Broj: Gž-474/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. B. pok. I., OIB: …, T., i 2. Ž. B. pok. I., OIB:…, T., koje zastupa punomoćnica H. S. S., odvjetnica u D., protiv tuženika 1. B. B. G., Z., 2. F. H. pok. Đ., C., OIB:…, 3. L. B. rođ. H., G., OIB:…, i 4. Đ. H., C., OIB:…, svi zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku u odvjetničkom društvu M. & p. d.o.o. Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-489/12 od 6. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Žalba se uvažuje te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-489/12 od 6. veljače 2019. preinačuje tako da glasi:
- Utvrđuje se da su tužitelji M. B. pok. I., OIB:…, T., i II. Ž. B. pok. I., OIB:… (su)vlasnici vrhu cjeline čest. zem. … z.ul. … i čest. zem. …, z.ul. …, sve k.o. T. i to na jednake dijelove, svaki od njih za po 1/2 prava (su)vlasništva koje su stekli dosjelošću, pa su tuženici ad 1. do ad. 4. dužni trpjeti da se tužitelji uknjiže kao suvlasnici vrhu cjeline prava vlasništva na jednake dijelove, svaki od njih za1/2 prava suvlasništva na čest. zem. … i to tuženik ad 2 za ukupno 8/32 dijela, tuženik ad 3 za ukupno 8/32 dijela i tuženik ad 4 za ukupno 16/32 dijela, te na čest. zem. … i to tuženica ad 1 za 9/32 dijela, tuženik ad 2 za 4/32 i 7/128 dijela, tuženica ad 3 za 4/32 i 7/128 dijela i tuženik ad 4 za 8/32 i 14/128 dijela, uz istodobno brisanje tog prava na predmetnim nekretninama s imena tuženika ad 1 do ad 4, sve temeljem ove presude nakon njezine pravomoćnosti.
- Nalaže se tuženima naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 18.386,76 kuna u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj P-489/12 od 6. veljače 2019. suđeno je:
" I. Odbijaju se tužbeni zahtjev tužitelja koji glase:
¨Utvrđuje se da su tužitelji M. B. pok. I., OIB:…, T., i II. Ž. B. pok. I., OIB:… (su)vlasnici vrhui cjeline čest. zem. … z.ul. … i čest. zem. …, z.ul. …, sve k.o. T. i to na jednake dijelove, svaki od njih za po 172 prava (su)vlasništva koje su stekli dosjelošću, pa su tuženici ad 1. do ad. 4. dužni tršjeti da se tužitelji uknjiže kao suvlasnici vrhu cjeline prava vlasništva na jednake dijelove, svaki od njih za1/2 prava suvlasništva na čest. zem. … i to tuženik ad 2 za ukupno 8/32 dijela, tuženik ad 3 za ukupno 8/32 dijela i tuženik ad 4 za ukupno 16/32 dijela, te na čest. zem. … i to tuženica ad 1 za 9/32 dijela, tuženik ad 2 za 4/32 i 7/128 dijela, tuženica ad 3 za 4/32 i 7/128 dijela i tuženik ad 4 za (/32 i 14/128 dijelova, uz istodobno brisanje tog prava na predmetnim nekretninama s imena tuženika ad 1 do ad 4, sve temeljem ove presude nakon njezine pravomoćnosti.¨
II. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana naknaditi tuženicima trošak postupka u iznosu od 28.437,50 kuna."
Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati zahtjev tužitelja, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.
Na žalbu je odgovoreno.
Žalba je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje vlasništva nekretnina čest. zem…. z.ul…. i čest. zem…. z.ul….sve k.o. T. i to svakog od tužitelja za po 1/2, te zahtjev za trpljenje uknjižbe uz istodobno brisanje tuženika.
U postupku je utvrđeno:
- da iz potvrde Područnog ureda za katastar proizlazi da su predmetne nekretnine 1926. bile upisane kao isključivi posjed V. D. G., a temeljem revizije na terenu 1951. bile su upisane i to čestice zemlje … k.o. T. kao posjed A. P. pok. I. dok je čestica zemlje … za površinu od 212 m2 na ime M. B. i za 424 m2 na ime M. T., da bi se dio koji je istoj pripao po ovoj potvrdi 1965. upisao na ime M. B. nakon čega je cijela čestica upisana kao njegov posjed. 1983. umjesto M. B. je upisan I. B. za čest. zem…. a od 2002. M. B. (roditelji tužitelja) dok je 1988. kao posjednik čestice zemlje … upisana M. B. a od 2004. tužitelji svaki za ½ dijela. Navedene promjene su upisane temeljem prijave mjesnog ureda odnosno rješenja Z-576/88 i O.95/03,
- da su sada kao posjednici predmetnih nekretnina posljednjom promjenom na koju su se tužitelji bezuspješno žalili kao posjednici čest. zem…. tužitelji upisani sa 8/32 dijela te tuženici za 7/32, 8/32 i 9/32 dijela,
- da je očevidima i vještačenjima na licu mjesta utvrđeno da čestica zem…. predstavlja zemljište koje je sa svih strana omeđeno i pokošeno a sastoji se od 4 doca omeđena suhozidom na kojima su vidljivi stari ostaci vinove loze a posađena su i nova stabla maslina i nalazi se poviše naselja T., dok se čest.zem…. nalazi poviše magistrale i to sjeverno iznad centra mjesta a sastoji se od 3 očišćena doca na kojima se nalazi jedno stablo masline,
- da svi saslušani svjedoci potvrđuju da su predmetne čestice zemlje oduvijek posjedovali prednici tužitelja i tužitelji još od 1951. godine u čemu ih nikada nitko nije ometao,
- da u ostavinskom postupku iza pok. A. P. umrle 1986. nije raspoređena predmetna nekretnina (čestica zemlje …) a njezinim nasljednikom proglašena je majka tužitelja M. B. koja je naslijedila i supruga I. koji je umro 1988. godine te su njezinim nasljednicima proglašeni tužitelji na jednake dijelove,
- da su tuženici upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina temeljem nasljeđivanja,
- da su svi tuženici upisani kao suvlasnici temeljem nasljeđivanja, te su tuženici F. H. i L. B. kao i prvobitni tuženik I. H. čiji je suvlasnički dio razvrgnućem i ugovorom pripao sada tuženiku Đ. H. svoje suvlasništvo stekli temeljem rješenja o nasljeđivanju koje je doneseno 26. srpnja 1997. posl.br.O.177/96 iza pok. L. G. B. i don M. H. kao do tada uknjiženih suvlasnika.
