Broj: Gž-643/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G.-Z. iz Z… Z…, OIB: …zastupana po punomoćniku K. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika I. Š., OIB: … iz O.. M. 89, zastupan po punomoćniku N. S., odvjetniku u O. društvu S. i R. j. t. d. u V. K…, radi utvrđenja prava služnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1104/13 od 8. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 14. rujna 2018., 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1104/13 od 8. siječnja 2015. u dijelu pod toč. I. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

II. Uvažava se žalba tuženika I. Š., ukida rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1104/13 od 8. siječnja 2015. u dijelu pod toč. II. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

             

"I.- Utvrđuje  se da je u korist kat. čest. 2561 zgrada i dvorište P. R. u površini 1525 m2 koja je upisana u zk. ul. 1701 k.o. P. kao povlasne nekretnine, a kojoj je vlasnik tužiteljica M. G. Z. iz Z., OIB:02302741412, Z…, zakonom osnovana služnost staze širine 0,73 m, označena točkama A-B-K-L-A na skici vještaka mjernika T. Ć. od 04. veljače 2014. godine obilježena žutom bojom, a koja skica je sastavni dio ove presude, na teret kat. čest. 2562 k.o. P. kao poslužne nekretnine koja je vlasništvo tuženika Š. I., OIB:76145697803, M. 89.

 

II.- Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem se traži da je tuženik dužan izdati tužiteljici ispravu podobnu za upis navedenog prava služnosti u zemljišne knjige, koju će u protivnom zamijeniti presuda po pravomoćnosti."

 

              Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

 

"I.- Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe u dijelu kojim se traži da je tuženik dužan trpjeti da se pravo služnost staze prijeporom izvršava i u dijelu u kojem se pravo služnosti staze prijeporom ima upisati u zemljišne knjige na teret kat. čest. 2562 k.o. P. kao poslužne nekretnine u korist kat. čest. 2561 k.o. P. kao povlasne nekretnine.

II.- Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kuna, roku od 15 dana.

III.- Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke i rješenja u dijelu pod toč. II. izreke žalbu je izjavio tuženik pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži joj naknaditi parnični trošak prouzročen tuženiku, podredno da se ista presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev glasio na utvrđenje zasnivanja služnosti kolnika, koji je nedvosmisleno odgovarajuće i obrazložen te su na isti predloženi dokazi, da bi potom zahtjev bio preinačen podneskom tužiteljice od 7. srpnja 2014., dakle, nakon okončanja prethodnog postupka, pri čemu nije riječ tek o pukom smanjenju tužbenog zahtjeva, već o bitnoj kvalitativnoj izmjeni tužbenog zahtjeva, koji predstavlja njegovu objektivnu preinaku.  Navedena intervencija u tužbeni zahtjev ne samo da predstavlja promjenu njegove istovjetnosti, već se izmijenjeni tužbeni zahtjev zasniva i na bitno drugačijem činjeničnom stanju. Postupajući na navedeni način sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 190. st. 1. i čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe da su jedna od ključnih činjenica za ocjenu vjerodostojnosti svjedočkih iskaza, koji su išli u prilog tužbenom zahtjevu i pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja na kojem je trebala biti temeljena zakonita presuda, svakako fotografije lica mjesta koje je tuženik u spis predmeta doista predao naknadno, nakon zaključenja predhodnog postupka, a na kojima se jasno vidi da se na kamenu ogradu, koja fizički razdvaja čestice stranaka od sjevera prema jugu, zadnja cca tri metra prema krajnjem jugu nastavljao suhozid. Sud prvog stupnja vjerodostojnost tvrdnjama svjedoka da nikakvog suhozida na tom dijelu nije bilo daje ne uzimajući u obzir navedene fotografije te pri tome netočno reproducira navode tuženika tvrdeći da je tuženik naknadnu predaju fotografija obrazlagao činjenicom da se navedenoj svjedokinji požalio na spor tek nakon provedenog očevida. Tuženik je protivno tome naveo da se svjedokinji koja mu je predala fotografije javio nakon što je tužiteljina strana na licu mjesta sporila da je suhozid ikada postojao. Tužiteljica nije osporila navode odgovora na tužbu o postojanju kasnije spornog zida niti pismeno, a ni zaključno do ročišta na kojem je zaključen prethodni postupak, već je to kao novu činjenicu iznijela tek na očevidu održanom na licu mjesta 4. veljače 2014., pa ta činjenica upućuje na to da je tuženik bez svoje krivnje bio onemogućen iznijeti dokaze na sporne činjenice do zaključenja prethodnog postupka, pa je neuzimanjem u obzir po tuženiku predloženog dokaza – spomenutih fotografija počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 299. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje se i na činjenicu da je sud prvog stupnja na očevidu održanom na licu mjesta odbio prijedlog punomoćnika tuženika da zajedno s prisutnim mjerničkim vještakom utvrdi postojanje pristupnog puta nekretnini tužiteljice s gornje, sjeverne strane, te utvrdi činjenice postojanja vrata, dapače, glavnog ulaza (i prilaza) na sjevernoj strani njene kuće. Svjedokinja J. M. L. B. potvrdila je navode tuženika o postojanju suhozida u krajnjem južnom dijelu međe između nekretnine stranaka najmanje od 1977. kada je prvi put došla na nekretninu i uvjerljivo kazivala da je od svog prvog dolaska na nekretninu, koja je sada u vlasništvu tuženika, tek jednom vidjela nekog da prolazi betonskom stazom i radi toga se naljutila. Pobija i odluku o troškovima postupka te ističe da je sud prvog stupnja tužiteljici priznao i trošak pristojbe na prijedlog za određivanje privremene mjere, koji ne da nije bio određen, već ga je tužiteljica i sama povukla na ročištu od 8. srpnja 2014.

