Broj: Revr 1366/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz B., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u V., protiv tuženika S. S. vl. obrta „L. S.“, B., kojeg zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 1214/2014-2 od 5. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu broj 3. P - 52/2013-12 od 19. veljače 2014., u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj s tuženikom 1. siječnja 2013. zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme s početkom rada 1. siječnja 2013. za poslove vozača. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 2.700,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana. Pri tom tuženik potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj s tuženikom zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u neprekinutom radnom odnosu u trajanju od dvije godine i deset mjeseci (od 1. ožujka 2010. do 31. prosinca 2012.) na temelju više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme od kojih je prvi sklopljen 1. ožujka 2010., a posljednji 27. studenog 2012.,

 

- da je ugovor o radu sklopljen za obavljanje poslova na izradi limarsko bravarske stolarije, galanterije, trgovačko skladišno transportne poslove i poslove vozača, s trajanjem na određeni rok, posljednji do 31. prosinca 2012.,

 

- da su navedeni ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni u okolnostima kada je zbog gospodarske krize došlo do pada proizvodnje kod tuženika, te tako i smanjene potrebe za radnicima, pogotovo radnim mjestom vozača u zimskim mjesecima, te

 

- da je tuženik 18. prosinca 2012. pisanom obaviješću obavijestio tužitelja o prestanku radnog odnosa s danom 31. prosinca 2012.

 

Prije ostalog valja naglasiti da tužitelj osporava pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava, premda se revizijski razlozi pretežito odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tužitelj smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku Vrhovni sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP).

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR), ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Dakle, riječ je o ugovoru o radu na određeni ili odredivi završni rok kod kojeg (za razliku od ugovora o radu na neodređeno vrijeme) nije potrebno donošenje posebnog akta o njegovu prestanku, već on prestaje samim istekom roka kojeg su stranke usuglasile prilikom sklapanja ugovora.

 

Ugovor o radu u pravilu se sklapa na neodređeno vrijeme. Tek iznimno može se sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Tako, prema odredbi čl. 10. st. 2. ZR-a, poslodavac (izvan iznimki predviđenih odredbom čl. 10. st. 3. ZR-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi) ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine. U tom smislu ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno navedenim pretpostavkama ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme (čl. 10. st. 5. ZR-a).

 

U konkretnom slučaju ugovor o radu nije sklopljen protivno odredbama čl. 10. st. 1. do 4. ZR-a. Naime, riječ o ugovoru o radu čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom. Nije riječ o uzastopno sklopljenim ugovorima o radu na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine. Isto tako radnik nije nastavio raditi kod poslodavca nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen. U tom smislu nisu ispunjene pretpostavke u kojima se shodno odredbi čl. 10. st. 5. ZR-a smatra da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, kako to neosnovano tvrdi tužitelj. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni su u okolnostima kada je zbog gospodarske krize došlo do pada proizvodnje kod tuženika, tako i smanjene potrebe za radnicima, pogotovo radnim mjestom vozača u zimskim mjesecima, pa se tužitelj neosnovano poziva da kod tuženika nisu postojali objektivni razlozi koji opravdavaju sklapanje navedenih ugovora o radu na određeno vrijeme.

 

U okolnostima kada je ugovor istekao poslodavac je, kao u konkretnom slučaju, dužan obavijestiti radnika da je ugovor o radu istekao, dok nije dužan o tom donijeti posebnu odluku o otkazu. Isto tako, ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje samim istekom roka kojeg su stranke usuglasile prilikom sklapanja ugovora, na koji prestanak ne utječe okolnost da se radnik istekom roka nalazio na bolovanju.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 14. veljače 2017.