Broj: Revr 1912/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. L. L. iz M., OIB: …, koju zastupa H. K., odvjetnik u D., protiv tuženika S. u D. iz D., OIB: …, kojeg zastupa D. I., dipl. pravnik i zaposlenik tuženika, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u  Dubrovniku broj Gž-141/15 od 8. travnja 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-356/14 od 15. prosinca 2014., u sjednici održanoj 10. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica kod tuženika zaposlena na radnom mjestu predavača engleskog jezika na temelju ugovora o radu od 2. siječnja 2014.godine, koji se smatra sklopljenim na neodređeno vrijeme.

 

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi :

 

"Utvrđuje se da je ništetna tuženikova Obavijest br. 502/14 od 16. ožujka 2014.godine o prestanku ugovora o radu i radnog odnosa."

 

III. Svaka stranka snosi svoje troškove."

 

Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice je odbijena te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod toč. II. i III. izreke, dok je žalba tuženika uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod toč. I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljica kod tuženika zaposlena na radnom mjestu predavača engleskog jezika na temelju ugovora o radu od 2. siječnja 2014., koji se smatra sklopljenim na neodređeno vrijeme".

 

Protiv te drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i drugostupanjsku presudu preinači na način da prvostupanjsku presudu potvrdi u toč. I. izreke.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet revizijskog ispitivanja je dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje da je tužiteljica kod tuženika zaposlena na radnom mjestu predavača engleskog jezika na temelju ugovora o radu od 2. siječnja 2014. i da se taj ugovor smatra sklopljenim na neodređeno vrijeme.

 

U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da su stranke dana 2. siječnja 2014. sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto predavača engleskog jezika radi zamjene privremeno odsutne zaposlenice J. D., da je ugovor sklopljen do povratka zaposlenice na rad, da je na temelju tog ugovora tužiteljica radila kod tuženika od 2. siječnja 2014. do 30. travnja 2014., da se prije isteka vremena trajanja ugovora tužiteljica 24. travnja 2014. obratila prorektoru za nastavu Ž. K. kojega je upoznala sa činjenicom da joj ističe vrijeme trajanja ugovora o radu, da je zbog toga 28. travnja 2014. održan sastanak s tajnikom tuženika D. I. i M. Ž., službenicom u službi za opće i kadrovske poslove, da je tada tužiteljici rečeno da joj prestaje ugovor o radu, a da bi se s njom mogao sklopiti ugovor o djelu do završetka nastavne godine, da je tuženik odjavio tužiteljicu kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje elektronskim putem 30. travnja 2014., o čemu je obavijest tužiteljici dostavljena 27. lipnja 2014., da je tužiteljica od 1. svibnja do sredine srpnja 2014. nastavila raditi i održavati predavanja i nastavu, da je tužiteljica ponovno imala sastanak sa tajnikom tuženika 22. svibnja 2014. kad joj je tajnik uručio ugovor o djelu koji ona nije potpisala iz kojeg proizlazi da bi se isti odnosio na određeno vrijeme od 2. svibnja 2014. do 15. lipnja 2014.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja navedeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim s obrazloženjem da se, s obzirom na činjenice da je tužiteljica i nakon što je 30. travnja 2014. istekao ranije sklopljeni ugovor o radu na određeno vrijeme, kroz cijeli svibanj i dio lipnja nastavila raditi na dotadašnjim poslovima te da je savjesno upozorila tuženika na skoro istjecanje ugovora "a time i potrebno poduzimanje nužnih pravnih koraka" ponašanje tužiteljica ima smatrati savjesnim ponašanjem zaposlenika, a s druge strane da je tuženik bio nesavjestan prema tužiteljici jer da je "očigledno želio da tužiteljica nastavi i dalje raditi taj posao do kraja akademske godine" te da je "iskorištavajući nepovoljnu poziciju tužiteljice kao posloprimca bez trajnog radnopravnog statusa, koja je u tom smislu ovisna o svom poslodavcu, držao tužiteljicu u neizvjesnosti kako bi je na taj način privolio da stupi u takav radnopravni status koji baš odgovara tuženiku", pa da su stoga ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. 10 st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR).

