Broj: Gž-3230/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

           Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Nediljka Bobana kao predsjednika vijeća, te Katice Lučić i Sanje Zoričić Tabaković kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marcele Soljačić Prester kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv I okrivljenika P. d.o.o. i II okrivljenice A. G., zbog prekršaja iz članka 229. stavak 1. točka 3. i stavak 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17), članka 172. stavak 2. točka 4. i stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18) i članka 150. stavak 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13), odlučujući o žalbi I okrivljenika P. d.o.o. i II okrivljenice A. G., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 48. PpG-4745/17, od 13. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 09. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba I okrivljenika P. d.o.o. i II okrivljenice A. G. i potvrđuje se pobijana presuda.

 

              II. Temeljem članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 - dalje PZ) I okrivljenik P. d.o.o. i II okrivljenica A. G. je dužna naknaditi trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, svaki, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana  primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

  Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 47.000,00 (četrdesetsedamtisuća) kuna, I okrivljenik i od 8.000,00 (osamtisuća) kuna, II okrivljenica, zbog prekršaja iz članka 229. stavak 1. točka 3. i stavak 2. Zakona o radu, članka 172. stavak 2. točka 4. i stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju i članka 150. stavak 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, opisanih u izreci, s tim da su okrivljenici upozoreni da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako u određenom roku plati dvije trećine izrečene kazne.

 

              Istom presudom okrivljenici su obvezni naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, svaki, te 98,10 kuna, svaki, na ime putnog troška svjedoka.           

 

              Protiv navedene presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe.

 

              U žalbi žalitelji u bitnom navode da je radnik D. R. zaključio dana 20.05.2015. ugovor o radu s tvrtkom T. d.o.o. na puno radno vrijeme i obavljao poslove radnog mjesta pravnik, a kojim ugovorom je detaljno propisano radno vrijeme, mjesto rada, naziv poslova, plaća i svi drugi elementi propisani Zakonom o radu, a da je temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog 20.02.205. godine između tvrtke T. i I okrivljenika dogovorena poslovna suradnja prema kojoj davatelj usluga tvrtka T. pruža pravnu pomoć I okrivljeniku kao primatelju usluga, te da je iz navedenog ugovora vidljivo da se radi obvezno pravom odnosu dviju pravnih osoba gdje jedna pravna osoba pruža usluge drugoj pravnoj osobi. U ime davatelja usluge pravnu pomoć pruža pravnik koji je zaposlen kod davatelja usluge. Radnik D. R. je pravnik koji je zaposlen kod davatelja usluge te je obavljao poslove za koje ima sklopljen ugovor o radu s poslodavcem T., a koji uključuje pružanje pravne pomoći i pravne savjete, ali mu je s obzirom na Ugovor o poslovnoj suradnji povremeno mjesto rada kod korisnika usluge. Smatraju da je iz navedenog vidljivo da se radilo o poslovnoj suradnji između dviju pravnih osoba, a ne o radnom odnosu radnika, te da nema osnove da se trebao sklopiti ugovor o radu s D.R., niti izdati pisana potvrda, niti izvršiti prijavu na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, jer je on izvršavao poslove u ime i za račun davatelja usluge po Ugovoru o poslovnoj suradnji između svog poslodavca i korisnika usluge. Tvrde da D. R. nije mogao u ime I okrivljenika podnositi i potpisivati podneske niti zastupati na ročištima budući nije bio u radnom odnosu kod I okrivljenika, na što je bio dužan upozoriti I okrivljenika, te je propustio poduzeti radnje kao osoba koja ima stručna znanja i ne poduzimati radnje za koje nije ovlašten, a isti je te radnje poduzimao, iako je znao da za to nije ovlašten i da iz njih mogu nastati štetne posljedice za I okrivljenika. Navode da iz svega navedenog proizlazi da nisu imali namjeru počinjenja prekršaja, budući da je radnik imao zaključen ugovor o radu s poslodavcem. Tvrde da je sud neosnovano iskaz svjedoka R. prihvatio kao uvjerljiv, te da pogrešno navodi da je utvrdio da je on za I okrivljenika radio pet dana u tjednu u radnom vremenu od 12 do 16 sati, iako iz priloženih zapisnika s ročišta je vidljivo da u tom razdoblju nije zastupao, pa da je nejasno kako je sud neistinitom iskazu svjedoka u cijelosti poklonio vjeru i na tome temeljio presudu. Ističu da je izrečena kazna previsoko odmjerena.

               

          Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati.

 

          Žalba je neosnovana.

 

                Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavak 1. PZ, ovaj sud je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da je na temelju obrane okrivljenika i provedenih dokaza, činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno i djela okrivljenika pravilno pravno označena kao prekršaji iz primijenjenih propisa.

