Broj: Gž-102/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Dubravke Srečec Fletko članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. iz D. S., OIB …, zastupanog po punomoćniku F. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženih 1. R. A. d.d. Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz Z., i 2. I. C. iz V. T., OIB …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7047/2015-27 od 30. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2019.,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7047/2015-27 od 30. studenoga 2018. u točkama I. i II. izreke.
2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika R. A. d.d. Z. za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je u točki I. izreke tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi da nije dopuštena ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-6307/15 od 7. srpnja 2015 i da se naloži tuženima da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka.
U točki II. izreke naloženo je tužitelju da 1. tuženiku R. A. d.d. Z. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.650,00 kn u roku od 15 dana.
Protiv citirane presude dopuštenu i pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tuženike da mu nadoknade troškove parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka.
U žalbi tužitelj tvrdi da je nastupila zastara tražbine temeljem ugovora o kreditu koji je zaključen u obliku javnobilježničkog akta jer da se radi o povremenim tražbinama koje u okviru čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) zastarijevaju u roku od tri godine, da je tražbina dospjela 20. svibnja 2005. a da je prijedlog za ovrhu podnesen 21. svibnja 2015., dakle nakon proteka roka od tri godine.
Navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a kada je utvrdio da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od deset godina, da u prilog primjene tog materijalnog prava ne daje razloge, pa da se stoga presuda suda prvog stupnja ne može ispitati i da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Tužitelj nadalje navodi da i u slučaju da se primjenjuje zastarni rok od deset godina da je nastupila zastara jer da je zadnji rok za podnošenje prijedloga za ovrhu bio 20. svibnja 2015.
U odgovoru na žalbu 1. tuženik u cijelosti osporava navode iz žalbe tužitelja smatrajući da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 233. st. 1. ZOO-a i da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara od deset godina.
Žalba nije osnovana.
Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a a na postojanje kojih povreda ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a a na koji žalbeni razlog se poziva tužitelj, jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o relevantnim činjenicama, te ne postoji proturječnost u obrazloženju odluke u odnosu na dokaze koji su provedeni.
Naime, ugovor o kreditu zaključen je u okviru javnobilježničkog akta temeljem kojeg je određena ovrha u ovršnom predmetu iz kojega je ovdje tužitelj upućen na pokretanje parnice je ovršna isprava u smislu odredbe čl. 28. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ) jer udovoljava uvjetima određenim u čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93 i 29/94 – dalje: ZJB). Prema odredbi tog članka javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obaveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obaveze neposredno provesti prisilno izvršenje. Predmetni ugovor o kreditu sadrži obvezu na činidbu, naveden je iznos koji je ovdje 1. tuženik isplatio tužitelju i sadrži izjavu kojom ovdje tužitelj ovlašćuje prvotuženika da na temelju toga akta može neposredno tražiti ovrhu na stalnim mjesečnim primanjima. Navedeni ugovor o kreditu je javnobilježnički akt i predstavlja ovršnu ispravu jer sadrži izjavu koja ovlašćuje 1. tuženika na neposredno pokretanje ovrhe. U konkretnom slučaju kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja potraživanje 1. tuženika potječe iz ugovora o kreditu temeljem kojega je pokrenuta ovrha a koji sukladno potvrdi javnog bilježnika, po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta koji je postao ovršan (što je potvrđeno potvrdom ovršnosti od 21. svibnja 2005. izdanom od strane javnog bilježnika), sve sukladno odredbama čl. 54. i 59. ZJB-a pa stoga navedeno potraživanje iz isprave koja je javnobilježnički akt ima snagu isprava navedenih u odredbi čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje jer je obvezni odnos nastao u vrijeme važenja tog Zakona (identično shvaćanje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2301/13 i presudi ovoga suda Gž-1053/18) pa se stoga glede zastare tražbine primjenjuje desetogodišnji zastarni rok.
Zastarni rok od deset godina računa se od ovršnosti javnobilježničkog akta (analogno zastarijevanju potraživanja utvrđenih sudskom odlukom od ovršnosti te odluke) pa budući da je ovršnost nastupila 21. svibnja 2005. a prijedlog za ovrhu je podnesen 21. svibnja 2015. nije nastupio zastarni rok od deset godina.
Tužitelj je upućen na parnicu iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a jer da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, te je sud prvog stupnja nakon provedenog dokaznog postupka prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka knjigovodstveno financijske struke utvrdio da tražbina iz ovršnog postupka nije prestala jer da dug iznosi 109.516,98 kn, odnosno da je dug veći od duga koji se traži u ovršnom postupku.
Slijedom obrazloženog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi da nije dopuštena ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-6307/2015 od 7. srpnja 2015.
Tužitelj u žalbi ne navodi razloge osporavanja odluke o troškovima parničnog postupka a koja odluka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a te je pravilno dosuđen ukupan trošak u iznosu od 6.650,00 kn.
Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.
Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa mu stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a ne pripada trošak žalbenog postupka pa je stoga odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.
Prvotuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja ovog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki 3. izreke ove presude.
U Rijeci 3. lipnja 2019.
