Broj: Gž-1249/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva J. i p. iz S., protiv tuženika 1. M. B. iz S., OIB: …, 2. S. B. iz S., OIB: …, 3. S. B. iz S., OIB: …, 4. M. B. iz S., OIB: …, 5. A. B. iz S., i 6. S. K. iz D., D. R., tuženici 2. do 6. zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. B. i G. L. iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-11483/15 od 11. ožujka 2019., 8. srpnja 2019., 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-11483/15 od 11. ožujka 2015.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 14.350,00 USD u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju S. b. d.d. na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

              U točki II izreke naloženo je tuženicima solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.454,50 kn.

 

              Protiv te presude žale se tuženici.

 

              Prvotuženica presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su navedeni u sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku kontradiktorni su i samim zapisnicima koji prileže spisu. Navodi kako tuženici tvrde da je predmetni dug vraćen, a na koje okolnosti je izveden dokaz saslušanjem svjedoka D. i A. B.-L. i N. B., a koji su potvrdili da su čuli za novčani dug i njegov povrat no sud ne prihvaća njihov iskaz kao vjerodostojan, a prihvaća iskaz svjedokinje M. P. (punice tužitelja) koja je kao takva praktički zainteresirana za ishod postupka. Navodi da sud njezin iskaz prihvaća kao vjerodostojan uz obrazloženje da istog potvrđuje pravomoćna presuda zbog ogluhe poslovni broj Ip-2704/04 od 31. kolovoza 2005., pritom zanemaruje činjenicu kako je ova svjedokinja navela da su A. i M. B. vratile dio njezinog novca, ali ne i novca koji se odnosi na potraživanje tužitelja, a potom navodi kako je ona imala novčano potraživanje prema A. i M. B. koje iste nisu dragovoljno vratile, već je bila prisiljena to pravo ostvariti sudskim putem. Obzirom na navedeno 1.-tuženica navodi da svjedokinja potvrđuje da joj je vraćen određeni novčani iznos pa imajući u vidu činjenicu da je novčano potraživanje koja je isto imala prema A. i M. B. svjedokinja ostvarila sudskim putem, smatra upitnim zašto sud ne prihvaća da se dug koji je vraćen odnosi na potraživanje tužitelja. Navodi da je uistinu propust tuženika (majke tuženika) što prilikom povrata duga nije tražila nikakvu potvrdu kroz pisani trag, no svjedoci su u parničnom postupku jedno od najčešćih dokaznih sredstava te se svjedok saslušava radi pribavljanja obavijesti o činjenicama koje su u postupku utvrđuju, a sud treba savjesno i brižljivo ocijeniti iskaze svjedoka i stranaka što u predmetnom postupku nije učinjeno.

 

              Također, navodi da odluka o trošku nije u skladu sa Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15– dalje: ZSP) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

 

