Baza je ažurirana 21.10.2024.
zaključno sa NN 102/24
EU 2024/2679
Broj: Rev-x 452/14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz Z., zastupanog po punomoćnici E. K., odvjetnici u Z., protiv tuženice A. S. iz Z., G. T., zastupane po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & p. iz Z., radi utvrđenja suvlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gžx-2013/13-3 od 17. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena, ukinuta i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1446/01-79 od 30. svibnja 2012., u sjednici održanoj 13. lipnja 2017.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja protiv presude odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e
Revizija tužitelja protiv rješenja odbija se kao neosnovana.
Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u točkama I. i II. izreke utvrđeno je da je tužitelj suvlasnik za 1705/10000 dijela nekretnine označene kao kč.br. 2037/1 k.o. T., u naravi kuća, zgrada od 143 m2 i dvorište od 982 m2, položene u Z., G. T., ..., te je tuženici naloženo izdati tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis njegovog suvlasničkog prava na odnosnoj nekretnini. U točki III. izreke te presude odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje suvlasništva glede predmetne nekretnine iznad dosuđenog (do 2/3 dijela), dok je u točki IV. izreke odbijen s "alternativnim" tužbenim zahtjevom, kojim je tužitelj tražio da mu tuženica umjesto navedenog suvlasničkog omjera isplati iznos od 43.000 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom, s tim da je u točkama V. i VI. izreke odlučeno o troškovima postupka.
Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu, tj. u točkama I. i II. izreke, dok je u točki II. izreke pobijane presude odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućoj točki III. izreke. Rješenjem sadržanim u istoj odluci ukinuta je prvostupanjska presuda u točki IV. izreke (točka I. rješenja) dok je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka preinačena prvostupanjska presuda i naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 14.800,73 kn.
Protiv drugostupanjske presude i rješenja u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog revizijskih razloga iz članka 385. ZPP-a, predlažući preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na isplatu 43.000 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje uz dosudu troškova revizije.
Tuženica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a protiv točke I. izreke pobijane presude zbog pravnih pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, posebice jer je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
Odgovori na revizije nisu podneseni.
Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženice nedopuštena.
Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu u odnosu na tužitelja i samo onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Tužitelj ističe da je revizija podnesena protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je odbijena njegova žalba protiv odbijajuće točke III. izreke prvostupanjske presude (utvrđenje suvlasništva), dok sadržajno osporava i rješenje drugostupanjskog suda u dijelu (točka II. izreke) u kojem je prvostupanjska presuda ukinuta (bez vraćanja na ponovni postupak).
U sadržaju revizije uvodno se navodi da se svi tuženikovi navodi izneseni tijekom postupka, kao i oni istaknuti u žalbi protiv prvostupanjske presude, imaju smatrati sastavnim dijelom ove revizije.
Na ovakve revizijske navode valja odgovoriti da je revizija izvanredan, samostalan i ograničen pravni lijek u kojem, sukladno članku 386. ZPP-a, stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
Zbog toga se, polazeći od pravne prirode revizije, puko pozivanje na razloge koji su već istaknuti tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi protiv presude, ne može smatrati određenim navođenjem i obrazlaganjem razloga iz članka 386. ZPP-a, stoga revizijski sud nije uzeo u obzir te i takve revizijske navode.
Revident prigovara da je drugostupanjska presuda potpuno neobrazložena i da ime nedostataka zbog kojih se ne može ispitati glede obijanja tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 43.000 EUR-a, uz tvrdnju da on taj zahtjev nije postavio kao "alternativni" zahtjev isključivo glede utvrđenja suvlasništva na kući.
U tom smislu tvrdi da je "alternativni" zahtjev postavljen kao mogućnost da se tužitelja isplati s naslova svih suvlasništva na svim nekretninama i s naslova svih ulaganja, odnosno da je on obuhvaćao puno šire područje, a na to se drugostupanjski sud, odbijajući žalbu, uopće nije osvrnuo, kao ni sud prvog stupnja.
Na ovakav način revizijom se pobija i rješenje drugostupanjskog suda kojim je ukinuta odbijajuća točka IV. izreke prvostupanjske presude (u kojoj je odbijen "alternativni" tužbeni zahtjev) i u tom dijelu predmet nije vraćen na ponovni postupak.
Međutim, protivno tome, pobijana odluka drugostupanjskog suda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama slijedom čega nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
Osim toga, revidentove tvrdnje o sadržaju "alternativnog" zahtjeva nemaju uporište u stanju spisa jer je tužitelj, na ročištu od 14.2.2012., objektivno preinačio tužbeni zahtjev izrijekom navodeći:
"Tužitelj također iznosi da umjesto naprijed navedenog suvlasničkog omjera predlaže da ga tužena isplati u iznosu od 43.000 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama."
