Broj: Kž-213/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marice Šćepanović kao predsjednice vijeća, te Spomenke Tonković i Bruna Kleina kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Darije Miše kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika Ž. P., zbog kaznenog djela iz članka 293. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 11 K-175/12 od 5. listopada 2016., u sjednici održanoj 12. listopada 2017. u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Splitu, Nikše Wagnera

 

p r e s u d i o   j e

 

I Povodom žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u pravnoj oznaci kaznenog djela te izriče da je okrivljenik Ž. P. djelom opisanim u izreci pobijane presude, za koje je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11).

 

II Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se okrivljenik Ž. P. na temelju članka 247. stavak 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa mu se na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11 izriče uvjetna osuda time da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 56. stavak 4. i članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11 okrivljeniku Ž. P. uz uvjetnu osudu određuje se i posebna obveza da u roku od dvije godine naknadi štetu t.d. L. d.o.o. iz V. G. u iznosu od 1.419.871,00 kuna uvećan za trošak prisilne naplate od 160,00 kuna.

 

Temeljem članka 58. stavak 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 1 godine ako okrivljenik u zadanom roku od 2 godine bez opravdanog razloga ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri određenu mu posebnu obvezu.

 

Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) dužan je okrivljenik Ž. P. na račun imovinsko pravnog zahtjeva platiti oštećenom t.d. L. d.o.o. iz V. G. iznos od 1.419.871,00 kuna uvećan za trošak prisilne naplate od 160,00 kuna.

 

III U preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim Ž. P. zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavak 2. KZ/97 pa mu je na temelju navedene zakonske odredbe, a u vezi članka 57. stavak 2. točka b. KZ/97 izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci i potom na temelju članka 67. KZ/97 okrivljeniku izrekao uvjetnu osudu odredivši da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Temeljem članka 153. stavak 1. i 2. ZKP/08 okrivljenik je obvezan na ime imovinsko pravnog zahtjeva isplatiti oštećeniku trgovačkom društvu L. d.o.o. iznos od 1.419.871,00 kuna uvećan za trošak prisilne naplate od 160,00 kuna.

 

Po članku 148. stavak 1. ZKP/08, a u vezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08 okrivljenik je obvezan na ime troškova kaznenog postupka platiti iznos od 2.500,00 kuna te paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Okrivljenik Ž. P. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana i u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda. Ujedno je u žalbi zatraženo da okrivljenik bude pozvan na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu.

 

Povodom žalbe podnesene po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, oštećena tvrtka L. d.o.o. V. G. dostavila je sudu podnesak kojim podržava žalbene navode državnog odvjetnika.

 

Sjednica vijeća ovog drugostupanjskog suda održana je u smislu članka 475. stavak 2. i 4. ZKP/08 u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Splitu, Nikše Wagnera, a u odsutnosti uredno obaviještenog okrivljenika Ž. P. koji je podneskom izvijestio sud da neće pristupiti zbog financijskih poteškoća.

 

Na sjednici vijeća, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Splitu podržao je žalbene navode koji se odnose na pobijanje presude zbog odluke o kazni, odnosno o uvjetnoj osudi, dok je u odnosu na ostale žalbene razloge naveo kako smatra da se zapravo također odnose samo na odluku o kaznenoj sankciji i da ne bi opravdavale istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a niti prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žalba državnog odvjetnika djelomice je osnovana.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 3. ZKP/08.

 

Državni odvjetnik u žalbi ističe da je okrivljenik Ž. P. osuđivan presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu broj K-289/12 od 7. travnja 2013. zbog kaznenog djela krađe iz članka 216. stavak 1. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a s rokom kušnje od 2 godine, ali da sud prvog stupnja nije pribavio podatke o osuđivanosti okrivljenika, iako je to svakako morao učiniti kako bi pravilno odmjerio kaznu pa stoga smatra „da je sud time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čanka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, budući je izreka presude proturječna razlozima presude, odnosno nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama- naročito izraženim olakotnim okolnostima kao uvjetu za primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne", te da je navedenim propustom počinjena i bitna povreda iz članka 478. stavak 3. ZKP/08 "budući je propust suda da utvrdi činjenicu ranije osuđivanosti te izvrši uvid i pročita izvadak iz kaznene evidencije, zasigurno propust koji je mogao i jeste utjecao na presudu te rezultirao neopravdanim ublažavanjem kazne".

 

Iako je državni odvjetnik u pravu kada ukazuje na to da je sud prvog stupnja trebao pribaviti izvod iz kaznene evidencije za okrivljenika, time ipak nisu počinjene u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već se zapravo radi o okolnostima koje su usmjerene na pobijanje prvostupanjske presude zbog odluke o kazni te se istaknuti žalbeni prigovori imaju razmotriti i ocijeniti u okviru tog žalbenog razloga.

