Broj: Revr 1689/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz P., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., protiv tuženice D. E., vl. obrta P. iz P., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici Ž. V. i drugi odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. V., G. P. i S. V. u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-690/14-2 od 15. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-809/11-28 od 15. studenoga 2013., u sjednici održanoj 4. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala od tuženice isplatu iznosa od 42.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos kako je to pobliže opisano u točki I. izreke (točka I. izreke), a tužiteljici je naloženo tuženici naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.785,00 kuna (točka II. izreke), dok je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen u cijelosti (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice, i preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. P-809/11-28 od 15. studenog 2013. godine, te se sudi:

 

„Nalaže se tuženici da tužiteljici na ime neisplaćenih plaća isplati ukupan bruto iznos od 34.000,00 (tridesetčetiritisuće) kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na način da se eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveća za pet postotnih poena, a koja kamata teče od 31. svibnja 2011. godine do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 4.125,00 kuna, sve u roku od osam dana.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.“

 

II. U preostalom dijelu odbija se žalba tužiteljice - i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak žalbenog dijela postupka u iznosu od 1.250,00 kuna, u roku od osam dana, dok se u preostalom dijelu odbija njen zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog dijela postupka.“

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjske presuda i odlučeno o troškovima postupka (točka I., III. i IV. drugostupanjske presude) tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku. U reviziji je također navela da reviziju podnosi na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložila je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili je u tom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženice nije osnovana.

 

Ovaj sud je reviziju tuženice ispitivao i osnovanosti te revizije odlučivao kao o redovnoj reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) budući da iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je ta presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem je pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužbenim zahtjevom tužiteljica je, kao radnica, od tuženice, kao poslodavca, zahtijevala isplatu dijela plaće u iznosu od po 2.500,00 kuna bruto mjesečno odnosno ukupno 42.500,00 kuna bruto, koju isplatu su stranke dogovorile da će se isplaćivati „na ruke“, a tuženica utužene iznose nije isplatila tužiteljici.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je ocijenio da iznosi čija isplata je usmeno ugovorena isplatom tužiteljici „na ruke“ nisu dio plaće,  da suprotno odredbama čl. 12. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) ti iznosi nisu ugovoreni u pisanom obliku već da predstavljaju stimulaciju, koja ovisi o ostvarenom prometu. Osim toga, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala niti osnov niti visinu tužbenog zahtjeva.

 

Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 34.000,00 kuna bruto ocijenivši da iznosi čiju isplatu je tužiteljica s tuženicom ugovorila isplatom „na ruke“ ne predstavljaju stimulaciju već su dio plaće te da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku sukladno odredbi čl. 12. ZR ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Visinu mjesečnih iznosa za koje su stranke usmeno ugovorile isplatu „na ruke“ tužiteljici drugostupanjski sud je utvrdio u iznosu od 2.000,00 kuna bruto mjesečno,  što ukupno iznosi 34.000,00 kuna bruto.

 

Revidentica u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer u obrazloženju presude nije naveo razloge o odlučnim činjenicama pa se presuda ne može ispitati. Tuženica u reviziji također navodi da je drugostupanjski sud zaključak o tome da je tuženica tužiteljici isplaćivala plaću na ruke donio na temelju saslušanja svjedoka i parničnih stranaka te da je time narušio načelo neposrednosti postupka. Tvrdi da je drugostupanjski sud visinu tužbenog zahtjeva utvrdio samo na temelju iskaza tužiteljice, primjenom odredbe čl. 223. ZPP. Također navodi da je drugostupanjski sud, iako je odlučivao o žalbi sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku propustio u uvodu navesti OIB-ove stranaka slijedom čega proizlazi da uvod drugostupanjske presude ne sadrži sve podatke propisane čl. 338. ZPP.

 

Suprotno navodima revidentice iznesenima u reviziji drugostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, to prema ocjeni ovoga suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

Revidentica u reviziji neosnovano navodi da drugostupanjski sud nije smio visinu tužbenog zahtjeva utvrđivati samo na temelju iskaza tužiteljice i primjenom odredbi o slobodnoj ocjeni dokaza (čl. 223. ZPP), jer je svrha odredbe čl. 223. ZPP upravo da se primjenjuje u ovakvim slučajevima.

 

Činjenica da je drugostupanjski sud u uvodu presude propustio navesti OIB tužiteljice i tuženice predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 338. st. 1. ZPP. Međutim, taj propust drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju nije utjecao na pravilnost i zakonitost revizijom pobijane drugostupanjske presude.

 

U odnosu na navode tuženice iznesene u reviziji, kojima iznosi činjenične navode, ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju te odluke, treba reći da takvi, činjenični navodi i prigovori, nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava je sporno je li drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 12. ZR djelomično prihvativši tužbeni zahtjev. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se kad odbije reviziju iz čl. 382. stavka 1. ZPP, revizijski sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revidentica se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženice odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 4. siječnja 2017.