 4,28, sve u provedbi ovrhe pravomoćne presude, a kojom je bilo naloženo vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto rukovoditelja Biroa za integrirani informacijski sustav, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto u Sektoru za istraživanje i razvoj, nije postupio u skladu s tom presudom. To stoga jer da je raspoređen na radno mjesto sa nižim koeficijentom od onog koji bi ostvario na radnom mjestu voditelja poslova, a na kojem je radio prije otkazivanja mu ugovora o radu, a za što da je saznao nakon sklapanja ugovora o radu i ugovora o plaći, u čemu vidi razlog za poništaj tih ugovora.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev  tužitelja ocijenivši da u okolnostima konkretnog slučaja, a kada tuženik nije mogao rasporediti tužitelja na radno mjesto rukovoditelja Biroa za integrirani i informacijski sustav jer je na tom radnom mjestu već radila druga osoba, a radno mjesto na kojem je tužitelj radio prije otkazivanja ugovora o radu je ukinuto, jedino slobodno, a odgovarajuće radno mjesto (obzirom na stručnu spremu tužitelja) je bilo ono voditelja poslova, i da je takvo postupanje tuženika bilo jedino moguće, a kako je tužitelj znao za okolnosti da je njegovo dotadašnje radno mjesto zbog organizacijskih promjena kod tuženika prestalo postojati, to da pri sklapanju spornih ugovora od strane tužitelja nije bilo mana volje sa posljedicom poništavanja tih ugovora.

 

Tužitelj u reviziji prigovarajući pravilnosti primijenjenog materijalnog prava i dalje ustraje na shvaćanju da su ti ugovori opterećeni manom volje na strani tužitelja, a koji da je bio prisiljen sklopiti takve ugovore, koje mu je tuženik ponudio po načelu: uzmi ili ostavi (take it or leave it), a sklapanje kojih ugovora i rasporedom tužitelja na to radno mjesto da nije postupljeno u skladu s ovršnim naslovom.

 

Iz stanja spisa razvidno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju Ugovora o radu sklopljenog 1. listopada 1996. i radio na radnom mjestu: voditelj elektronskog računarskog centra (ERC),

 

- da je tuženik otkazao taj ugovor o radu tužitelju Odlukom od 18. studenoga 1996.,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-772/00 od 24. studenoga 2005. taj otkaz ugovora o radu poništen kao nezakonit,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj Prs-221/09 od 18. lipnja 2010. naloženo tuženiku vratiti tužitelja na poslove i radne  zadatke rukovoditelja Biroa za integrirani i informacijski sustav (INIS), odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto u Sektoru za istraživanje i razvoj koje odgovara njegovoj kvalifikacionoj strukturi i stručnoj izobrazbi, jer

 

- da je u međuvremenu zbog organizacijskih promjena kod tuženika Elektronski računarski centar ugašen s posljedicom ukidanja ranijeg radnog mjesta tužitelja: voditelj tog centra, a da je krajem 1990. godina formiran Biro za integrirani i informacijski sustav (INIS) u kojem je radno mjesto: rukovoditelj tog biroa bilo popunjeno, zbog čega

 

- da tuženik u postupku ovrhe presude kojom je naloženo vraćanje tužitelja na rad, ga nije mogao rasporediti na tada nepostojeće radno mjesto voditelja ERC, baš kao ni na popunjeno radno mjesto voditelja INIS, već na radno mjesto: voditelj projekta, a koje radno mjesto je najbliže onom rukovoditelja INIS i kao takvo odgovara kvalifikacionoj strukturi i stručnoj izobrazbi tužitelja,

 

- da je tužitelj započeo s radom na tom radnom mjestu i sklopio ugovor o radu i ugovor o plaći, a za koje radno mjesto je međutim određen niži koeficijent obračuna plaće od onog radnog mjesta rukovoditelja tog biroa, nakon čega

 

- da je tužitelj povukao prijedlog za ovrhu s obrazloženjem da je tuženik u cijelosti postupio prema ovršnom rješenju kojim je bilo određena provedba ovrhe pravomoćne presude o vraćanju tužitelja na rad.

 

Na temelju takvih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 279.-285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) drugostupanjski sud je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazano da bi sklapanje spornih ugovora od strane tužitelja bila posljedica mana volje u smislu da bi tužitelj ove sklopio uz prijetnju, zabludu, odnosno prijevaru od strane tuženika, zbog čega je, a primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a utvrdio da nema pretpostavki za poništaj tih ugovora.

 

Takvu pravnu ocjenu iz pobijane presude ovaj sud prihvaća kao pravilnu.

 

Kod nesporne činjenice da u vrijeme provedbe ovrhe presude kojom je naloženo vraćanje tužitelja na rad (a zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužitelju) na određeno radno mjesto: rukovoditelja INIS ili drugo odgovarajuće radno mjesto stručnoj spremi tužitelja, a radno mjesto rukovoditelja INIS već je bilo popunjeno, zbog čega je najbliže tom radnom mjestu bilo ono radno mjesto: voditelja projekta, a na što je tužitelj pristao sklopivši ugovor o radu i ugovor o plaći za to radno mjesto, započeo s radom na tom radnom mjestu te povukao prijedlog za ovrhu jer da je tuženik rasporedom tužitelja na radno mjesto voditelja projekta postupio prema tom rješenju, onda se doista ne mogu prihvatiti argumenti tužitelja istaknuti u pravcu pravne nevaljanosti tako sklopljenih ugovora jer doista nije dokazano u čemu bi se sastojale mane volje na njegovoj strani pri sklapanju istih.

 

Teško je prihvatiti da tužitelj prilikom sklapanja ovih ugovora se nije upoznao s njihovim sadržajem, dakle sa radnim mjestom u odnosu na koje sklapa ugovor o radu, kao i koeficijentom obračuna plaće tog radnog mjesta.

 

Sasvim je sigurno da tužitelj ne bi povukao rješenje za ovrhu izjavivši da je tuženik u cijelosti postupio prema rješenju, a da to tužitelj doista nije i smatrao.

 

Naknadno promišljanje tužitelja da bi ga moguće pripadalo pravo na viši koeficijent za obračun plaće od onog određenog u sklopljenim ugovorima, ne dovodi u pitanje volju tužitelja prilikom sklapanja spornih ugovora.

 

Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. srpnja 2019.