Broj: Gž-4847/08
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Barice Blažek, kao predsjednika vijeća, te Dragana Katića i Nataše Masovčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. K. S., B., S., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku iz R., protiv tuženika: 1. REPUBLIKE HRVATSKE i 2. H. C. K., Z., zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva i brisanja uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-4977/04-30 od 25. srpnja 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. studenog 2010. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r d u j e presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj ugovorom o kupoprodaji stekao pravo vlasništva na nekretnini kat. čest. 2221/11 od 432,5 čhv, z.k. ul. br. 2301 k.o. T.-S. kao te nalog za brisanjem prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini i uknjižbu tužitelja. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 67.100,00 kn u roku od 15 dana.
Rješenjem suda koji je sastavni dio presude utvrđeno je da je tužba u odnosu na tuženika Republiku Hrvatsku povučena.
Protiv te presude, žali se tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („N.N.“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, u nastavku teksta: ZPP).
Tužitelj u žalbi u bitnome osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o nedostatku aktivne legitimacije. Tvrdi daje pravni sukcesor prednika JCK te da bi čak i da je samo jedan od njegovih pravnih slijednika, bio aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe. Prigovara i pogrešnoj pasivnoj legitimaciji. Daljnjim žalbenim navodima poziva se na ništavost prijenosa predmetne nekretnine na tuženika tvrdnjom da je takav prijenos protivan Anexu G sporazuma o sukcesiji.
Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu tužitelja preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev ili da ukine presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
Tuženik u odgovoru na žalbu ocjenjuje neosnovanim žalbene navode tužitelja.
Žalba nije osnovana.
Neosnovano se žalbom tužitelja upire na ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka, naime, izreka presude je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se utvrđuje da presuda suda prvog stupnja nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje. Pritom nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz č1. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Utvrđenje je prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da bi JCK prestao postojati odnosno da bi CKS bio njegov pravni slijednik. Daljnje je utvrđenje suda prvog stupnja da su sve republičke i pokrajinske organizacije participirale u tijelima savezne organizacije i doprinosile za njezino financiranje. Smatra pogrešnim i navode tužitelja o primjeni Anexa G, Ugovora o pitanjima sukcesiji, uz utvrđenje da se tim ugovorom ureduje pitanje privatne imovine i stečenih prava a ne imovine u društvenom vlasništvu.
Činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, kao i njegovo pravno stajalište u pogledu ocjene neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njegova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tužitelja.
U prvom redu valja reći da se tužitelj neosnovano poziva na sțjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem kupoprodajnog ugovora. Naime, uknjižba na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1963. god. sklopljenog sa poduzećem G. R., na koju se tužitelj poziva, izvršena je rješenjem posl. br. Z-1707/88 od 17. svibnja 1998. god. u korist Jugoslavenskog crvenog krsta-centralnog odbora B. kao korisnika. Međutim, kasnijim zemljišnoknjižnim prijenosima izvršena je uknjižba u korist Republike Hrvatske 1993. god. odnosno daljnji prijenos 1994. god. na tuženika.
Stoga bi se eventualni pogrešni upisi da su zaista izvršeni mogli ispraviti samo brisovnom tužbom koja čini drugi dio tužbenog zahtjeva.
Valja istaći da je neosnovan, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, i taj dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj predlaže brisanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pozivajući se na ništavost pravnih poslova na temelju kojih je izvršena uknjižba u korist tuženika.
Naime, tužitelj nije dokazao, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, da bi bio pravni slijednik J.C.K.-C.O.B., ranijeg zemljišnoknjižnog vlasnika.
Rješenjima od 04. lipnja 2002. god. i 15. travnja 2003. god. dokazuje se upis promjene podataka u registru udruga društvenih organizacija, zamjenom rješenja Ministarstva iz 2001. god. promjenom naziva i osoba ovlaštenih za zastupanje. Tim rješenjima upisuje se 2002. god. društvena organizacija pod imenom JCK odnosno 2003. god. promijenjen je naziv u CKS i C. G.da bi tijekom postupka udruga djelovala pod nazivom iz tužbe.
Predmetno ne dokazuje da bi tužitelj bio pravni slijednik JCK-COB pa čak ni jedan od pravnih slijednika. Valja reći da se tim rješenjima tek dokazuje da je upisana organizacija pod nazivom JCK odnosno kasnije CKS i C.G. u registar udruga 2002. god. Međutim, njime nije potvrđeno da bi ta udruga bila pravna slijednica JCK odnosno CKS koji je sa ostalim republičkim i pokrajinskim organizacijama Crvenog križa činio jedinstvenu organizaciju, Crveni križ J.. Nije utvrđeno da li je ta udruga bila upisana u upisniku prije 2001 god. ( iz obrazloženja rješenja od 2002. god. proizlazilo bi da se tim rješenjem mijenja upis od 2001. god. ali ne i sadržaj tog upisa) pod kojim imenom i sa kojim ovlaštenjima te kada je prvi put osnovana.
Protivno žalbenim navodima, na okolnosti pravnog sljedništva tužitelja i ranijeg z.k. vlasnika JCK-COB, nisu dostavljeni nikakvi dokazi a teret dokazivanja je u skladu s č1. 7. ZPP-a na tužitelju, zbog čega sud po službenoj dužnosti nije trebao utvrđivati ni dokazivati tu činjenicu.
Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o nedostatku aktivne legitimacije za podnošenjem brisovne tužbe iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („N.N.“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08, u nastavku teksta: ZZK) koja je podnesena u skladu s čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („N.N.“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, u nastavku teksta: ZV).
Naime, takvu tužbu može podnijeti nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno a tužitelj nije dokazao da bi bio nositelj knjižnog prava kao ni pravni slijednik (univerzalni sukcesor) nositelja tog prava.
Iz tih je razloga, a ne ulazeći u obrazlaganje daljnjih žalbenih navoda, valjalo odbiti žalbu tužitelja, kao neosnovanu.
Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženika. Odluka o trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.
Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
Rješenje suda kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.
U Rijeci, 17. studenog 2010. godine