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Drugo tuženik, 3.-tuženica, 4.-tuženica, 5.-tuženik i 6.-tuženica (dalje: tuženici 2.-6.) presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Prije svega ističu da je točkom I usvojenog tužbenog zahtjeva propušteno odrediti tuženicima rok za ispunjenje obveze, odnosno propušteno je tuženici naložiti obvezu isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, pa time izreka presude ne može steći svojstvo ovršnosti. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nalaze u tom što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno izreka presude je nerazumljiva. Navode da je obzirom na vrijeme nastanka obveze, visina kamatne stope pogrešno označena i utvrđena. Tvrde da 1.-tuženica nije pristupila dugu u smislu odredbe čl. 451. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91), već je ista sukladno odredbi čl. 448. ZOO/91 preuzela dug i to od 13. ožujka 2002. po uvjetom da isti dug prethodno ne bude podmiren po dužniku. Navode kako iz Ugovora o zajmu od 14. rujna 2001. je jasno da je taj ugovor zaključen između tužitelja, kao vjerovnika, ranije tuženice A. B., kao dužnika uz prihvat duga od strane treće osobe. Stoga da je postupak trebalo nastaviti samo i isključivo u odnosu na 1.-tuženicu M. B. i da ona ne može biti odgovorna po dvije različite pravne osnove. Tuženici 2.-6. nadalje navode da je rješenjem o nasljeđivanju donesenom od strane javnog bilježnika A. Š., kao povjerenika Općinskog suda u Splitu poslovni broj UPP-OS-123/13 nasljednicom pok. A. B. proglašena 1.-tuženica M. B., pa smatraju da je u odnosu na ostale tuženike stvar okončana. Navode da nikad nisu iznijeli prigovor po kojem oni kao nasljednici odgovaraju za ostaviteljičine dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, ali je 4.-tuženik uputio podnesak "žalbu" protiv rješenja o nastavku postupka u kojem tvrdi da je jedini nasljednik a time i odgovorna osoba 1.-tuženica. Tumačenjem takvog podneska proizlazi zaključak da preostali nasljednici nisu odgovorni za dugove ostaviteljice jer nisu ništa naslijedili, odnosno odgovaraju samo do visine naslijeđene imovine. Smatraju da isticanje prigovora nije prekluzivne naravi i da su tuženici ovlašteni takav prigovor istaći u žalbi.

 

              Predlažu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

 

Glede žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 328. ZPP-a valja reći da je točno da nije određen rok za izvršenje činidbe, međutim takva povreda predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 ZPP-a pa kako postupanje suda nije imalo utjecaja na donošenje pobijane presude to taj žalbeni razlog nije osnovan.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

              -da je Ugovor o zajmu od 14. rujna 2001. sklopljen između tužitelja M. J., kao zajmodavca i ranije označene tuženice A. B., kao zajmoprimca, a kojim su stranke tog ugovora suglasno utvrdile kako je 1. kolovoza 1996. zajmodavac pozajmio zajmoprimcu iznos od 14.350,00 USD koji nije vraćen, a koji se zajmoprimac obvezuje vratiti do 13. ožujka 2002., a u slučaju da ga ne vrati do označenog dana dugu pristupa kćerka zajmoprimca, ovdje 1.-tuženica M. B., koja prihvat duga potvrđuje ovjerom potpisa na ugovoru,

 

              -da je rješenjem o nasljeđivanju broj O-3450/2010 od 3. lipnja 2014. utvrđeno da ostavinsku imovinu iza pok. A. B. umrle 1. listopada 2010. čine dva računa kod H. A. A. B. d.d. (u kunama i valuti), da su tuženici pod 1.-6. njezini univerzalni nasljednici, a nasljednicom ostavine proglašena je 1.-tuženica M. B. na osnovi zakona i ustupa u cijelosti,

 

              -da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe istog prvostupanjskog suda broj Ip-2704/04 od 31. kolovoza 2005. naloženo A. B. i ovdje 1.-tuženici M. B. da solidarno isplate M. P. iznos od 8.180,67 EUR u kunskoj protuvrijednosti,

 

              -da iz iskaza svjedoka D. i A. B.-L. i N. B. proizlazi da se njihova saznanja temelje isključivo na kazivanju pok. A. B. od koje su čuli za novčani dug i njegov povrat, međutim nemaju detaljnijih saznanja o tome niti su bili u prilici vidjeti da A. B. ili netko od njezine obitelji vraća tužitelju ili njegovoj punici M. P. pozajmljeni iznos i da se taj povrat odnosio upravo na pozajmicu iz osnove Ugovora o zajmu od 14. rujna 2001.,

 

              -da iskazi svjedoka ne mogu biti dokaz podmirenja tražbine koja je predmet ove parnice, pogotovo u situaciji kada je svjedokinja M. P. inzistirala na tvrdnji kako su A. i M. B. vratile dio njezinog novca ali ne i novca koji se odnosi na potraživanje tužitelja,

 

