Broj: Revr 778/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Ž. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. r., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-451/15 od 21. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-9056/14-13 od 30. rujna 2015., u sjednici održanoj 14. ožujka 2017.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 22. srpnja 2014., kojom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 31. prosinca 2008. za radno mjesto „urednik u redakciji“, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (toč. I/I.). Odbijen je zahtjev tužitelja za vraćanje natrag na posao na gore navedeno radno mjesto (toč. I/II.), kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I/III.). Tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II.).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužitelja u cijelosti usvoji, odnosno podredno da se ukine pobijana drugostupanjska presuda, odnosno obje nižestupanjske presude, te da se predmet vrati na ponovno odlučivanje nižestupanjskim sudovima, ali pred drugog suca pojedinca, odnosno drugo vijeće.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja nije osnovana.
U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kao i vraćanju tužitelja natrag na radno mjesto „urednika u redakciji“.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu „urednika u redakciji“,
- da je tuženik 22. srpnja 2014. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju,
- da je razlog za izvanredni otkaz neopravdani izostanak tužitelja s posla dulje od tri dana uzastopce, odnosno pet dana godišnje u razdoblju od 9. lipnja 2014. do 22. srpnja 2014.,
- da tužitelj ni na koji način nije opravdao izostanak s posla privremenom nesposobnošću, niti korištenjem godišnjeg odmora, odnosno plaćenog ili neplaćenog dopusta,
- da je R. T. Z. tužitelja e-mailom obavijestio da mu neće odobriti neplaćeni dopust, te ga upozorio na negativne posljedice nedolaženja na posao,
- da je tužitelj pozvan na davanje obrane,
- da je tuženik pravovremeno tražio zaštitu kod poslodavca, odnosno pred sudom,
- da je koordinacija sindikata kod tuženika dala suglasnost na namjeravanu odluku o otkazu tužitelju.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, revizijski sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 299. ZPP. Naime, tužitelj je mogao za vrijeme prethodnog postupka iznijeti sve činjenice, pa i činjenicu da osoba s kojom se savjetovao tuženik prilikom davanja otkaza ugovora o radu nema svojstvo sindikalnog povjerenika, niti da ista taj posao obavlja kod tuženika. Kako tužitelj nije iznio činjenice tijekom prethodnog postupka kojima bi osporavao pitanje tko je sindikalni povjerenik, niti je na tu okolnost predložio bilo kakav dokaz, to su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik proveo savjetovanje u smislu čl. 149. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 93/14 - dalje: ZR).
Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnje da tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 150. i 153. ZR, jer da se prilikom donošenja odluke o otkazu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, već sa S. M. P., koja tu funkciju nije obavljala kod tuženika.
Prema odredbi čl. 153. st. 4. ZR ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz st. 3. istog članka, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca.
Tužitelj niti u reviziji ne tvrdi da su u konkretnom slučaju sindikati koji djeluju kod tuženika postupili prema odredbi čl. 153. st. 4. ZR, već da je teret dokaza na tuženiku, koji je trebao dostaviti sporazum sindikata ili pisanu obavijest o postignutom sporazumu o tome koja će osoba obavljati poslove sindikalnog povjerenika, a s kojom se onda tuženik i trebao savjetovati prilikom donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
U konkretnom slučaju, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je savjetovanje tuženika sa sindikatom provedeno u skladu s odredbom čl. 149. i 150. ZR, jer se tuženik obratio koordinaciji sindikata koji djeluju kod tuženika. U situaciji kada kod tuženika djeluje više sindikata, a sindikati nisu postigli sporazum o tome koja će osoba obavljati poslove sindikalnog povjerenika, dovoljno je da se tuženik savjetovao koordinacijom sindikata, te je u tom smislu postupljeno u skladu s citiranom odredbom ZR. Valja navesti da je pitanju savjetovanja revizijski sud zauzeo identično shvaćanje u predmetu Revr-1180/13-5 od 19. veljače 2014., kao i Revr-20/2011-2 od 1. lipnja 2011.
Stoga su neosnovane tvrdnje tužitelja da bi odluka o izvanrednom otkazu bila ništetna zbog neprovedenog savjetovanja, već je suprotno tome u cijelosti postupanje u skladu sa zakonom. Radi toga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 14. ožujka 2017.