Tuženici svoje pravo temelje na činjenici da su njihovi prednici kao potomci nekadašnje vlastelinske obitelji bili upisani kao vlasnici većeg broja poljoprivrednog zemljišta pa i predmetnog a oni su svoje pravo stekli po osnovu nasljeđivanja, osim ranijeg tuženika V. B. G., bez da su u trenutku stjecanja i uknjižbe prava vlasništva mogli znati za prava tužitelja.
Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev zaključivši da su prednici tužitelja posjedovanjem kao pošteni posjednici dosjelošću stekli vlasništvo predmetnih nekretnina od 1951.-1983. odnosno 1986. a što je zatim naslijedio sin I. B. a zatim tužitelji njegova djeca. Tužitelji međutim svoje pravo nisu uknjižili u zemljišnim knjigama a tijekom postupka nisu dokazali da bi tuženici znali ili morali znati za njihovo pravo u trenutku stjecanja i uknjižbe svog prava vlasništva pa su isti sukladno načelu zaštite povjerenja u zemljišne knjige izgubili svoja prava stečena dosjelošću, a pri tome se poziva na odredbu članka 124. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZV).
I po shvaćanju ovog suda na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su prednici tužitelja kao pošteni posjednici protekom 20 godina dosjelošću svakako do 1986. stekli vlasništvo predmetnih nekretnina, a tužitelji nasljeđivanjem svojih prednika. Iako se u presudi ne navodi materijalni propis temeljem kojeg su stekli vlasništvo riječ je o članku 28. stavak 4. Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92 – u daljnjem tekstu: ZOVO) koji je bio na snazi u trenutku stjecanja vlasništva, a u vezi s odredbom članka 388. stavak 2. ZV.
Međutim, ne može se prihvatiti shvaćanje prvostupanjskog suda da su tužitelji izgubili prava stečena dosjelošću, a pozivajući se pri tom na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.
Odredbom članka 130. stavak 2. ZV propisano je da se vlasništvo nekretnina stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.
Drugim riječima kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, dakle na temelju zakona, tako stečeno pravo vlasništva ne može imati prednost prema onom vlasništvu koje je stečeno na temelju povjerenja u zemljišne knjige.
Međutim tuženici su svoje pravo vlasništva stekli na temelju rješenja o nasljeđivanju i tako stečeno pravo upisali u zemljišne knjige, pa se ne mogu smatrati osobom koja je postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige upisala svoje pravo na nekretninama dok još pravo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.
Po prirodi stvari kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, gdje pravni sljednik pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115 ZV), dok je nasljeđivanje drugačiji pravni temelj stjecanja prava vlasništva (čl.114. ZV) od onog koji se utemeljuje na pravnom poslu kao što su to odluke suda ili druge nadležne vlasti te zakona.
Time što su tuženici stekli pravo suvlasništva nasljeđivanjem nisu prestala stvarna prava koja se tužiteljima pripadala na predmetnim nekretninama (članak 128. stavak 3. ZV) pa se tuženici ne mogu pozivati na rješenja o nasljeđivanju bez da su dokazali da su te nekretnine zaista i činile ostavinsku imovinu onih iza kojih su ta rješenja donesena.
Stoga se stjecanje prava vlasništva tuženika na temelju nasljeđivanja ne može suprotstaviti pravu vlasništva tužitelja na temelju zakona (dosjelošću).
Tuženici osim što se pozivaju na zemljišnoknjižni izvadak u kojem su upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina nisu dokazali da je posjed tužitelja i njihovih prednika bio nepošten, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.
Stoga je uzimajući u obzir gore navedeno valjalo tužbeni zahtjev prihvatiti a ne odbiti, pa je pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.
Kako su tužitelji uspjeli u sporu to je trebalo preinačiti i odluku o troškovima i to na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a tuženike obvezati da tužiteljima naknade parnične troškove i to zastupanje po odvjetniku za sastav tužbe, te tuženika obvezati da tužitelju naknade parnične troškove u skladu s Tarifom o nagradi i naknadama troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe te za zastupanja na ročištima glavne rasprave od 27. studenog 2007., 17. siječnja 2008., 3. ožujka 2008., 15. listopada 2008., 21. studenog 2008., 16. siječnja 2009., 10. travnja 2009., 31. svibnja 2016., 17. listopada 2016., 21. rujna 2018. i 19. prosinca 2018. sukladno Tar.br. 7. točka 1. i Tar.br.9.toč.1. nagrada od po 1.000,00 kn, dakle ukupno 12.000,00 kn uvećano za PDV (3.000,00) iznosi 15.000,00 kn. Navedenom iznosu potrebno je dodati i troškove vještačenja u iznosu do 3.386,76 kn pa ukupno troškovi iznose 18.386,76 kn, kako je to odlučeno toč. 2. izreke ove drugostupanjske odluke.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci a temeljem odredbe iz članka 373. točka 2. ZPP-a.
Dubrovnik, 12. lipnja 2019.
