Baza je ažurirana 01.12.2024. 

zaključno sa NN 120/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž R-635/2018 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž R-635/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. za pružanje usluga u zajednici S., K., kojeg zastupa ravnatelj M. A., a njega zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz K., protiv tuženika Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi H. Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik iz Z., radi nadomještanja suglasnosti na otkaz, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 15 Pr-31/2017-30 od 10. svibnja 2018., u sjednici održanoj 6. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana, pa se preinačava presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 15 Pr-31/2017-30 od 10. svibnja 2018. i sudi:

 

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nadomješta se suglasnost sindikata u ulozi radničkog vijeća na odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme radnici tužitelja C. za pružanje usluga u zajednici S. K., koju suglasnost je odbio dati Sindikat zaposlenika djelatnika Socijalne skrbi Hrvatske dana 15.6.2015.g.“

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 3.250,00 kuna u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nadomješta se suglasnost sindikata u ulozi radničkog vijeća na odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme radnici tužitelja C. za pružanje usluga u zajednici S. K., koju suglasnost je odbio dati Sindikat zaposlenika djelatnika Socijalne skrbi Hrvatske dana 15.6.2015.g.“(točka I. izreke).

 

Odlukom o trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna (točka II. izreke).             

 

Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati tuženi zahtjev, a tužitelju dosude parnični troškovi.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju upiru žalitelj, jer prvostupanjska presuda sadrži jasne, određene i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i moguće ju je ispitati.

 

Kako nije nađena nijedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U konkretnom slučaju radi se o postupku radi nadomještanja suglasnosti na otkaz ugovora o radu koji je pokrenuo tužitelj kao poslodavac nakon što mu je uskraćena suglasnost na otkaz radnici S. K., koja je sindikalna povjerenica, a u smislu odredbe članka 232. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14), u vezi s odredom članka 150. stavka 4. i 5. i 249. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14 – u daljnjem tekstu: ZR).

 

Naime, odredbom članka 150. stavka 1. točka 1. ZR-a, propisano je da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu radniku koji je član radničkog vijeća.

 

Sukladno odredbi članka 232. stavku 3. Zakona o radu, na postupke nadomještanja suglasnosti radničkog vijeća o otkazu ugovora o radu radniku, započete nakon donošenja toga Zakona o radu iz 2014., a do donošenja provedbenih propisa iz članaka 151. toga Zakona o radu, primjenjivat će se odredbe ZR-a, kojima je bilo moguće tražiti da suglasnost nadomjesti i sudska odluka u smislu odredbe članka 249. stavka 3. ZR-a, a ne samo arbitražna odluka.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da S. K. ima zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme s tužiteljem kao poslodavcem za radno mjesto odgojitelj,

- da je S. K. sindikalni povjerenik,

- da tužitelj na temelju Pravilnika unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta koji je donesen 24. ožujka 2015. zbog organizacijskih i poslovnih razloga nije u mogućnosti ponuditi drugo radno mjesto S. K.,

- da je zbog toga tužitelj pokrenuo postupak poslovno uvjetovanog otkazivanja ugovora o radu radnici S. K.,

- da iz kopije diplome S. K. proizlazi kako je ona diplomirani inženjer kemijske tehnologije,

- da iz svjedodžbe o položenom stručnom ispitu proizlazi kako je S. K. položila ispite za zvanje profesora kemijske tehnologije,

- da iz Pravilnika tužitelja o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta proizlazi kako su kod tuženika nastupile korijenite promjene, i

- da iz iskaza ravnatelja tužitelja proizlazi kako kod tužitelja ima još jedno radno mjesto nepopunjeno, i to socijalnog radnika.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da S. K. ima diplomu iz prirodnih znanosti i da je položila ispite za zvanje profesora kemijske tehnologije, a zvanje profesor u obrazovanju da je zvanje društvenih znanosti, pa kako je utvrdio da je ista „zatečeni radnik“ na radnom mjestu odgojitelja i da kod tužitelja ima još jedno nepopunjeno radno mjesto (socijalnog radnika), to je taj sud zaključio da bez obzira što su se kod tužitelja dogodile organizacijske promjene da on još uvijek ima to radno mjesto nepopunjeno, zbog čega je smatrao da je opravdano tuženik uskratio suglasnost tužitelju, pozvavši se i na odredbu članka 255. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, pa je slijedom svega navedenog odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Navedeni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ne prihvaća ovaj žalbeni sud.