              -da vjerodostojnost iskaza ove svjedokinje potvrđuje i priložena pravomoćna presuda zbog ogluhe Ip-2704/2004 od 31. kolovoza 2005. iz koje proizlazi kako je svjedokinja M. P. imala novčano potraživanje koje A. i M. B. nisu dragovoljno podmirile već je bila prisiljena to pravo ostvariti sudskim putem, pa stoga sud poklanja vjeru tužitelju i iskazu ove svjedokinje kada ustraje u navodima kako dug nije vraćen.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj 14. rujna 2001. s ranije označenom tuženicom A. B. sklopio ugovor o zajmu, dok je istodobno s 1.-tuženicom M. B. sklopio ugovor o pristupanju duga u smislu odredbe čl. 451. ZOO/91 kojim se ova tuženica obvezala vjerovniku ispuniti njegovo potraživanje prema dužniku. Kako Ugovor od 14. rujna 2001. nije stavljen izvan snage, tada proizvodi pravne učinke između njegovih sudionika, pa sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj dokazao odgovornost 1.-tuženice za povrat novčane pozajmice a time i osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na 1.-tuženicu.

 

Što se tiče ostalih tuženika utvrđuje da se radi o univerzalnim nasljednicima pok. A. B. koji se u ostavinskom postupku nisu odrekli nasljedstva već su ga prihvatili i ustupili 1.-tuženici, pa odgovaraju za dugove ostaviteljice pok. A. B. jer ustupanje prethodno prihvaćenog nasljednog dijela nekom od sunasljednika nema pravno značenje odricanja od nasljedstva. Navodi da sukladno odredbi čl. 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 81/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje: ZN) nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s tim da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednosti ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio, sud pazi na prigovor nasljednika, međutim tuženici do zaključenja raspravljanja nisu istakli prigovor na ovu okolnost, pa stoga utvrđuje da tuženici od 2.-6. također odgovaraju za potraživanje tužitelja koje je predmet ovog spora.

 

Što se pak tiče same visine zahtjeva utvrđuje da isti jasno proizlazi iz sadržaja ugovora o zajmu u kojem je označena pozajmica A. B. u iznosu od 14.350,00 USD, s tim da tužitelju dosuđuje i kamate od dospijeća 14. ožujka 2002. do isplate, na način propisan odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO/05).

 

Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Prvotuženica u suštini u žalbi pobija ocjenu provedenih dokaza i rezultat cjelokupnog postupka od strane prvostupanjskog suda, međutim takvi prigovori ne mogu se prihvatiti s obzirom da je prvostupanjski sud o tome koje činjenice smatra dokazanim odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka na što je ovlašten primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a.

 

Svjedoci koji su saslušani po prijedlogu tuženika na okolnosti postojanja i povrata duga, nemaju neposrednih saznanja o tome, već njihova saznanja su posredna, pri čemu nijedan od svjedoka nema detaljnijih saznanja o tome tko je zajmodavac pa niti o tome o kolikom zajmu se radilo.

 

Jedino decidirano na tu okolnost iskazuje svjedokinja M. P. koja tvrdi da zajam nije vraćen. Pri tome vjerodostojnost njezinog iskaza ne dovodi u pitanje ni tvrdnja da je svjedokinja iskazala da su A. B. i M. B. istoj vratile dio duga, a potom da je svoju tražbinu prema istima ostvarila putem suda, budući da tijekom postupka nije utvrđeno o kolikom iznosu zajma se radilo, pa takav iskaz svjedokinje sam po sebi ne ukazuje na kontradiktornost njezinog iskaza.

 

Prema tome, tuženici u ovom postupku nisu dokazali da bi tužitelju dug bio vraćen, a pored činjenice da su sada pok. A. B. i 1.-tuženica potpisale ugovor o zajmu, doista je neuvjerljiva tvrdnja 1.-tuženica i njezine prednice da 1.-tuženica i njezina prednica ne bi inzistirale na pisanom tragu vraćanja duga, kako to 1.-tuženica tvrdi. Ovdje treba dodati da 1.-tuženica u svom iskazu tvrdi da je vraćen iznos od 11.000,00 kn, međutim, iz takvih navoda 1.-tuženice ne može se zaključiti da se radilo o povratu duga tužitelju s obzirom da 1.-tuženica samo paušalno tvrdi da je novac vraćen nakon sklapanja ugovora o zajmu bez da je svoju tvrdnju detaljnije obrazložila odnosno dokumentirala odgovarajućim dokazima.