 

                Za odluku o krivnji, te zašto nalazi utvrđenim da se u ovom slučaju radilo o ugovoru o radu koji nije sklopljen u pisanom obliku, uslijed čega su okrivljenici bili u obvezi radniku D.R. prije početka rada izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu i u propisanim rokovima prijaviti ga na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje, a što su okrivljenici neprijeporno propustili učiniti, prvostupanjski sud je dao detaljne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a iznesenim žalbenim navodima kojima u bitnom ponavljaju navode obrane pred prvostupanjskim sudom, žalitelji nisu doveli u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja niti pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

              Naime, na temelju okolnosnog iskaza svjedoka D. R., radnika koji je potkrijepljenim provedenim brojnim materijalnim dokazima, a koji iskaz je prvostupanjski sud cijenio vjerodostojnim i to valjano obrazložio, te na temelju obrane okrivljenika koja je, kako to pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, u bitnim okolnostima u suglasju s iskazom svjedoka R., prvostupanjski sud je imao osnove za zaključak da je D. R. u ime i za račun I okrivljenika, te po uputama I okrivljenika obavljao poslove pravnika u određenom broju sati tjedno u kontinuitetu u razdoblju od 20.05.2015. do 06.09.2015., iako je u navedenom razdoblju bio zaposlenik poslodavca T. d.o.o., te da se u navedenom razdoblju između I okrivljenika kao poslodavca i D.R.kao radnika ostvarivao sadržaj radnog odnosa, jer je D. R. u tom razdoblju za I okrivljenika tj. u njegovo ime i za njegov račun obavljao poslove pravnika, što znači poslove vezane za poslovanje I okrivljenika, koji uključuju i zastupanje I okrivljenika pred sudovima, a koje poslove je radnik obavljao u određenom vremenskom kontinuitetu, u radnom vremenu koje mu je poslodavac odredio, sredstvima rada poslodavca i po uputama poslodavca, te da je s obzirom na navedeno riječ o poslu koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje posla za koji se zasniva radni odnos.

 

             Nadalje, odredbama članka 10. stavak 3., 4. i 5. Zakona o radu propisano je: (3) Kada poslodavac nema potrebe za radom određenih radnika, može svoga radnika privremeno ustupiti u s njim povezano društvo u smislu posebnog propisa o trgovačkim društvima, u trajanju od neprekidno najduže šest mjeseci, na temelju sporazuma sklopljenog između povezanih poslodavaca i pisane suglasnosti radnika. (4) Sporazum iz stavka 3. ovoga članka mora sadržavati podatke o: 1) nazivu i sjedištu povezanih poslodavaca, 2) imenu, prezimenu i prebivalištu radnika, 3) datumu početka i završetka privremenog ustupanja, 4) mjestu rada i poslovima koje će radnik obavljati, 5) plaći, dodacima na plaću i razdobljima isplate, 6) trajanju redovitog radnog dana ili tjedna. (5) Pisana suglasnost radnika na sporazum iz stavka 3. ovoga članka, smatrat će se dodatkom ugovora o radu, kojim će se na određeno vrijeme ugovoriti obavljanje poslova kod povezanog poslodavca“.

 

                Stoga neosnovano žalitelji pozivom na Ugovor o poslovnoj suradnji, od 20.02.2015. godine, poriču počinjenje predmetnog prekršaja, te tvrde da ih D. R. nije mogao zastupati jer da nije bio u radnom odnosu kod I okrivljenika, jer je neprijeporno utvrđeno da se radi o ugovoru  o pružanju usluge jednoj pravnoj osobi drugoj pravnoj osobi uz naplatu, a ne o sporazumu između povezanih poslodavaca uz pisanu suglasnost radnika, pa isti ne može biti zakoniti temelj za privremeno ustupanje radnika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

                Nije odlučan žalbeni navod žalitelja da nisu imali namjeru počinjenja prekršaja, s obzirom da je sukladno članku 25. PZ, za odgovornost za prekršaj dovoljan nehaj, niti je odlučno to

               

               Nadalje, izrečena kazna okrivljenicima u granicama je zakona, odgovarajuće je obrazložena i protivno tvrdnji žalitelja, nije prestroga, tim više što je prvostupanjski sud, uzimajući u obzir kao olakotno dosadašnju nekažnjavanost okrivljenika, te da je I okrivljeniku odobrena predstečajna nagodba, na što se ukazuje i u žalbi, a u odsustvu otegotnih okolnosti, kaznu za svako djelo i I okrivljeniku i II okrivljenici ublažio ispod donje granice propisane kazne za predmetne prekršaje (od 61.000,00 do 100.000,00 kuna, pravnoj osobi i od 7.000,00 do 10.000,00 kuna, odgovornoj osobi, za djelo pod točkom 1. izreke, zatim od 5.000,00 do 50.000,00 kuna, pravnoj osobi i od 1.000,00 do 10.000,00 kuna, odgovornoj osobi, za djelo pod točkom 2. izreke, te od 70.000,00 kuna do 100.000,00 kuna, pravnoj osobi i od 8.000,00 do 15.000,00 kuna, odgovornoj osobi, za djelo pod točkom 3. izreke), a koju kaznu i ovaj sud smatra primjerenom stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja.

 

           Stoga bez obzira na iznesene žalbene navode žalitelja, ovaj sud nije našao uvjeta za daljnje ublažavanje već znatno ublažene kazne, kako to neosnovano predlažu žalitelji.

 

            Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c PZ, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika i određen je u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pred ovi sudom.

 

              Zbog izloženih razloga trebalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 09. listopada 2018.