 

Naime, ukazuje se da u postupku nadomještanja suglasnosti prvostupanjski sud nije ovlašten utvrđivati postojanje opravdanog razloga za otkaz iznad razine vjerojatnosti njegovog postojanja.

 

Smisao propisivanja prethodne suglasnosti radničkog vijeća u smislu odredbe članka 150. stavka 1. točke 1. ZR-a, je da članovi radničkog vijeća, kao i sindikalni povjerenici, za vrijeme svojeg mandata imaju formalnu zaštitu od otkaza, a kako bi svoju dužnost mogli obavljati objektivno i neovisno od pritiska poslodavca. 

 

U postupku nadomještanja suglasnosti za otkaz sud ne ocjenjuje zakonitost odluke o otkazu koja će eventualno biti donesena nakon nadomještanja suglasnosti za otkaz već utvrđuje je li izvjesno da razlog na koji se poslodavac poziva kao osnovu otkaza postoji i predstavlja li taj razlog za koji je izvjesno da postoji valjanu pravnu osnovu za otkaz ugovora o radu radniku koji je zaštićen.

 

Stoga, osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da se prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku upustio u ocjenu je li ostvaren razlog za otkaz ugovora o radu radnici S. K., a imajući na umu navedena utvrđenja i zaključke toga suda, pa osnovano tvrdi i da u postupku nadomještanja suglasnosti sud nije ovlašten utvrđivati postojanje opravdanog razloga za otkaz iznad razine vjerojatnosti njegovog postojanja.

 

Posebno se ističe da je u ovom sporu u kojim se zahtjeva nadomještanje suglasnosti na otkaz ugovora o radu, potrebno kumulativno ocijeniti namjerava li poslodavac otkazati ugovor o radu iz razloga koje propisuje ZR-a kao dopuštene razloge za otkaz, postoji li zabrana otkazu te upućuje li poslodavac navodima i predloženim dokazima na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu konkretnom radniku.

 

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi utvrđenje da bi se radilo o redovitom otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz), da ne postoji zabrana otkazivanja i da je tužitelj kao poslodavac dokazao osnove sumnje da se ostvario zakonom dopušteni otkazni razlog, pa je prema mišljenju ovoga suda pogrešno prvostupanjski sud postupio kada je tužbeni zahtjev u ovom postupku odbio.

 

Ponovno se ukazuje da u ovom postupku u kojim se zahtjeva nadomještanje suglasnosti na otkaz ugovora o radu, ne treba dokazati postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu jer se navedene činjenice trebaju utvrditi u možebitnom postupku u kojem će radnik tražiti utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Iz izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je pogrešno postupio kada je odbio njegov tužbeni zahtjev. 

 

              S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja kao osnovanu te preinačiti predmetnu presudu i odlučiti kao pod točkom I. izreke, ove presude.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, preinačiti i odluku o troškovima postupka, pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku-odvjetniku valjalo na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, te na temelju  Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine», broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: Tarifa), dosuditi jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo, u visini od 200 bodova, odnosno 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a kojem iznosu valja pribrojiti i trošak žalbenog postupka na temelju Tbr. 10. točke 2. Tarife u visini od 60 bodova, odnosno  600,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 750,00 kuna, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 3.250,00 kuna, dok zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak nije osnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke, ove presude.

 

U Splitu 6. rujna 2018.

Copyright © Ante Borić