Broj: Kž-Us 97/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika M. B. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama okrivljenika M. B., okrivljenika T. J.₁ i okrivljenika I. M., podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2018. broj Kov-Us-8/17, u sjednici održanoj 22. studenog 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe okrivljenika M. B., okrivljenika T. J.₁ i okrivljenika I. M. kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem odbijen je, kao neosnovan, prijedlog okrivljenika M. B., okrivljenika T. J.₁ i okrivljenika I. M. za izdvajanje iz spisa, kao nezakonitih dokaza, iskaza svjedoka: B. B., I. B., A. M. K., T. M., A. B., M. M., B. Š., M. S., Z. S., D. M., A. W., T. J.₂, I. L.₁, T. F., B. Š., A. T., S. K., V. J., K. J., B. V., E. K., I. P., A. Č., A. J., M. J., D. P., A. I., M. L.₁, B. R., I. L.₂ i M. L.₂.

 

Protiv ovog rješenja žalbe su podnijeli okrivljenici M. B., T. J.₁ i I. M.

 

Okrivljenik M. B., putem braniteljice V. D. L., odvjetnice iz Z., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s prijedlogom uvažiti navode žalbe i ukinuti citirano rješenje. Okrivljenik T. J.₁, putem branitelja G. P., odvjetnika iz Z., u žalbi tvrdi kako radnje ispitivanja svjedoka nije poduzimao ovlašteni tužitelj pa se radi o nezakonitim dokazima, te predlaže prihvatiti žalbu i pobijano rješenje preinačiti. Okrivljenik I. M., putem branitelja T. G., odvjetnika iz Z., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (a iz žalbenih razloga proizlazi i zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) s prijedlogom pobijano rješenje preinačiti te iz spisa predmeta izdvojiti zapisnike o ispitivanju navedenih svjedoka.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Nije sporno da je, rješenjem Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, zamjenik Općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu bio upućen na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: Ured), te je ispitao svjedoke, čije iskaze je obrana predložila izdvojiti kao nezakonite dokaze.

 

Suprotno žalbenim navodima okrivljenika M. B., sud prvog stupnja je označio jasne i logične razloge na kojima zasniva izreku, te izložio zašto su iskazi svjedoka pribavljeni na zakoniti način od ovlaštene osobe.

 

Nisu u pravu žalitelji kada, suglasno, tvrde da se radi o nezakonitim dokazima, jer je svjedoke ispitivala osoba „…koja nije na to ovlaštena i koja zato ne ispunjava zakonom propisane uvjete…“. Žalitelji, s tim u svezi, nisu u pravu niti kada tvrde da se radi o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. i 5. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, jer su dokazi pribavljeni od neovlaštenog tužitelja. Neovisno o navedenom, napominje se kako nije u pravu okrivljenik M. B. kada, u žalbi protiv citiranog rješenja, osporava jednu drugu odluku, i to pravomoćnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj I Kž-Us 8/2018 od 10 travnja 2018.) u kojoj je zauzeto stajalište kako dokazi koje je poduzeo zamjenik Općinskog državnog odvjetnika, koji je sukladno zakonu bio privremeno upućen na rad u Ured, jesu zakoniti dokazi.

 

Kako to proizlazi iz odredbe čl. 11. Zakonu o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine“ broj 76/09., 116/10., 145/10., 57/11., 136/12., 148/13. i 70/17. – dalje: ZUSKOK/09.), na prijedlog Ravnatelja, Glavni državni odvjetnik može u Ured uputiti državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika za rad u određenom predmetu ili na određeno vrijeme.

 

U postupku upućivanja državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika na rad u Ured, prema čl. 11. st. 2. ZUSKOK/09., na odgovarajući način se primjenjuju čl. 3. st. 5., 6. i 7. ZUSKOK/09., dakle odredba kojom je uređen postupak vezan uz kandidata za ravnatelja Ureda. Radi se o postupku upućivanja na rad u Ured državnoodvjetničkih dužnosnika koji su ranije, u postupku uređenom zakonom, odlukom Državnoodvjetničkog vijeća već imenovani državnim odvjetnikom ili zamjenikom državnog odvjetnika. S obzirom na navedeno, državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika, koji je upućen u Ured rješenjem Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, ima svojstvo zamjenika ravnatelja, jer je upravo sa tim ciljem i raspoređen na rad u Ured. Kada bi državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika koji je upućen u Ured, imao svojstvo višeg savjetnika, savjetnika ili stručnog suradnika u Uredu, dakle kada ne bi imao svojstvo državnoodvjetničkog dužnosnika koji obavlja poslove zamjenika ravnatelja, onda njegovi poslovi ne bi bili uređenu citiranim čl. 11. st. 2. u svezi čl. 3. st. 5., 6. i 7. ZUSKOK/09., već bi bili uređeni čl. 12. ZUSKOK/09., koji zasebno uređuje poslove višeg savjetnika, savjetnika ili stručnog suradnika u Uredu.

 

Nije u pravu okrivljenik I. M. kada se, u prilog žalbenih tvrdnji kako se radi o nezakonitim dokazima, poziva na presude Europskog suda za ljudska prava COËME i drugi protiv BELGIJE i EZGETA protiv HRVATSKE, ali bez citiranja odluka i navođenja drugih podataka o ovim presudama.

