Broj: Rev-x 112/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića, Darka Milkovića i Željka Pajalića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. K. iz Z., (OIB: …), zastupane po K. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženice I. R. V. iz Z., (OIB: …) i L. V. iz Z., (OIB: …), oboje zastupani po B. M., odvjetniku u Z., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4579/14-2 od 29. rujna 2015. kojom presudom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-536/01-95 od 12. svibnja 2014., a rješenjem djelomično ukinuta navedena presuda, u sjednici održanoj 11. listopada 2016.,
p r e s u d i o j e
Revizija protiv presude odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e
Revizija protiv rješenja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 2.625.901,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućom na pojedine iznose kao što je to navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude. Osim toga, tuženicima je naloženo solidarno naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 588.179,00 kn, te je djelomično prihvaćen protutužbeni zahtjev i naloženo tužiteljici isplatiti tuženici iznos od 146.882,19 kn sa zateznim kamatama, dok je preostali dio protutužbenog zahtjeva u iznosu od 980.874,61 kn odbijen.
Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, a rješenjem drugostupanjskog suda prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protiv te drugostupanjske presude i rješenja tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje te da preinači rješenje u dijelu kojim je ukinut dio prvostupanjske presude kojim je usvojen protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 146.882,19 kn i da u tom dijelu potvrdi prvostupanjsku presudu.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija protiv presude je neosnovana, a revizija protiv rješenja je nedopuštena.
U odnosu na reviziju protiv presude:
Prema odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U odnosu na pobijanu presudu u reviziji je istaknut revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je presuda ispitana samo u granicama tog razloga.
Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica kao vlasnica predmetnog poslovnog prostora na kojem je vlasništvo stekla na temelju rješenja Gradskog ureda za imovinskopravne odnose Grada Zagreba od 30. 12. 1998. prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96 i dr. – dalje: ZON) zahtijeva da joj tuženici solidarno isplate naknadu za korištenje tog poslovnog prostora u razdoblju od travnja 1999. do srpnja 2007.
Na temelju nespornih činjenica da je prije donošenja rješenja kojim je predmetni poslovni prostor vraćen u vlasništvo tužiteljice glede tog poslovnog prostora tuženica s Gradom Zagrebom imala sklopljen ugovor o zakupu na rok od godinu dana, da je taj ugovor prestao 1. prosinca 1997. te da su i nakon prestanka ugovora o zakupu predmetnu nekretninu tuženici držali u posjedu, upotrebljavali ju i koristili za svoje potrebe, sudovi su zaključili da je u utuženom razdoblju tuženica koristila poslovni prostor bez pravnog temelja i da je zbog toga u obvezi platiti tužiteljici naknadu za koristi koje je od toga imala, s tim da prvostupanjski sud smatra da tužiteljica ima pravo potraživati naknadu za korištenje poslovnog prostora na temelju odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 22/99 – dalje: ZOO) dok se prema shvaćanju drugostupanjskog suda to pravo tužiteljice temelji na odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP).
Tvrdnju tuženice da je bila pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora iz razloga što je koristila svoje pravo zadržanja propisano odredbom čl. 41. st. 4. ZON-a, drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanom navodeći da navedena odredba kao i odredba čl. 42. ZON-a uređuju odnos između prijašnjeg vlasnika i zakupnika, a da tužiteljica nije posjedovala predmetni poslovi prostor u utuženom razdoblju temeljem ugovora o zakupu, već da se nalazila u njegovu posjedu valjane pravne osnove, pa da se ne može smatrati poštenim posjednikom.
Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tuženica ističe da je sud neutemeljeno otklonio njezino pozivanje na čl. 41. st. 4. ZON-a jer da je izgubio iz vida da ako u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene navedeni članak onda dolaze do primjene opće odredbe obveznih i vlasničkopravnih odnosa, te pritom citira odredbe čl. 286. st. 1. ZOO-a, čl. 72. st. 1. ZOO/05 te čl. 164. st. 1. i 2. ZVDSP-a i tvrdi da sukladno tim odredbama nije postojala pravna osnova za dosuđenje sporne tražbine.
Suprotno navedenoj tvrdnji sporna obveza tuženice postoji neovisno o tome je li tuženica imala u utuženom razdoblju pravo zadržanja predmetne nekretnine na temelju odredbe čl. 286. st. 1. ZOO-a.
Prema navedenoj odredbi vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje.
S obzirom na svoju funkciju osiguranja tražbine na pravo zadržanja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe čl. ZVDSP-a koje se odnose na založno pravo, sukladno odredbi čl. 297. st. 2. ZV-a kojom je određeno da će se ono što je određeno za založno pravo primjenjivati na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguranje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno.
Prema odredbi čl. 322. st. 2. ZVDSP-a založni je vjerovnik ovlašten rabiti zalog koji posjeduje i dati ga drugome na uporabu samo ako mu je to dopustio založni dužnik, ili je to nužno da bi ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga.
S obzirom na sadržaj citirane odredbe proizlazi da ako je tuženica imala pravo zadržanja predmetnog poslovnog prostora dok joj ne bude isplaćeno njezino potraživanje s osnove izvršenih ulaganja u tu nekretninu, tuženica u utuženom razdoblju nije imala pravo rabiti poslovni prostor.
Budući da tuženica nije koristila pravo zadržanja, već je predmetni poslovni prostor upotrebljavala u svoju korist (za obavljanje ugostiteljske djelatnosti), tuženicu se ne može smatrati poštenim posjednikom tuđe stvari koji nije dužan dati vlasniku stvari naknadu za to što ju je koristio, sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZVDSP-a.
Slijedom izloženog proizlazi da postoji osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, pa budući da visina zahtjeva nije sporna, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen.
Sukladno tome na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju protiv presude valjalo je odbiti kao neosnovanu.
U odnosu na reviziju protiv rješenja o ukidanju prvostupanjske presude:
Tuženica je podnijela reviziju i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.
Rješenjem drugostupanjskog suda kojim se u kida prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje postupak nije pravomoćno završen, pa protiv tog rješenja revizija nije dopuštena.
Sukladno tome, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tuženice izjavljenu protiv drugostupanjskog rješenja valjalo je odbaciti kao nedopuštenu.
Zagreb, 11. listopada 2016.