 

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zaključio da time što je u situaciji kada je zaposlenica tuženika J. D., koju je tužiteljica mijenjala zbog porodnog dopusta koji je isticao 30. travnja 2014. nastavila koristiti godišnji odmor, tužiteljica je prije isteka vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme vodila razgovore prvo sa prorektorom za nastavu, a zatim i s tajnikom Sveučilišta i voditeljicom kadrovske službe oko rješenja svog radnopravnog statusa, kojom prilikom je tuženik izrazio svoju volju za sklapanjem ugovora o djelu – vanjskoj suradnji nakon 30. travnja 2014., a radi završetka akademske godine, tužiteljica nastavila raditi kod tuženika i nakon 1. svibnja 2014., ne može se smatrati da je po zakonu došlo do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

 

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u reviziji se navodi da je obrazloženje drugostupanjske presude u kojoj stoji da 28. 4. 2014. u tajništvu sveučilišta "nije postignuta suglasnost o produžetku ugovora o radu" protivno sadržaju isprava koje je tužiteljica dostavila uz tužbu jer da iz tih isprava i svih radnji samog Sveučilišta proizlazi da je tužiteljica obavljala rad kod tuženika i nakon isteka ugovora o radu i da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati.

 

U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je "radi završetka akademske godine, tuženik dopustio rad tužiteljici nakon isteka ugovora o radu jer su stranke i prije isteka ugovora o radu i nakon isteka ugovora o radu nastavile pregovarati radi reguliranja radnopravnog statusa tužiteljice na drugi način" te da "stranke nisu o tome postigle sporazum".

 

Dakle, iz citiranih navoda proizlazi upravo ono što se navodi i u reviziji – da je tužiteljica kod tuženika obavljala rad uz tuženikovo odobrenje i nakon isteka vremena na koje je sklopljen ugovor o radu.

 

Stoga, suprotno revizijskim navodima u obrazloženju pobijane presude nema nedostataka zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati, pa navedena bitna povreda ne postoji.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, u reviziji se navodi da je pogrešno primijenjena odredba čl. 10. st. 5. ZR-a u vezi odredbe čl. 249. st. 1. ZOO jer da je određivanjem mjesta rada na tri sveučilišna odjela, sadržaj poslova (predavanja, konzultacije, ispitne rokove, gradivo, sadržaj kolektiva itd.) tuženik konkludentno priznao postojanje valjanog rada i time sklapanje ugovora o radu.

 

Prema odredbi čl. 10. st. 5. ZR-a ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, smatra se da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Za presumptivno prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu s navedenom odredbom ZR-a osim činjenice da je nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen radnik nastavio raditi kod poslodavca, treba postojati i suglasnost poslodavca za takav nastavak rada.

 

S obzirom na činjenično utvrđenje da je tužiteljici na sastanku s tajnikom tuženika D. I. i M. Ž., službenicom u službi za opće i kadrovske poslove, održanom 28. travnja 2014., dakle dva dana prije isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, tužiteljici rečeno da joj prestaje ugovor o radu, a da bi se s njom mogao sklopiti ugovor o djelu zbog završetka nastavne godine i da je tuženik odjavio tužiteljicu kod HZZO-a i HZMO-a 30. travnja 2014., proizlazi da tuženik nije prihvatio nastavak rada tužiteljice na temelju ugovora o radu već joj je ponudio da može nastaviti rad isključivo na temelju ugovora o djelu.

 

Sukladno tome drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da ne postoje uvjeti za primjenu odredbe čl. 10. st. 5. ZR-a i slijedom toga zahtjev za utvrđenje da se smatra da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme odbio kao neosnovan.

 

Budući da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a istu je valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 10. siječnja 2017.