 

Državni odvjetnik u žalbi ističe i prigovor zakonitosti dokaza na kojima se presuda temelji budući da iz pročitanih zapisnika ne proizlazi da bi svjedoci bili propisno upozoreni prema članku 288. stavak 3. ZKP/08 uz činjenicu da je odredbom članka 300. stavak 1. točka 5. ZKP/08 propisano da, ako upozorenja svjedoku iz članka 288. stavak 3. ZKP/08 nisu ubilježena u zapisnik, iskazi tih svjedoka ne mogu se upotrijebiti kao dokaz u postupku. Stoga državni odvjetnik smatra da se u konkretnom slučaju presuda temelji na nezakonitim dokazima i da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

Međutim, suprotno navodima žalitelja, uvidom u zapisnike koji sadržavaju iskaze pojedinih svjedoka, koji zapisnici su na raspravi pročitani, proizlazi da je nakon uzimanja osobnih podataka pojedinog svjedoka, sud svaki put naveo: "nesrodan, propisno opomenut, iskazuje slijedeće".

 

Točno je da ovakav način postupanja nije u skladu s odredbom članka 288. stavak 3. ZKP/08 ali je evidentno da citirana zakonska odredba nije potpuno zanemarena. Kada se pored toga uzme u obzir da se, osim na iskazu svjedokinje N. B., koja je upozorena na navedeni način, presuda niti ne temelji na iskazima svjedoka koje državni odvjetnik navodi u žalbi, a to su I. Č., M. T., K. M., Z. B., S. Z., M. D., M. M. i Z. R., onda žalbeni prigovor državnog odvjetnika o nezakonitosti dokaza nema onaj značaj koji mu pridaje žalitelj.

 

Slijedom navedenog nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. te stavak 2. i stavak 3. ZKP/08.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije u pravu državni odvjetnik ni kada pobija presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, i ovaj žalbeni razlog usmjeren je na pobijanje presude zbog odluke o kazni budući da se u žalbi ističe kako je propustom suda da za okrivljenika pribavi izvod iz kaznene evidencije ujedno ostvarena i žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer da je pribava podataka o okrivljenikovoj kriminalnoj prošlosti osnova za donošenje odluke o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije.

 

S druge strane međutim, državni odvjetnik je u pravu kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.

 

Osim što državni odvjetnik pravilno primjećuje da je u izreci pobijane presude pogrešno navedeno da je u konkretnom slučaju primijenjen članak 57. stavak 2. točka b. KZ/97, umjesto članak 57. stavak 2. i 4. točka b. KZ/97, a koji članak zakona kao uvjet za sudsko ublažavanje kazne propisuje postojanje naročito izraženih olakotnih okolnosti, koje sud u konkretnom slučaju nije utvrdio, sud prvog stupnja, prema tada važećem zakonu, a to je Zakon o izmjenama i dopunama KZ/97 ("NN" 71/06) koji je stupio na snagu 1. listopada 2006., okrivljeniku nije ni mogao izreći uvjetnu osudu bez zakonskog ublažavanja kazne jer je odredbom članka 67. stavak. 3. KZ/97 ("NN" 71/06) bilo pripisano da se "uvjetna osuda može primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora do 5 godina, a za kaznena djela za koja je pripisana kazna do 10 godina ako su primijenjene odredbe o zakonskom ublažavanju kazne", dakle, ne i sudsko ublažavanje kazne.

 

Navedena odredba prestala je važiti stupanjem na snagu KZ/11 ("NN" 125/11) od 1. siječnja 2013. budući da je odredbom članka 56. stavak 2. tog zakona propisano da "sud može počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora do jedne godine ili na novčanu kaznu izreći uvjetnu osudu kada ocijeni da počinitelj i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela".

 

Pored navedenog, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja u odnosu na odluku o kaznenoj sankciji potpuno zanemario odredbu članka 3. KZ/11, koja je u bitnome ista kao i odredba članka 3. KZ/97, a kojom je propisana obvezna primjena blažeg zakona slijedom čega je sud prvog stupnja, našavši okrivljenika krivim, trebao najprije utvrditi postoji li pravni kontinuitet kaznenog djela iz članka 293. stavak 2. KZ/97 koje se okrivljeniku optužbom stavlja na teret sa nekim kaznenim djelom iz KZ/11 i tek potom na djelo i počinitelja primijeniti onaj zakon koji je za okrivljenika blaži.

