Broj: Gž-1431/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od Alena Perhata, predsjednika vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Helene Randić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz N. V., OIB: …, zastupane po punomoćnici K. J., odvjetnici iz R., protiv tuženika 1. V. L. iz N. V., OIB: … i 2. S. L. iz L., B I H OIB: …, oboje zastupanih po punomoćnici Z. M., odvjetnici iz R., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj 60 P-1391/2017 od 29. svibnja 2018., 3. listopada 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj 60 P-1391/2017 od 29. svibnja 2018.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da tuženici nemaju prava na nužni dio iza pok. ostaviteljice D. T.. Točkom II. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da je opravdano isključenje tuženika kao zakonskih nasljednika iz nasljedstva iza pok. D. T. iz N. V. zbog nedostojnosti, izraženo u pismenoj oporuci od 4. kolovoza 2011. proglašenoj u ostavinskom postupku Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj O-2551/16 (UPP/OS-90/16). Točkom III. izreke naloženo je tužiteljici da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kn.

 

              Protiv te presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13,28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

 

U žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije proveo sve predložene dokaze, konkretno da nije zatražio na uvid uvjerenje o nekažnjavanju za tuženike što da je protivno odredbi članka 220. i članka 8. ZPP-a. Tvrdi i da je pogrešno utvrdio koje će činjenice uzeti dokazanima (prihvaćanjem iskaza svjedoka predloženih po tuženici) koji nemaju saznanja o odnosu stranaka u vrijeme sastavljanja oporuke. Po njoj predloženi svjedoci da su dugogodišnji prijatelji ostaviteljice koji imaju saznanja o odnosu stranaka u spornom razdoblju. Nastavno tvrdi da je tužiteljica dokazala da su tuženici bili nedostojni za nasljeđivanje u vrijeme sastavljanja oporuke u smislu odredbe članka 85. i 86. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 – dalje: ZN). Iz sadržaja oporuke kojom je ostaviteljica tuženike isključila iz nasljedstva da jasno proizlazi da je ostaviteljica bila na operaciji prije 2011. i dokazano je da drugotuženik u to vrijeme nije razgovarao s majkom, posjećivao ju u bolnici ni interesirao se za njezinom zdravlje, što da predstavlja povredu moralne obveze u smislu odredbe članak 85. stavak 1. točka 1. ZN-a. Nastavno tvrdi i da je tijekom postupka dokazano da prvotuženik nije razgovarao s ostaviteljicom u više navrata te da je 2011. (u vrijeme sastavljanja oporuke) bio u svađi s njom.

 

Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja utvrdio je da je pok. ostaviteljica D. T., ostavila u nasljedstvo tužiteljici, svojoj kćeri, svu pokretnu i nepokretnu imovinu. Suprugu I. T. je priznala pravo doživotnog uživanja dok je isključila iz nasljedstva svoje sinove, ovdje tuženike V. i S. L.. U oporuci tvrdi da su se tuženici teže ogriješili prema njoj tako da su je za njenog života vrijeđali, klevetali putem javnih medija (internetskih stranica), posebno V., nedostojno se ponašali prema njoj za vrijeme njene bolesti, teške operacije srca i dugotrajnog boravka u bolnici da ju drugotuženik S. L. niti jednom nije pitao za zdravlje ni posjetio ju u bolnici, a u trenutku pisanja oporuke da su ju obojica potpuno isključili iz svojeg života čime da su tako teško povrijedili moralnu normu odnosa roditelja i djece. V. da se odao neradu i nepoštenom životu, iznajmljivao kuću na kojoj da ona ima pravo suuživanja drugim osobama za koje je znao da vrše kazneno djelo zlouporabe opojnih droga. Utvrdio je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke opravdanosti isključenja iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio u smislu odredbe članak 85. ZN-a na kojemu se temelji osnovni tužbeni zahtjev, odnosno da ne postoje razlozi nedostojnosti za nasljeđivanje iz članka 125. ZN-a koji bi opravdavali osnovanost eventualnokumuliranog tužbenog zahtjeva. Tužiteljica da nije dokazala da bi tuženici povrijedili zakonsku ili moralnu obvezu koja proizlazi iz njihovog obiteljskog odnosa s ostaviteljicom. Iz utvrđenih činjenica da nije razvidno kada je pok. ostaviteljica uopće imala operaciju srca i kada je boravila u bolnici a razlozi za isključenje da moraju postojati u vrijeme sastavljanja oporuke. Drugotuženik S. L. je potvrdio da u vrijeme sastava oporuke nije razgovarao sa majkom dok je iskazima saslušanih svjedoka potvrđeno da nisu razgovarali dulje vrijeme, ali time nije dokazano da bi za poremećene odnose bio kriv sam drugotuženik jer određene razloge nije navela ni ostaviteljica u oporuci. Nastavno je utvrdio da nije dokazano ni da bi se prvotuženik odao neradu i nepoštenom životu te da bi iznajmljivao kuću na kojoj oporučiteljica ima pravo suuživanja osobama koje vrše kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, a na utvrđenoj činjenici o njegovoj nezaposlenosti u razdoblju od 2011. do 2012. da se ne može temeljiti zaključak o neradu i nepoštenom životu prvotuženika. Utvrdio je da su pok. ostaviteljica i njen sin V. L. imali kompleksan odnos, da su znali ne pričati, posvađati se i da se pok. ostaviteljica žalila na svojeg sina V. L., ali da nije dokazano da bi ju klevetao zanemarivao i isključivo i da bi on bio kriv za njihove nesuglasice. Zaključno je utvrdio i da nije dokazano ispunjenje zakonskih pretpostavki za utvrđenjem tuženika nedostojnim za nasljeđivanje u smislu odredbe članka 125. ZN- a.

