Broj: Gž-1562/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz S. B., OIB: .., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU D. H. i dr., odvjetnicima iz S. B.,  protiv tuženika bank d.d. (ranije bank d.d.), Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. D. odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-230/18 od 25. svibnja 2017., 17. lipnja 2019.,                            

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-230/18 od 25. svibnja 2017., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 19.246,72 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.093,75 kn.

 

              Prvostupanjsku  presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u odredbi čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, u daljnjem tekstu ZPP-a).

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz odredbe čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              U pravu je tužitelj kada ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,  a time i pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

 

              Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi za sada da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik (ranije banka d.d.) kao kreditor dana 27. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita, broj 5140030250-26000059195/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, za iznos od 55.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom otplate od 30 godina, da je čl. 3. Ugovora utvrđeno da je početna kamatna stopa 4,30% godišnje, da je čl. 4. st.1. Ugovora, utvrđena promjenjiva kamatna stopa, te vezana uz valutnu klauzulu, kao i to da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, da je čl. 5. Ugovora utvrđeno da će se izmjena valutne klauzule vršiti sukladno internim aktima Banke, da se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala od početne 4,30% do 31. listopada 2007., 5,30% do 1. prosinca 2008., 6,00% do 1. svibnja 2009.,  pa 6,70% do 1. prosinca 2010., 6,50 % do 1. listopada 2011., 6,30% do 1. veljače 2012., te 5,45% do 1. siječnja 2014., da je Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt 16/25910 od 10. kolovoza 2016. obavljen upis promjene naziva tuženika koji nakon toga glasi: bank d.d., Z..

 

Osim toga, iz spisa za sada proizlazi i to da je 13. lipnja 2016. između tužitelja i pravnog prednika tuženika (bank d.d.) sklopljen Anex Ugovora o kreditu, da je iz čl. 2. istog, razvidno da je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju došlo do sklapanja tog Anexa na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita, da se tim Anexom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je čl. 2. Ugovora utvrđeno i to da preplata na 30. rujna 2015. iznosi 2.855,01 kn, da se preplaćeni iznos koristi za namirenje budućih anuiteta, da je izmijenjena odredba Ugovora o kreditu u odnosu na kamatnu stopu.

 

Konačno, iz provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, za sada proizlazi da razlika između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti uz kamatnu stopu od 4,30% počam od srpnja 2009. do zaključno  sa siječnjem 2014. i onog iznosa kojeg je tužitelj doista isplatio tuženiku u navedenom razdoblju, iznosi ukupno 19.246,72 kn.

 

              U kontekstu ovakvih utvrđenja, preuranjenim u ovoj fazi postupka drži ovaj sud stajalište prvostupanjskog suda, koji vodeći računa o čl. 19a. do 19i. Zakona o  potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, u daljnjem tekstu ZPK-a),  zaključuje da su stranke sklapanjem Anexa Ugovora o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV. ZPK-a, čime da je došlo ne samo do promjene valute iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope utvrđene za preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, da je time tužitelj doveden u položaj  u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR-ima, na koji da je primijenjena i kamatna stopa  jednaka onoj  koju bi vjerovnik primjenjivao  na kredite u EUR-ima, te sukladno tome i utvrđenje novog otplatnog plana.

             

Ujedno prvostupanjski sud ne prihvaća navode tužitelja u dijelu u kojem isti tvrdi da ni prilikom konverzija valute samog kredita, nije mogao utjecati na odredbe u kamatnoj stopi, pa da su i te odredbe nepoštene, smatrajući da tužitelj ni na koji način nije bio prisiljen prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno da je mogao ostati u uvjetima sukladno osnovnom Ugovoru o kreditu, u kojoj situaciji da bi tužitelj mogao potraživati preplaćenu kamatu. Shodno tome, sud prvog stupnja zaključuje da sukladno sadržaju Anexa Ugovora o kreditu, tužitelj više nema pravnu osnovu u smislu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a) potraživati preplaćenu kamatu na temelju ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu, odnosno tražiti razliku između početne ugovorne kamate za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju, slijedom čega odbija zahtjev istog kao neosnovan.

 

U odnosu na razloge temeljem kojih prvostupanjski sud u ovom slučaju, odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uvjerenje je ovog suda sama činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji temeljem ranije spomenutog Anexa Ugovora o kreditu, izvršena konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, ne znači da tužitelj više nema pravnu osnovu za zahtjev za isplatu na ime prednje opisane razlike, odnosno da ne postoji osnova u smislu gore spomenute odredbe ZOO-a.

Ovo prvenstveno iz razloga, jer je iz svega do sada iznijetog, razvidno da je predmetni Aneks, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršen  temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( "Narodne novine" broj 102/15, dalje; ZID ZPK), pri čemu je ovaj sud imao u vidu činjenicu da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

Pored toga, uvjerenje je ovog suda da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF.

Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period.

Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1.     ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što dalje prema stavu ovog suda upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

Iako je iz svega do sada izloženog razvidno da je u tijeku ove parnice provedeno vještačenje na okolnost osnovanosti i visine zahtjeva, kraj činjenice da je tek nakon tog vještačenja, tuženik izvijestio sud da su stranke sklopile Aneks sa ranije citiranim sadržajem, slijedom čega stalni sudski vještak pri izračunu visine preplaćenog iznosa, nije uzeo u obzir isti, odnosno iznose preplate utvrđene tim Aneksom, slijedom čega predmetni nalaz i mišljenje prema ocjeni ovog suda, u ovoj konkretnoj pravnoj situaciji ne bi bio prihvatljiv, budući da ne sadrži sve potrebne parametre.

 

Stoga, je ovaj sud uvjerenja da sklapanjem  Anexa Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da time što je do sklapanja spomenutog Anexa došlo zbog stupanja na snagu ZID ZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope, kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud.

 

Vezano za prednje, a obzirom na to da tužitelj u ovoj parnici traži samo isplatu na ime preplaćenih kamata, a ne i utvrđenje ništetnosti čl. 4. Ugovora o kreditu, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudu Vrhovnog suda RH-a Rev-249/14 od 9. travnja 2015., između ostalog i u djelu koji se odnosi na razloge temeljem kojih je u konačnici utvrđeno da je pored ostalih i pravni prednik  tuženika povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, slijedom čega da je i tuženik postupio protivno odredbama ZZP-a i ZOO-a.

 

Nastavno tome i na sadržaj čl. 502.c. ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).

 

              Budući da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio odlučne činjenice u sporu i to postoji li ili ne pretplata po predmetnom ugovoru o kreditu te ukoliko postoji visinu iste, a što je moguće tek provođenjem financijskog novog vještačenja, koje će uzeti u obzir sadržaj sklopljenog Aneksa, napose visinu utvrđene preplate, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava. 

 

Uvažavajući prethodno izneseno, valjalo je ukinuti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke.

U nastavku postupka sud prvog stupnja, uvažavajući primjedbe ovog suda,  će sukladno dispozicijama parničnih stranaka, razjasniti sve sporne okolnosti o kojima ovisi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, nakon čega će te sukladno tome o istome donijeti novu i zakonitu odluku.

 

Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijanu presudu, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,  primjenom čl. 370.    ZPP-a.

 

U Rijeci 17. lipnja 2019.