 

Neosnovano tuženici 2.-6. otklanjaju u žalbi svoju odgovornost za dugove sada pok. A. B..

 

Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženici 2.-6. odgovaraju za dugove sada pok. A. B., budući da su dali nasljedničku izjavu da se prihvaćaju nasljedstva temeljem zakona iza pok. A. B. i svoj dio ustupaju u korist nasljednice M. B., ovdje 1.-tuženice. Naime, prema odredbi čl. 139. ZN-a odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično niti pod uvjetom (st. 1.). Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od nasljedstva, nego izjava o ustupanju svog nasljednog dijela (st. 2.) pa nasljednik koji se odrekao nasljedstva u korist drugog nasljednika odgovara za dugove budući da se takvo odricanje ne smatra izjavom o ustupanu nasljednog dijela. Zato tuženici 2.-6. odgovaraju za ostaviteljeve dugove onako kako bi odgovarali da svoj dio nisu ustupili.

 

Što se pak tiče prigovora tuženika 2.-6. iz odredbe čl. 145. ZN-a valja odgovoriti da je teret dokaza u odnosu na odlučno činjenično pitanje ograničenja odgovornosti nasljednika do visine vrijednosti naslijeđene imovine leži na tuženicima.

 

Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sukladno navedenoj odredbi teret dokazivanja može ležati na objema strankama tako da tužitelj treba dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, dok tuženik treba dokazati činjenice na kojima temelji odgovor kojim se osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

U konkretnom slučaju tuženici prigovaraju da je visina vrijednosti naslijeđenog dijela manja od utuženog potraživanja, pa teret dokazivanja te činjenice koja bi taj prigovor činila osnovanim leži na tuženicima. Stoga je primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a o teretu dokazivanja valjalo zaključiti da je teret dokazivanja u vezi s naprijed navedenim bio na tuženicima, a koji osnovanost takvog prigovora ničim nisu dokazali.

 

I po pravnom stajalištu ovog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je 1.-tuženica svojom izjavom od 14. rujna 2001. pristupila dugu kojeg je sada pok. A. B. imala prema tužitelju.

 

               Naime, u konkretnom slučaju između tužitelja i 1.-tuženice je došlo do sklapanja ugovora o pristupanju duga, kakva mogućnost je propisana odredbom čl. 451. ZOO/91, po kojem ugovoru između vjerovnika i trećeg kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika treći stupa u obvezu  pored dužnika i to kao solidarni dužnik. Ne može biti riječ o preuzimanju duga u smislu odredbe čl. 446. ZOO/91 od strane 1.-tuženice i zato jer 1.-tuženica nije stupila na mjesto dužnice A. B., niti se ova oslobodila obveze sklapanjem Ugovora od 14. rujna 2001. 

 

Stoga je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike 2.-6. i obvezao tuženike da temeljem odredbe čl. 556. ZOO/91, a koji se ovdje primjenjuje pozivom na odredbu iz čl. 1163. st. 1. ZOO/05, budući da je pravni odnos nastao prije stupanja na snagu tog zakona, obvezao tuženike da tužitelju isplate utuženi iznos.

 

Međutim, kada je riječ o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice u razdoblju od 1. siječnja 2006. do isplate tužitelj shodno odredbi čl. 1165. ZOO/05 ima pravo na stopu zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05 tj. kako je riječ o obveznom odnosu između fizičkih osoba, na zateznu kamatu obračunatu prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (od 1. siječnja 206. do 31. srpnja 2015.), odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (od 1. kolovoza 2015. pa nadalje).

 

Odluka o trošku temelji se na pravilno izvršenom obračunu u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife, a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u sporu.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 8. srpnja 2019.