 

Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu EZGETA protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 40562/12, Presuda od 7. rujna 2017.) odlučivao je o sporu između stranaka je li sudska savjetnica bila ovlaštena, na temelju domaćeg prava, provesti predmetni parnični postupak. U točki 40. presude ESLJP primjećuje da su sudski savjetnici ovlašteni, na temelju čl. 120. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 13. st. 3. Zakona o parničnom postupku, provoditi samo one parnične postupke koji se odnose na isplatu novčane tražbine ili naknadu štete i u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi 50.000,00 HRK. S tim u vezi, u točki 41. presude ESLJP primjećuje kako domaći sudovi nisu niti tvrdili da je sudska savjetnica bila ovlaštena provesti predmetni postupak. U točki 42. presude sud primjećuje kako ništa u tekstu Zakona o sudovima, a pogotovo u tekstu Zakona o parničnom postupku, ne ukazuje na to da su sudski savjetnici ovlašteni provoditi druge vrste parničnih postupaka, osim onih koji su navedeni u čl. 120. Zakona o sudovima i čl. 13. Zakona o parničnom postupku, ako su pod nadzorom i mentorstvom suca. Ispitavši raspoložive materijale i mjerodavne odredbe domaćeg zakonodavstva, ESLJP zaključuje u točki 44. presude da je predmetni postupak provodila sudska savjetnica, koja nije bila ovlaštena na temelju odgovarajućeg domaćeg prava provoditi takav postupak. Stoga se Općinski sud u Bujama, koji je razmotrio predmet podnositeljice zahtjeva, ne može smatrati „zakonom ustanovljenim sudom“, uslijed čega je ESLJP u točki 45. presude utvrdio povredu čl. 6. st. 1. Konvencije.

 

U predmetu COËME i drugi protiv BELGIJE (Zahtjevi br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, Presuda od 22 srpnja 2000.), ESLJP u točki 98. presude navodi kako Konvencija jamči ona prava koja su praktična i djelotvorna i to naročito prava obrane, s obzirom na istaknuto mjesto prava na pravično suđenje u demokratskom društvu. ESLJP navodi kako je cilj izraza „utvrđen zakonom“ u čl. 6. Konvencije osigurati da se pravosudna organizacija ne zasniva na diskrecijskoj ocjeni, premda, kako se izrijekom tvrdi, to ne znači da sudovi nemaju određenu širinu u tumačenju relevantnog nacionalnog zakonodavstva. U točki 99. presude ESLJP navodi kako sud, u materijalnom značenju pojma, karakterizira odlučivanje o pitanjima koja su u njegovoj nadležnosti na temelju pravnih pravila i nakon postupaka provedenih na propisani način. U točki 102. presude ESLJP ponavlja kako pravila kaznenog postupka moraju biti utvrđena zakonom, što je opće načelo koje nameće određene specifične zahtjeve vezane uz vođenje postupka na način da se jamči pošteno suđenje koje podrazumijeva poštivanje jednakosti oružja. ESLJP, nadalje, zaključuje se kako je primarna svrha postupovnih pravila zaštiti okrivljenika od bilo kakve zlouporabe ovlasti.

 

U kontekstu citiranih odluka ESLJP, treba imati u vidu kako se očito nezakonite postupovne radnje, kada sudski postupak vodi sudska savjetnica koja nije ni na temelju domaćeg prava ovlaštena to činiti, nikako ne mogu izjednačiti sa dokaznom radnjom koju tijekom državnoodvjetničke istrage „…nakon postupaka provedenih na propisani način…“ poduzima državnoodvjetnički dužnosnik u svojstvu zamjenika ravnateljice.

 

S obzirom na provedeni postupak, koji je zakonom propisan, državnoodvjetnički dužnosnik je na temelju domaćeg prava bio ovlašten to činiti, pa se „…pravosudna organizacija ne zasniva na diskrecijskoj ocjeni…“, niti su prilikom izvođenja dokaza bila ugrožena „…prava okrivljenika od bilo kakve zlouporabe ovlasti…“. Naime, kako je to propisano u čl. 38. ZKP/08., pokretanje i vođenje istrage te provođenje i nadzor provođenja dokaznih radnji, povjereno je državnom odvjetniku. Naš aktualni Zakon o kaznenom postupku sve do optuženja ne poznaje tzv. „ravnopravnost oružja“ između stranaka, jer u stadiju istrage dominira tzv. inkvizitorno načelo, a tek na raspravi tzv. akuzatorno načelo. Takvom zakonskom regulativom nije povrijeđena odredba čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, ni Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, niti je povrijeđeno pravo na ispitivanje svjedoka optužbe, jer je optuženiku u stadiju rasprave zajamčeno pravo ispitati svjedoke optužbe, te zahtijevati nazočnost ispitivanju svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. Domaća aktualna postupovna kaznenopravna regulativa, naime, propisuje da se tek u stadiju rasprave mora strogo poštivati načelo „ravnopravnosti oružja“ između stranaka, pa će u tom stadiju optuženicima morati biti na raspolaganju isti onaj arsenal sredstava ispitivanja svjedoka, koji je na raspolaganju i državnom odvjetniku.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je svjedoke ispitao zamjenik Općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu koji je, suglasno zakonu, bio upućen u Ured na poslove zamjenika ravnateljice Ureda, pa je u tom svojstvu i proveo ove dokazne radnje.

 

Imajući u vidu navedeno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako prijedlog obrane za izdvajanjem zapisnika o ispitivanju navedenih svjedoka kao nezakonitih dokaza, nije osnovan.

 

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjskog rješenja nisu nađene povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, u smislu čl. 494. st. 4. ZK/08. pazi po službenoj dužnosti, to je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. studenog 2018.