Broj: Gžo-22/2011

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu kao sud drugog stupanja u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr.sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Vesne Kuzmičić kao člana vijeća u građanskopravnoj stvari tužitelja Grada S., u S. protiv tuženika P. M. iz S., koga zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 5. studenog 2010. pod poslovnim brojem P2-6509/09, u sjednici vijeća održanoj dana 10. siječnja 2013.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 5. studenog 2010. pod poslovnim brojem P2-6509/09.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. B. od 2. srpnja 2007. pod poslovnim brojem Ovrv-2509/07 u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u ukupnom iznosu u visini 11.982,60 kuna sa z.z. kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos najamnine-naknade za korištenje stana teče u vremenu koji je pobliže naveden u izreci presude suda prvog stupnja.

 

Naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade parničnog troška isplati iznos u visini 475,80 kuna.

 

Žalbu protiv ove presude podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredbi parničnog postupka. Tuženik predlaže da ovaj sud uvaži žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja uz osudu tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, podredno da prvostupanjska presuda bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. Zakon o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj 53/91. 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužitelju.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

 

Žalba nije osnovana.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da tuženik koristi stan koji se nalazi u zgradi anagrafske oznake K. 4 bez valjanog pravnog osnova; da je stan nacionaliziran te da je tužitelj (prednik tužitelja) upisan kao nositelj prava upravljanja korištenja, raspolaganja predmetnim stanom u zemljišne knjige.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu najamnine – naknade za korištenje predmetnog stana za razdoblje od 1. srpnja 2004. do 31. studenog 2006. u visini 11.982,60 kuna, a koji iznos predstavlja korist koju je tuženik stekao time što nije plaćao dužnu najamninu.

 

Prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 362. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06 , 146/08,38/09,  153/09 i 143/02 - dalje: ZV) ocjenjuje da je tužitelj kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnim stanom aktivno legitimiran tražiti naknadu za predmetni stan utemeljeno na odredbi iz članka 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) a koje odredbe se primjenjuju sukladno odredbi članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj  35/05 i 41/08).

 

Naime, prema odredbi članka 219. ZOO-a kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

Prvostupanjski sud valjano je nadalje otklonio prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da bi aktivno legitimiran, prema tvrdnji tuženika bila samo Republika Hrvatska. Prvostupanjski sud zaključuje budući nije doneseno posebno rješenje kojim se utvrđuje vlasništvo Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 47. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, u daljnjem tekstu Zakon o naknadi) to da je sukladno odredbi iz članka 362. stavak 1. ZV-a upravo tužitelj aktivno legitimiran tražiti utuženu naknadu.

 

Istoj ocjeni prvostupanjskog suda koju prihvaća i ovaj sud valja navesti slijedeće.

 

Prema odredbi članka 77. Zakona o naknadi, Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredbi ovog zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drugačije propisano.

 

Dakle, da bi Republika Hrvatska stekla vlasništvo nekretnine koja je predmet naknade, valja utvrditi da ta nekretnina može biti predmet naknade te kumulativno sa tom okolnošću da nitko nije zahtijevao naknadu za tu nekretninu ili pak da je taj zahtjev pravomoćno odbijen. Tek po utvrđenju navedenih okolnosti, posebno da zahtjev nije podnesen kao što to ističe tuženik tijekom postupka i u podnesenoj žalbi; da nema dokaza da pripada nekom subjektu niti vojuje presumpcija da je nečije vlasništvo (članak 362. stavak 1. i 2.) valja donijeti rješenje da se ta imovina – u konkretnom slučaju predmetni stan vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Dakle, iako je pravo vlasništva Republike Hrvatske statuirano temeljem Zakona, da bi Republika Hrvatska stekla to vlasničko pravo valja u provedenom postupku, a nakon utvrđenja naprijed navedenih okolnosti, biti deklarirano pravo vlasništva Republike Hrvatske.

 

S tog razloga je tužitelj aktivno legitimiran tražiti naknadu koristi koju je tuženik imao upotrebom tuđe stvari u svoju korist, stanovanjem bez valjane pravne osnove u visini koja je u ovoj žalbenoj fazi postupka nije posebno osporena. Stoga je prvostupanjski sud valjano primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja.

 

Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare. Istinit je navod iznesen u žalbi da o tome prigovoru, iako se radi o okolnosti bitnoj za presuđenje, u obrazloženju presude nema razloga niti prvostupanjski sud o tom prigovoru raspravlja.

 

Međutim, temeljem odredbe članka 373. a stavak 3. ZPP-a ovaj žalbeni sud je ocijenio da unatoč postojanju ove apsolutno bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, odluku je moguće donijeti. Naime, potraživanje naknade s naslova koristi sukladno odredbi iz članka 219. ZOO-a zastarijeva u razdoblju od 3 godine (članak 376. ZOO).

 

Kako je ovršni prijedlog radi isplate  podnesen nadležnom javnom bilježniku dana 27. lipnja 2007., a kako se isplata neplaćene najamnine odnosi na razdoblje od 1. srpnja 2004. do 31. studenog 2006., to prema procjeni ovog žalbenog suda nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

 

Stoga je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i 373. a stavak 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu, 10. siječnja 2013.