Broj: Gž-1314/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja B. A. F. (OIB 94930132517), Republika G., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika 1. D. G. (OIB ...) iz Š., i 2. K. P. (OIB...) iz R., radi namirenja potraživanja iz založene stvari, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, posl. broj P-2165/2017 od 20. travnja 2018., 4. srpnja 2019.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, posl. broj P-2165/2017 od 20. travnja 2018.
Obrazloženje
Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba sa prijedlogom za zabilježbu hipotekarne tužbe.
Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje:ZPP), sa prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
U žalbi navodi da je sud donošenjem pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Nadalje, osporava stav prvostupanjskog suda kako u ovom sporu postoji negativna procesna pretpostavka u vidu postojanja javnobilježničke ovršne isprave na temelju koje tužitelj može neposredno zatražiti ovrhu radi ostvarenja svoje tražbine, jer da tužitelj ne raspolaže izvornikom ugovora o zajmu na kojem temelji svoju tražbinu, niti može sukladno odredbama Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16, dalje: ZJB) ishoditi ovjereni preslik ili prijepis ugovora s obzirom da nije stranka niti sudionik u postupku solemnizacije ugovora pa da ne može ishoditi potvrdu ovršnosti javnog bilježnika na tom ugovoru na temelju kojeg bi mogao podnijeti prijedlog za ovrhu. Stoga da je tužba jedino pravno sredstvo na temelju kojeg je tužitelj u mogućnosti ostvarivati svoju tražbinu iz predmetnog ugovora o zajmu.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Tužitelj ne konkretizira u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na trpljenje sudske prodaje založene nekretnine tuženika i namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 44.321,07 kn sa pripadajućim zateznim kamatama iz ostvarene kupoprodajne cijene, a na temelju založnog prava koje je upisano u korist tužitelja na temelju Ugovora o zajmu 110408PM od 8. travnja 2011. i Ugovora o ustupu tražbine od 13. lipnja 2016.
Prvostupanjski sud utvrđuje da predmetni ugovor sadrži činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te izjavu prednice tuženika da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe nakon dospjelosti neposredno provesti ovrha na njezinoj nekretnini i cjelokupnoj imovini.
Također, sud utvrđuje da je u zemljišnim knjigama na nekretnini tuženika na temelju predmetnog ugovora o zajmu upisana hipoteka radi osiguranja tražbine tužitelja.
S obzirom na prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 54. st. 1. ZJB-a zauzima stav da predmetni ugovor o zajmu predstavlja javnobilježnički akt, koji sukladno odredbi čl. 23. toč. 5. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ) predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se može pokrenuti ovrha protiv tuženika kao ovršenika.
Stoga, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 301. st. 1. i 2. OZ-a u svezi sa čl. 307. st. 1. i 308. OZ-a zauzima stav da predmetni ugovor o zajmu kao ovršni javnobilježnički akt ima učinak sudske nagodbe, zbog čega postoji negativna procesna pretpostavka u pogledu zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega pozivom na odredbu čl. 323. ZPP-a odbacuje tužbu.
Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbu.
U konkretnom slučaju nije sporno da je tužba radi namirenja novčane tražbine tužitelja podnesena na temelju Ugovora o zajmu koji u smislu odredbe čl. 54. st. 1. ZJB-a predstavlja javnobilježnički akt, koji je sukladno odredbi čl. 23. toč. 5. OZ-a ovršna isprava. Također, nije sporno da je na temelju tog ugovora u zemljišnim knjigama na nekretnini tuženika upisano založno pravo u korist tužitelja. Isto tako, nije sporno da predmetni ugovor sadrži izjavu pravne prednice tuženika o njezinom pristanku da se na temelju tog javnobilježničkog akta može neposredno tražiti ovrha na njezinoj nekretnini pobliže označenoj u ugovoru i cjelokupnoj imovini (čl. 8.).
S obzirom na prethodna utvrđenja, pravilan je stav prvostupanjskog sud da sukladno odredbi čl. 301. st. 1. i 2. u svezi sa čl. 307. st. 1. OZ-a predmetni ugovor o zajmu ima snagu sudske nagodbe, slijedom čega postoji negativna procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 288. st. 2. u svezi sa čl. 323. ZPP-a kada je odbacio tužbu, s obzirom da je o predmetu spora već sklopljena sudska nagodba.
Žalbeni navodi tužitelja kako ne raspolaže izvornikom niti ovjerenom preslikom ili prijepisom ovršne isprave – Ugovora o zajmu, zbog čega nije u mogućnosti ishoditi potvrdu o ovršnosti javnobilježničkog akta, te posljedično tome pokrenuti ovršni postupak, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, budući da iz sadržaja predmetnog ugovora o zajmu proizlazi da je isti sastavljen, potpisan i solemniziran u šest primjeraka, od kojih četiri preuzima zajmodavac (čl. 16.), dakle razvidno je da je ustupitelj predmetne tražbine tužitelju preuzeo više primjeraka predmetnog javnobilježničkog akta te je u smislu odredbe čl. 85. st. 1. ZOO-a bio dužan tu ispravu predati tužitelju, slijedom čega se tužitelj neosnovano poziva na nemogućnost ishođenja potvrde o ovršnosti kao pretpostavke za pokretanje ovršnog postupka.
Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, kao u izreci.
U Rijeci 4. srpnja 2019.
