Broj: Gž-793/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika J. M. iz V.,  OIB: …, zastupanog po punomoćniku R. R., odvjetniku iz K., protiv tuženika – protutužitelja J. P. iz V., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. V. & D. d.o.o., odvjetnicima iz R., radi predaje nekretnine u posjed i radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika - protutužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovni broj 72 P-2231/2015-14 od 28. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 3. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženika – protutužitelja J. P. preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovni broj 72 P-2231/2015-14 od 28. veljače 2017. i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika J. M. radi predaje u posjed slobodne od osoba i stvari nekretnine z.č. 518 upisane u g.t. 1 z.k.ul. 7805 k.o. V. te zahtjev za nadoknadu parničnog troška.

 

II. Utvrđuje se da je tuženik – protutužitelj J. P. iz V. OIB: …, stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine upisane u z.k. ul. 7805 k.o. V., označene kao k.č. 518 pašnjak u površini od 220 m2, koji dio je na dopuni nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke N. V. od 22. travnja 2015. označen roza šrafurom i roza slovnim oznakama A-B-C-D-E-F-L-M, koji je sastavni dio ove presude te je slijedom navedenog ovlašten zatražiti i ishoditi parcelaciju i formiranje nove zemljišne čestice uz otpis i uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na navedenoj novoformiranoj zemljišnoj čestici uz istodobni izbris zemljišnoknjižnog vlasnika, što je tužitelj - protutuženik dužan trpjeti.

 

              III. Nalaže se tužitelju – protutuženiku J. M. nadoknaditi tuženiku – protutužitelju J. P. parnični trošak u iznosu od 20.240,18 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku – protutužitelju (u daljnjem tekstu: tuženik) predati u posjed tužitelju – protutuženiku J. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) nekretninu z.č. 518 iz g.t. 1 z.k.ul. 7805 k.o. V., u točki II. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.842,68 kn, u roku od 15 dana, a u točki III. izreke je odbijen protutužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tuženik J. P. stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine k.č. br. 518 upisane u z.k.ul. 7805 k.o. V. u površini od 220 m2, koji dio je u nalazu vještaka N. V. od 22. travnja 2015. označen roza šrafurom i roza slovnim oznakama A-B-C-D-E-F-L-M te zahtjev kojim se tuženik ovlašćuje ishoditi parcelaciju i formiranje nove zemljišne čestice uz uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.

 