Iz navedenog se može zaključiti da se ovdje, kako je to pravilno istaknuo drugostupanjski sud, radi o eventualnoj objektivnoj kumulaciji iz članka 188. stavak 2. ZPP-a (prvi stvarnopravni i drugi obveznopravni zahtjev).
Revident po prvi put u reviziji iznosi tvrdnju da se "alternativni" zahtjev zapravo odnosio na isplatu svih ulaganja i svih suvlasništava na svim nekretninama, budući da takve tvrdnje u odnosu na rečeni zahtjev uopće nije iznosio u žalbi protiv presude.
Prema tome, iako je tužitelj općenito pobijao prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (ali iz sasvim drugih razloga), kako u žalbi niti na jednom mjestu nije naveo razloge koji bi se odnosili na odbijeni "alternativni" tužbeni zahtjev i koje sada po prvi put iznosi u reviziji, to valja istaknuti da zbog tog razloga, sukladno članku 385. stavak 2. ZPP-a, više nije moguće pobijati drugostupanjsko rješenje.
Iz navedenih razloga, revizija tužitelja protiv pobijane presude i rješenja nije osnovana pa ju je na temelju članka 393. u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu.
Tuženica je protiv dijela pobijane presude u točki I. izreke u kojoj je utvrđeno da je tužitelj suvlasnik za 1705/10000 dijela kč.br. 2037/1 k.o. T., u naravi kuće u Z. te joj naloženo izdati tabularnu ispravu, podnijela (izvanrednu) reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.
U reviziji su postavljena materijalnopravna pitanja koja se svode na slijedeće:
Postoje li minimalne pretpostavke za oblik i način davanja izjave kojom se odobrava osobi koja je vršila dogradnju, nadogradnju ili adaptaciju određene nekretnine, stjecanje suvlasništva na toj nekretnini, odnosno da li "određenje" vlasnika nekretnine u smislu odredbe čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, mora biti dano jasno, nedvosmisleno, tj. mora li se takvo očitovanje volje vlasnika nekretnine odnositi na određenu nekretninu i na stjecanje određenog idealnog dijela te nekretnine ili takvo očitovanje može biti dano općenito, nejasno i kontradiktorno. Odnosno, može li se u tom smislu smatrati "određenjem" vlasnika nekretnine, tj. davanjem pristanka na stjecanje suvlasništva na točno određenoj nekretnini koja je predmet parničnog postupka, u smislu odredbe čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, izjava tužene dana na ročištu održanom 1. travnja 2005. godine pred prvostupanjskim sudom, (slijedi citat izjave tužene stranke), koja je izvučena iz konteksta cijelog teksta budući je tužena tijekom postupka osporila da je dala odobrenje ili da je sklopljen dogovor o stjecanju prava suvlasništva, posebno imajući na umu postojanje pisanog sporazuma kojim su stranke uredile svoje imovinskopravne odnose i u kojem je naznačeno da je predmetna nekretnina isključivo vlasništvo tuženice?
U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja revidentica se poziva na revizijske odluke br. Rev-479/04 od 27. travnja 2005, Revx-111/09 od 1. srpnja 2009. i na Revx-241/09 od 3. prosinca 2009., u kojima je, u primjeni odredbe iz članka 156. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98., 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 81/15 - proč. tekst), izraženo pravno shvaćanje - da se ulaganjem u tuđu nekretninu ne stječe pravo vlasništva, odnosno da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem zgrade, tj. izvršenim ulaganjem od strane jednog suvlasnika u zajedničku nekretninu ne povećava suvlasnički dio toga suvlasnika na zajedničkoj nekretnini, osim ako vlasnik nekretnine nije što drugo odredio.
Nižestupanjski sudovi djelomično prihvaćaju tužbeni zahtjev na utvrđenje tužiteljevog prava suvlasništva utvrđujući da su stranke sporazumom od 16. listopada 1997. podijelile svu imovinu koju su do tada stekle, ali da je tužiteljica u svom stranačkom iskazu navela da je između parničnih stranaka dogovoreno kako će budućim ulaganjem u spornu nekretninu tužitelj postati njezin suvlasnik. Dakle, sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na spornoj nekretnini u idealnom dijelu od 17,05% (1705/10000), zaključujući da je tako odredila sama tuženica, kao vlasnica nekretnine.
Prema tome, pobijana presuda u dosuđujućem (stvarnopravnom) dijelu nije nepodudarna revizijskim odlukama koje su naznačene u reviziji, slijedom čega postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Slijedom toga, nisu ostvarene pretpostavke o kojima ovisi dopustivost revizije iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.
Revizija tužene stranke u odnosu na troškove postupka nije dopuštena.
Naime, na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.
Iz tih je razloga, na temelju odredbe članka 392.b. stavka 3. i članka 392. stavak 1. ZPP-a, reviziju tuženice valjalo odbaciti kao nedopuštenu.
Zagreb, 13. lipnja 2017.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.