 

Kako, međutim, u spisu postoji dostatno podataka na temelju kojih je moguće donijeti odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nije našao nužnim ukidati pobijanu presudu suda prvoga stupnja već je povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, odlučio preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, a potom i djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, presudu preinačiti u odluci o kazni. Naime, propustima suda u pogledu utvrđivanja pravnog kontinuiteta te obvezne primjene blažeg zakona, a s tim u vezi i zakonske mogućnosti izricanja uvjetne osude za počinjeno kazneno djelo, ostvarena je povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika iz članka 469. točka 5. ZKP/08 na koju povredu ovaj drugostupanjski sud, u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti. Pri tome valja imati u vidu da kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavak 2. KZ/97 ima pravni kontinuitet u odredbi članka 247. KZ/11 time da je za kazneno djelo iz članka 293. KZ/97 propisana kazna zatvora u trajanju od 1 do 8 godina, dok je za kazneno djelo iz članka 247. stavak 2. KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od 1 do 10 godina.

 

Međutim, bez obzira što je za kazneno djelo iz članka 247. stavak 2. KZ/11 propisana stroža kazna od one za kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ/97, ipak je za počinitelja blaži KZ/11 jer je za kazneno djelo iz članka 247. stavak 2. KZ/11 prema odredbi članka 56. KZ/11 moguće počinitelju izreći uvjetnu osudu i bez primjene odredbi o ublažavanju kazne, a što prema odredbi članka 67. KZ/97 nije moguće u odnosu na kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ/97. Stoga je povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti preinačena presuda suda prvoga stupnja u pravnoj oznaci djela na način da se izriče da je okrivljenik Ž. P. djelom opisanim u izreci pobijane presude, a za koje je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 2. KZ/11, a potom, uslijed takve odluke te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačena je pobijana prvostupanjska presuda i u odluci o kaznenoj sankciji.

 

Naime, ovaj drugostupanjski nalazi da je za počinjeno kazneno djelo okrivljeniku opravdano izreći strožu kaznenopravnu sankciju, od one u pobijanoj presudi, uz određivanje posebne obveze iz članka 62. KZ/11 prema kojoj se okrivljenik obvezuje da u određenom roku oštećeniku naknadi pričinjenu štetu.

 

Državni odvjetnik u navodima svoje žalbe ukazuje na razloge koji su usmjereni na prijedlog za izricanje dulje, bezuvjetne kazne zatvora, a takav prijedlog obrazlaže se isticanjem činjenice ranije osuđivanosti okrivljenika zbog kaznenog djela iz članka 216. stavak 1. KZ/97.

 

S druge strane, u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, okrivljenik ističe da je u vrijeme počinjenja djela ipak bio neosuđivan jer je ranija osuda uslijedila nakon predmetnog kaznenog djela.

 

Iz razloga pobijane presude proizlazi da je kod odlučivanja o vrsti i visini kaznene sankcije sud okrivljeniku uzeo kao olakotnu okolnost što "nije bio ranije optuživan", zatim protek vremena od počinjenja djela u kojem nema kažnjivih ponašanja te da je otac jednog djeteta, dok mu je kao otegotnu okolnost cijenio visinu pribavljene protupravne imovinske koristi u znatnom iznosu, odnosno u visini od čak 1.419.871,00 kuna.

 

Utvrđene olakotne okolnosti, kao što i državni odvjetnik opravdano ističe u žalbi, nisu takvog značaja da bi predstavljale osobito olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma pa je stoga okrivljenik, za kazneno djelo iz članka 247. stavak 2. KZ/11 odlukom ovog drugostupanjskog suda osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu se na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11 izriče uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen neće izvršiti ako okrivljenik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Ujedno je na temelju članka 56. stavak 4. i članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11 okrivljeniku Ž. P., uz uvjetnu osudu, određena i posebna obveza da u roku od dvije godine naknadi štetu trgovačkom društvu L. d.o.o. iz V. G. u utvrđenom iznosu od 1.419.871,00 kuna uvećan za trošak prisilne naplate od 160,00 kuna, a sve sukladno odluci kojom se oštećeniku na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08 dosuđuje imovinskopravni zahtjev u navedenom iznosu.

 

Okrivljenik je također upozoren u smislu članka 58. stavak 5. KZ/11 da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora ako bez opravdanog razloga u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri obvezu koja mu je naložena po članku 62. KZ/11.

 

Ovako izrečena kazna primjerena je težini i društvenoj opasnosti počinjenog kaznenog djela te osobi samog okrivljenika odnosno njegovim osobnim i obiteljskim prilikama pa će se izrečenom kaznenopravnom sankcijom moći ostvariti zakonom propisana posebna i opća svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 kako se okrivljenik više ne bi pojavljivao kao počinitelj novih kaznenih djela te kako bi se i na druge utjecalo da ne čine takva djela.

 

Budući da je žalba državnog odvjetnika djelomice osnovana, slijedom svega iznijetog, a temeljem članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 12. listopada 2017.