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

U žalbi navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi da je nesporno da je tužitelj vlasnik dijela nekretnine k.č. br. 518 k.o. V. i to istočno od ogradnog zida označenog slovima A-B-C-D, koji dio tužitelj drži u posjedu te u naravi predstavlja njegovo dvorište, ali u preostalom dijelu, u površini od 220 m2 tuženik ima jače pravo te smatra da je tijekom postupka dokazao da je i posjednik i stvarni vlasnik tog dijela nekretnine. Navodi da je pravo vlasništva na prijeporu stekao na temelju dosjelosti, uračunavanjem vremena njegovih prednika kao poštenih posjednika. O tome da su iskazivali i saslušani svjedoci, a M. G. je sudu dostavila ovjerenu izjavu iz koje proizlazi da je njezin otac J. G. s roditeljima tuženika izvršio zamjenu parcela. U izjavi da je sasvim jasno navela da se radi o zemljištu u površini od oko 400 m2 koje se nalazi uz ogradni zid kuće broj 20, vlasništvo J. M., s lijeve strane njegove kuće pa da stoga nema govora o tome da bi se radilo isključivo o zamjeni nekretnine k.č. br. 680, jer ta nekretnina ne graniči s ogradnim zidom kuće u vlasništvu tužitelja. Stoga da je predmetom zamjene bio dio k.č. br. 680 te dio k.č. br. 518 k.o. V., prijepor u ovom postupku. Ističe da je sud prvog stupnja propustio cijeniti činjenicu da katastarske međe i međe u naravi znatno odstupaju tako da se zamijenjena nekretnina koja predstavlja jednu cjelinu dijelom nalazi na k.č. br. 680 u površini od 91 m2, a dijelom na k.č. br. 518 u površini od 220 m2, s tim što su roditelji tuženika u zamjenu dobili parcelu R. a J. G. parcelu u V. p. Navodi da su njegovi roditelji za života mirno uživali prijepor, da je zamjena izvršena još 50-ih godina prošlog stoljeća te da isprave u spisu ne dovode u sumnju iskaze svjedoka. Tvrdi da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi osporio miran posjed žaliteljevih prednika pri čemu je utvrđeno da su na prijeporu oni izgradili gospodarski objekt u kojemu su držali kola, što da proizlazi i iz nalaza vještaka geometra. Nadalje ističe da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je prijepor sa dijelom nekretnine k.č. br. 680 predstavljao jednu cjelinu prije nego li su tuženikovi prednici stupili u posjed, a tužitelj na tom dijelu nikada nije izvršavao ni posjedovne ni vlasničke ovlasti. Tužitelj da je u svoju kuću doselio prije nekoliko godina te je prilikom izmjere geometra za  vrijeme pregovora o kupnji parcele između stranaka došao do saznanja da katastarska međa nekretnine k.č. br. 518 nije na mjestu gdje se nalazi njegov ogradni zid označen u nalazu slovima A-B-C-D zbog čega je ustao ovom tužbom. Prema mišljenju tuženika, tužitelj nije dokazao da posjed tuženika, odnosno njegovih prednika nije pošten, dok je s druge strane tuženik dokazao samostalni posjed, dakle, izvršavanje faktične vlasti na prijeporu (tzv. vlasnički posjed). Navodi da njegovi prednici nisu posjed stekli ni silom ni prijevarom, niti zlouporabom povjerenja te su imali dovoljno razloga vjerovati da im pripada pravo na posjed jer su ušli u posjed na temelju ugovora o zamjeni nekretnina te ih u vršenju posjedovnih čina nitko nikada nije smetao. Smatra da pobijanom presudom nije dana ocjena ovih činjenica pa da je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tuženik navodi da zbog neusklađenosti stvarnog stanja sa zemljišnoknjižnim i katastarskim stanjem su njegovi prednici bili upisani samo kao vlasnici k.č. br. 680, iako su u stvarnosti bili vlasnici i posjednici dijela k.č. br. 518, prijepora iz ovog postupka, pa se pogreška u upisu prenosila dalje tako da je predmetom kupoprodajnog ugovora između tuženika i njegovog brata bila samo nekretnina k.č. br. 680 iako je u naravi predmetom kupoprodaje bio i prijepor koji čini jednu cjelinu s nekretninom k.č. br. 680. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i obiti tužbeni a prihvatiti protutužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da je njegov otac od osnutka katastarskog operata upisan kao posjednik k.č. br. 518 k.o. V., a da je predmetom zamjene između J. G. i roditelja tuženika bila isključivo susjedna nekretnina, k.č. br. 680, kako to proizlazi iz dostavljene isprave.

 

Predlaže stoga žalbu tuženika odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da prijepor predstavlja dio k.č. br. 518. k.o. V. koji je na nalazu vještaka označen slovima A-B-C-D-E-F-L-M u površini od 220 m2, a u naravi se nastavlja na dvorište tužitelja koje je ograđeno zidom, koji zid je u nalazu označen točkama A-B-C-D. Nadalje utvrđuje da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik k.č. br. 518. k.o. V. a upisan je i u katastru kao posjednik, s tim što iz povijesnog posjedovnog lista utvrđuje da je od osnutka katastra 1954. kao posjednik bio upisan otac tužitelja J. M., potom 1963. J. M., prva supruga tužiteljevog oca, 1976. je kao posjednica upisana M. M., majka tužitelja, dok upis tužitelja kao posjednika datira od 1981. Nadalje utvrđuje da se na prijeporu nalaze tuženikove stvari, drveni kolci, stari automobil te da tuženik prijepor drži u svom posjedu. Sud prvog stupnja analizira iskaze svjedoka koji su navodili činjenice koje su im poznate u svezi korištenja prijepora te ocjenom provedenih dokaza zauzima stajalište da tuženik nije dokazao da bi bio vlasnik prijepora, pri čemu ocjenjuje da je moguće da su roditelji tuženika bili neko vrijeme u posjedu prijepora, ali da je u tom slučaju njihov posjed bio nepošten. Glede tvrdnje tuženika da su njegovi roditelji prijepor stekli zamjenom s J. G., sud prvog stupnja ocjenjuje da je zamjena izvršena u odnosu na susjednu nekretninu k.č. br. 680 k.o. V., koja nekretnina je od osnutka katastra bila u posjedu J. G., oca M. G. koja je u svezi sklapanja tog pravnog posla dala ovjerenu izjavu, a tijekom postupka je preminula, čemu u prilog da govori i činjenica što je čestica 680 k.o. V. 1961. upisana kao posjed B. P., oca tuženika, a ista nekretnina je bila i predmetom Ugovora o kupoprodaji od 28. rujna 2012. kojeg su zaključili tuženik i njegov brat B. P.. Stoga sud prvog stupnja iskaze tuženika i svjedoka koji tvrde da su još roditelji tuženika bili u posjedu prijepora ocjenjuje na način da ih ne prihvaća budući da ih dovode u sumnju isprave priložene u spisu.