U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženika ističući da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica ispunjava sve pretpostavke za zakonom osnovanu služnost staze. Predlaže da sud prvog stupnja odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi presudu i rješenje suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima. Popisuje trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba je osnovana.

Presudom u pobijanom dijelu sud prvog stupnja utvrdio je da je u korist čest. zem. 2561 k.o. P., kao povlasne nekretnine u vlasništvu tužiteljice, zakonom osnovana služnost staze širine 0,73 m, označena točkama A-B-K-L-A na skici vještaka mjernika T. Ć. od 4. veljače 2014. obilježena žutom bojom, a na teret čest. zem. 2562 k.o. P., kao poslužne nekretnine u vlasništvu tuženika.

Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica u podnesenoj tužbi predanoj na sud 28. svibnja 2013. postavila tužbeni zahtjev da se utvrdi da je u korist čest. zem. 2561 k.o. P., kao povlasne nekretnine u vlasništvu tužiteljice, zakonom osnovana služnost kolnika u širini od 3 m uz cijelu južnu među, a na teret čest. zem. 2562 k.o. P., koja je vlasništvo tuženika, dok je naknadno, nakon zaključenja prethodnog postupka, a nakon održanog očevida na licu mjesta, postavila tužbeni zahtjev na zasnivanje služnosti staze širine 0,73 m u korist čest. zem. 2561 k.o. P., a na teret čest. zem. 2562 k.o. P., a kako je to sud prvog stupnja pod toč. I. izreke donesene presude prihvatio.

Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) propisano je da je vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten time hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zapreka, motornim vozilom i biciklom.

Prema odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 190. st. 1. ZVDSP koji jasno propisuje ovlaštenje vlasnika povlasne nekretnine za pojedinu utvrđenu služnost puta, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji, u kojoj je tužbeni zahtjev izmijenjen tako da se umjesto utvrđenja da je zakonom osnovana služnost kolnika 3 m traži da je osnovana služnost staze 0,73 m, a koje služnosti su sadržajno različite, a i zasnivaju se na drugačijem činjeničnom supstratu, došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, odnosno do preinake tužbe iz čl. 191. st. 1. ZVDSP.

Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Dakle, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi tužitelj može preinačiti tužbu samo do zaključenja prethodnog postupka, iz čega slijedi da tužbu nije moguće preinačiti tijekom provođenja glavne rasprave, kako je to u konkretnom slučaju učinila tužiteljica.

Pri tome je potpuno irelevantno ponašanje tuženika nakon zaprimanja podneska kojim je preinačen tužbeni zahtjev, budući da se pristanak tuženika u smislu čl. 190. ZPP traži kada je tužba preinačena do zaključenja prethodnog postupka, a nakon što je tuženiku tužba dostavljena, što ovdje nije slučaj, jer je tužiteljica preinačila tužbu nakon što to više po strogim zakonskim odredbama nije dopušteno.

U tom pravcu je zauzeto i pravno shvaćanje na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih suda i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018.

Stoga je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako je postavljen podneskom od 7. srpnja 2014. sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. i čl. 191. st. 1. ZPP, na koju u žalbi određeno ukazuje tuženik, a koja je utjecala na pravilnost i zakonitost donesene presude u pobijanom dijelu.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke i u tom dijelu predmet vratiti istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, te posljedično temeljem čl. 380. toč. 2. istoga Zakona uvažiti žalbu tuženika, ukinuti rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu na ponovan postupak.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu u postupanju te će sukladno provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama u predmetu odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice postavljenom do zaključenja prethodnog postupka, kao i troškovima cijelog postupka.

U nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda (toč. II. izreke) i rješenje (toč. I. i III. izreke) ostaju neizmijenjeni.

Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zadru 14. rujna 2018.