Baza je ažurirana 01.12.2024. 

zaključno sa NN 120/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Revr 534/15 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Revr 534/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice G. N. iz L., i II-tužitelja I. Ž. iz S., oboje zastupani po punomoćnici D. T., dipl. iur u HUS, protiv tuženika B. d.d. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-194/14 od 7. studenoga 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-730/13 od 27. lipnja 2014., u sjednici održanoj 22. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti I-tužiteljici i II-tužitelju s osnova neisplaćene uskrsnice iznos od 400,00 kn svakome s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. i IV.), s osnova razlike plaće I-tužiteljici iznos u visini od 2.187,37 kn i II-tužitelju iznos u visini od 1.047,80 kn također s pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II. i V.). Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti I-tužiteljici s osnova neisplaćene 13. plaće iznos od 2.910,00 kn sa zakonskim kamatama te s osnova razlike plaće iznos od 6.709,42 kn sa zakonskim kamatama (toč. III.), te II-tužitelju s osnova neisplaćene 13. plaće iznos od 2.910,00 kn sa zakonskim kamatama te s osnova razlike plaće iznos od 3.182,44 kn sa zakonskim kamatama (toč. VI.). Također je naloženo I i II-tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.562,50 kn, dok je sa više zatraženim iznosom od 5.312,50 kn tuženik odbijen (toč. VII.).

 

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužitelja i tuženika te je potvrđena presuda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljima iznose s osnova uskrsnice i razlike plaće i dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 13. plaće (toč. I.), dok je djelomično prihvaćena žalba tužitelja i preinačena presuda prvog stupnja na način da je naloženo tuženiku isplatiti I-tužiteljici s osnova razlike plaće iznos od 6.709,42 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate i II-tužitelju s osnova razlike plaće iznos od 3.182,44 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. II.).

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem su žalbe tužitelja djelomično prihvaćene i preinačena presuda prvog stupnja reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. toč. 3. i čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tužitelja na način da se žalbe tužitelja u cijelosti odbiju i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju u kojem sadržajno predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska odluka je djelomično donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP, radi čega je u ovom slučaju u odnosu na tuženika dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP u dijelu u kojem je drugostupanjska odluka preinačena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Navodi revizije u kojima tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da sud drugog stupnja izvodi pogrešan zaključak o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u KU, odnosno da se taj KU više nije mogao pravno valjano otkazati zapravo su usmjereni na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih uskrsnica i razlike plaće.

 

Pošavši od utvrđenja da su tuženik kao poslodavac i sindikati koji djeluju kod tuženika sklopili Kolektivni ugovor (dalje: KU) 17. ožujka 2008., da je KU sklopljen na određeno vrijeme od jedne godine, a primjenjuje se od prvog dana narednog mjeseca, da je odredbom čl. 99. KU bilo ugovoreno da su stranke suglasne kako će se sve odredbe KU primjenjivati nakon isteka vremena na koji je KU sklopljen do sklapanja novog KU, da je odredbom čl. 93. KU ugovoreno da svaka strana može otkazati ugovor nakon isteka razdoblja od šest mjeseci njegove primjene, a otkazni rok da traje 30 dana, da je poslodavac dopisom od 15. travnja 2009. otkazao KU, te da naknadno nije potpisan novi KU, prvostupanjski sud je zaključio kako su stranke odredbom čl. 99. KU propisale da se sve odredbe KU primjenjuju i nakon isteka vremena na koje je KU sklopljen, a što znači da se i nakon isteka vremena na koje je KU sklopljen mogao otkazivati KU, jer je čl. 93. KU bila predviđena mogućnost otkaza KU.

 

Međutim, drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih razlika plaća, zauzimajući shvaćanje da tužiteljima pripada pravo na isplatu navedenih iznosa, jer smatra da su stranke odredbom čl. 99. KU u predmetni KU ugradile produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u KU, pa da se taj KU više nije mogao pravno valjano otkazati nakon isteka roka na koji je sklopljen, sve u skladu s odredbama čl. 195. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 (pročišćeni tekst) i 68/05 - dalje: ZR/95) i čl. 262. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/09), koje ne omogućavaju otkazivanje produžene primjene pravnih pravila, s obzirom da su stranke ukoliko su to htjele trebale u KU izričito otkloniti primjenu pravnih pravila do sklapanja novog KU.

 

Naime, odredbom čl. 195. ZR/95 i čl. 262. ZR/09 propisano je da ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem se odredbe Kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila na temelju čl. 195. ZR/95, neovisno od toga što je tuženik nakon isteka roka važenja KU otkazao taj ugovor, slijedom čega se nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, taj ugovor više nije mogao pravno valjano otkazati, jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gzz-49/05 od 23. studenoga 2005., Gzz-69/04 od 23. prosinca 2004. i drugim odlukama).

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 22. veljače 2017.

Copyright © Ante Borić