Broj: Rev 1710/14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. Ž. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika „Š.-t.“ d.o.o., Z., kojeg zastupaju punomoćnici I. H. S. i M. S., odvjetnici u Z., radi predaje u suposjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4587/10-2 od 18. veljače 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj PS-116/09 od 15. travnja 2010., u sjednici održanoj 13. lipnja 2017.,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4587/10-2 od 18. veljače 2014. u pogledu pitanja „ima li suvlasnik pravo tražiti predaju stvari u suposjed, odnosno nedostaje li mu aktivne legitimacije za postavljanje takvog zahtjeva ako tužbenim zahtjevom ne traži predaju stvari u posjed svim suvlasnicima?“, te se sudi:
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj PS-116/09 od 15. travnja 2010.
II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak revizije u iznosu od 1.406,25 kuna, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:
„Tuženi „Š.-t.“ d.o.o. dužan je tužitelju D. D. predati u suposjed poslovni prostor od 41,44 m2, u prizemlju zgrade u Z., ..., koja nekretnina se nalazi na z.k.č.br. 496, a upisana je u zk.ul.1187 k.o. G. Z., sa ključevima, slobodan od osoba i stvari, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Tuženi „Š.-t.“ d.o.o., dužan je tužitelju D. D. naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.150,00 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti (toč. I.) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.845,00 kn (toč. II.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 738,00 kn (toč. III.) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (toč. IV.).
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se odbije žalba tuženika i u cijelosti potvrdi presuda suda prvog stupnja uz naknadu troška sastava revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tužitelja je osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pitanje:
„Ima li suvlasnik pravo tražiti predaju stvari u suposjed, odnosno nedostaje li mu aktivne legitimacije za postavljanje takvog zahtjeva ako tužbenim zahtjevom ne traži predaju stvari u posjed svim suvlasnicima?“
Kao razlog važnosti za postavljeno pitanje tužitelj ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2208/95 u kojoj je zauzeto shvaćanje suprotno onome zauzetom u pobijanoj odluci te odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1920/05 od 24. svibnja 2005.
Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja kao suvlasnika predmetnog poslovnog prostora na predaju istoga u suposjed tužitelju.
U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:
- da je tužitelj suvlasnik u 1/2 dijela predmetnog poslovnog prostora, a da je tuženik posjednik.
- da je do trenutka povrata predmetnog poslovnog prostora u 1/2 dijela predniku tužitelja, tuženik bio u zakupu istog s G. Z. te da je tuženik dopisom G. Z. od 1. lipnja 2007. upoznat sa činjenicom povrata u vlasništvo poslovnog prostora tužitelju, odnosno njegovom pravnom predniku.
Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tuženik vezano za 1/2 dijela vlasništva predmetnog poslovnog prostora prema tužitelju nema nikakve pravne osnove, radi čega je tužbeni zahtjev na predaju u suposjed osnovan.
Sud drugog stupnja je pak preinačavajući odluku suda prvog stupnja zauzeo shvaćanje, pozivajući se na odredbu čl. 46. st. 1. i. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje: ZVDSP), te čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) da suvlasnik može zahtijevati od drugih suvlasnika predaju stvari u suposjed pa obzirom u konkretnom slučaju nije utvrđeno tko je suvlasnik u preostalom suvlasničkom omjeru, a nesporno je da tuženik to nije, tužitelj nema aktivnu legitimaciju za predmetni tužbeni zahtjev.
Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.
Sukladno odredbi čl. 46. st. 1. ZVDSP svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva dok sukladno st. 2. istog članka svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakog one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećeg zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama.
Obzirom da tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom nije tražio predaju cijelog poslovnog prostora u posjed, već je tražio predaju istog u suposjed, isti uživa zaštitu od uznemiravanja i oduzimanja posjeda u odnosu na treće osobe. Naime, takvu zaštitu uživa svaki suposjednik pojedinačno pa je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži predaju suposjeda poslovnog prostora, kojega je vlasnik u 1/2 dijela, prema trećem koji nije suvlasnik, osnovan.
Stoga je vezano za postavljeno pitanje valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tuženika kao neosnovana i potvrditi prvostupanjsku presudu, sve zbog pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP naloženo je tuženiku tužitelju naknaditi trošak revizije u iznosu od 1.406,25 kuna, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP te Tbr. 10. toč. 6. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
Zagreb, 13. lipnja 2017.