 

S obzirom na zaključak da je tužitelj dokazao da je prijepor njegovo vlasništvo, ocjenjuje osnovanim tužbeni zahtjev radi predaje u posjed pozivom na odredbu čl. 162. st. 1. ZV-a, a kako smatra da tuženik nije dokazao da bi stekao vlasništvo prijepora, odbija protutužbeni zahtjev, dok o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te tužitelju priznaje trošak zastupanja odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) uz trošak očevida i vještačenja te sudskih pristojbi.

              Prema stajalištu ovoga suda, sud prvog stupnja je na temelju činjenice što je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine k.č. br. 518 k.o. V. te što je u katastru upisan kao posjednik te nekretnine, a kao posjednici su bili upisani i njegovi prednici, izveo pogrešan zaključak o tome da tuženik nije dokazao da bi dosjelošću stekao vlasništvo prijepora (dijela k.č. br. 518) te da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje, zbog čega tužitelj ne bi mogao s uspjehom zahtijevati predaju u posjed tog dijela nekretnine. Točna su utvrđenja suda prvog stupnja o sadržaju upisa u zemljišne knjige te upisu u katastar, međutim, kako to osnovano ističe tuženik u žalbi te je isticao tijekom postupka, katastarske međe se ne podudaraju sa stvarnim stanjem na terenu, što je zorno prikazano i u nalazu i mišljenju vještaka N. V.. Naime, dugogodišnje stanje na terenu je takvo da je k.č. br. 518 na terenu podijeljena na dva dijela betonskim zidom koji je u nalazu vještaka označen slovima A-B-C-D na način da se sa istočne strane zida nalazi dvorište tužitelja koje čini cjelinu s objektom, kućom sagrađenom na k.č. br. 682/1, a sa zapadne strane, dakle s druge strane betonskog zida nalazi se dio k.č br. 518 koji predstavlja prijepor u površini od 220 m2, koji čini cjelinu s nekretninom k.č. br. 680 u vlasništvu tuženika. Iz nalaza vještaka bi proizlazilo da uklapanjem podataka katastarskog plana sa snimkom stvarnog stanja na terenu proizlazi da položaj, površina i oblik prijepora odstupaju od oblika i površine pokazane nekretnine i to prije svega zbog starosti važećeg katastarskog plana koji je izrađen drugačijom metodom izmjere od one koja je korištena prilikom očevida. Nadalje bi proizlazilo da prijeporna površina predstavlja obrašteno zemljište na kojemu se nekada nalazila mošuna, građevina koja je bila izgrađena u obliku slova L od kamena, prekrivena slamom, koju je sagradio otac tuženika B. P. još 50-ih godina prošlog stoljeća te je u njoj držao zaprežna kola, o čemu su iskazivali svjedoci M. I. sestrična tužitelja, P. G., D. P. koji je vlasnik susjednog zemljišta, N. T., unuk J. G. koji je izvršio zamjenu nekretnina sa roditeljima tuženika, M. V. i A. P. koji su iskazali da im je 1969. majka tuženika dozvolila da krovnu konstrukciju mošune koriste za pečenje janjca kojim su se počastili nakon završetka srednje škole te B. P. koji je izričito naglasio da od djetinjstva (a star je 68 godina) prolazi kraj prijepora gdje je uvijek viđao tuženika i njegovog oca, s tim što je otac tuženika držao zaprežna kola u mošuni do 1965. ili 1967. godine. Iz iskaza tužitelja bi proizlazilo da su zid koji dijeli nekretninu k.č. br. 518 na dva dijela, istočni i zapadni (a zapadni dio u naravi predstavlja prijepornu nekretninu) izgradili još njegovi roditelji (otac tužitelja je umro 1963. a majka 1993.), dok bi iz iskaza tuženika proizlazilo da je njegov otac držao u mošunu na prijeporu zaprežna kola do 60-ih ili 70-ih godina prošlog stoljeća, sve dok nije kupio traktor.

 

S obzirom na ovakva činjenična utvrđenja koja proizlaze i iz zapažanja prilikom očevida, te nalaza i mišljenja vještaka o konfiguraciji terena i smještaju kamenog zida koji dijeli prijepor od preostalog dijela k.č. br. 518, a koji čini cjelinu sa objektom tužitelja i u naravi predstavlja dvorište njegove kuće, prema stajalištu ovoga suda tuženik je dokazao da je predmetom zamjene nekretnina između J. G. i roditelja tuženika J. i B. P. bila nekretnina k.č. br. 680 k.o. V., o čemu postoje i isprave koje su priložene u spisu, ali i dio k.č. br. 518 k.o. V. i to upravo prijepor koji se nalazi zapadno od betonskog zida koji dijeli ovu nekretninu na istočni i zapadni dio, a koji zapadni dio pak na terenu predstavlja cjelinu sa česticom 680 k.o. V..

 

Pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da posjed tuženikovih prednika ne bi bio pošten samo zato što bi iz isprava proizlazilo da je predmetom zamjene bila nekretnina k.č. br. 680. Naime, dokazima koji su provedeni u ovom postupku nesumnjivo je utvrđeno da je predmetom zamjene, a potom i isključivog poštenog posjeda roditelja tuženika bio i dio k.č. br. 518, dakle prijepor, kojeg i danas drži u posjedu tuženik. Stoga je, uračunavajući posjed njegovih prednika proteklo znatno duže vrijeme od onog koje je potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Prema odredbi čl. 159. st. 3. ZV-a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, što znači da i u slučaju da posjed tuženika nije zakonit (iako je u postupku utvrđeno da je pravni temelj posjedovanja pravni posao - ugovor o zamjeni što posjed čini zakonitim), da su na strani tuženika ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na prijeporu dosjelošću, pa tuženik ima pravo na posjed prijepora u smislu odredbe čl. 163. st. 1. ZV-a te ima pravo odbiti predaju stvari tužitelju kao upisanom vlasniku cijele nekretnine. Konačno, valja istaći da tužbenim zahtjevom tužitelj traži predaju u posjed cijele čestice 518 k.o. V. iako nesumnjivo dio te nekretnine drži u posjedu pa kako nije postavio zahtjev sukladno stvarnom stanju posjeda, već iz ovog razloga je takav zahtjev neosnovan.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti te odbiti tužbeni, a prihvatiti protutužbeni zahtjev, na temelju odredbe čl. 373. a ZPP-a.

 

Kako je tuženik uspio u parnici, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a mu pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja. Trošak tuženika odnosi se na trošak zastupanja odvjetnika pri čemu odvjetniku pripada pravo na nagradu za sastav odgovora na tužbu i protutužbe od po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 7. i 8. Tarife te po 1.000,00 kn za sastav podnesaka od 27. veljače i 21. listopada 2015. te 8. ožujka 2016. Nadalje pripada mu pravo na nagradu za pristup na ročište održano 2. srpnja 2014. u iznosu od 500,00 kn, primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife, za pristup na ročišta održana 23. studenoga 2015. te 16. veljače 2015., 8. studenog 2016. i 17. siječnja 2017. po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife te za ročište za objavu presude 500,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 3. Tarife, a za pristup na očevid 1.800,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 7. Tarife. Potom tuženiku pripada pravo na trošak ishođenja povijesnog izvatka zemljišne knjige od 250,00 kn, primjenom Tbr. 32. Tarife tako da da trošak zastupanja iznosi 12.050,00 kn, što uz iznos PDV-a od 3.012,50kn (Tbr. 42. Tarife) čini trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 15.062,50 kn. Tuženik također ima pravo na nadoknadu troška za sudske pristojbe i to pristojbe za izvadak od 60,00 kn, pristojbe za odgovor na tužbu od 200,00 kn te za protutužbu i presudu po 400,00 kn kao i trošak vještačenja u iznosu od 1.755,18 kn, pa ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 17.877,68 kn. Tuženik je uspio i u žalbenom postupku pa mu pripada pravo na trošak sastava žalbe od 1.250,00 kn, iznos PDV-a od 312,50 kn, te iznos pristojbe za žalbu od 800,00 kn, što čini ukupan trošak postupka u iznosu od 20.240,18 kn.

 

Zbog izloženog je valjalo i odluku o parničnom trošku preinačiti, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 3. listopada 2018.