 

Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnost i na koje se poziva tužiteljica. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a zbog povrede odredbe članka 220. stavak 2. i članka 8. ZPP-a. Iako je sud prvog stupnja na ročištu održanom 29. rujna 2017. odredio između ostaloga i provođenje dokaza pribavljanjem uvjerenja o nekažnjavanju prvotuženika opravdano je odustao od provođenja tog dokaza koji nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu jer se nasljednik može isključiti iz nasljedstva samo zbog počinjenja kaznenog djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom, a oporučiteljica u oporuci ne tvrdi da bi prvotuženik počinio ta kaznena djela. Osim toga sud može u smislu odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a odustati od provođenja određenih dokaza jer sam odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je postoje li opravdani razlozi za isključenjem tuženika kao zakonskih nasljednika iz nasljedstva i lišenja od nužnog dijela u smislu odredbe članak 85. ZN-a odnosno, zbog nedostojnosti za nasljeđivanje, u smislu odredbe članka 125. ZN-a.

 

Protivno žalbenim tvrdnjama tužiteljice, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Isključenje tuženika kao nužnih nasljednika je opravdano ako su ispunjeni razlozi iz članka 85. ZN-a. Međutim, u konkretnoj situaciji kad je ostaviteljica navela da nasljednike isključuje zbog određenih razloga, u bitnome zbog težeg ogrješenja tuženika prema ostaviteljici povredom moralne obveze koja proizlazi iz njihovih obiteljskih odnosa (članka 85. stavak 1. točka 1. ZN-a) a koje povrede se odnose na vrijeđanje, klevetanje putem javnog medija, nedostojno ponašanje prema njoj, neposjećivanje u bolnici tijekom boravka i operacije (sin V.) te isključivanju iz života, odavanje neradu i nepoštenom životu, za prvotuženika (članka 85. stavka 1. točka 4. ZN-a), i počinjenje kaznenog djela za prvotuženika (članka 85. stavak 1. točka 3. ZN-a), isključenje bi bilo opravdano ako zaista postoje upravo navedeni razlozi i postojanje tih razloga prosuđuje se prema trenutku u kojem je ostavitelj oporučno isključio nasljednika.

 

Sadržaj provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz članka 7. i 221. a ZPP-a opravdava zaključak prvostupanjskog suda da se tuženici nisu teže ogriješili o svoju moralnu obvezu prema ostaviteljici i da se prvotuženik nije odao neradu i nečasnom životu te da nije počinio kazneno djelo protiv RH ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom pa nisu ispunjene zakonske pretpostavke za isključenjem tuženika iz nasljedstva u smislu odredbe članka 85. ZN-a

 

Dužnost dokazivanja opravdanosti isključenja, s obzirom da se postojanje razloga za isključenje ne presumira, leži na onome tko se na isključenje poziva (članak 86. stavak 3. ZN-a). Iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se prvotuženik V. L. odao neradu ili nepoštenom životu te pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da se tek na tvrdnji da nije radio u razdoblju od 2011. do 2012. ne može temeljiti takav zaključak. Neosnovani su i žalbeni navodi da bi prvostupanjski sud po službenoj dužnosti trebao pribaviti dokaze na te okolnosti jer je tužiteljica koja se poziva na isključenje iz nasljedstva dužna dokazati opravdanost razloga za isključenje. Osim toga, u smislu odredbe članka 7. stavka 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice i predlagati dokaze na kojima temelje zahtjeve jer nisu ispunjene pretpostavke iz članka 7. stavak 2. ZPP-a kada bi sud po službenoj dužnosti mogao odrediti provođenje određenih dokaza.

 

Kako je već naprijed navedeno ne postoji ni razlog za isključenjem iz nasljedstva propisan odredbom članka 85. stavak 1. točka 3. ZN-a jer se oporučiteljica ni ne poziva u oporuci na počinjenje kaznenog djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićene međunarodnim pravog iz Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98. –
ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 11/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.) a samo počinjenje tih kaznenih djela bilo bi razlogom za isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva.

 

Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tuženici ogriješili prema ostaviteljici povredom moralnih obveza. Prije svega iz sadržaja iskaza tuženika koje tužiteljica ne dovodi u pitanje proizlazilo bi da su ostaviteljica i njezin sin S. imali specifičan odnos. Ostaviteljica kao majka nije održavala redovite kontakte sa svojim sinom ovdje drugotuženikom dok je bio dijete (povjeren je na čuvanje i odgoj ocu). Kao djeca obojica tuženika, S. i V., živjeli su kod oca, odnosno bake u B. i u razdoblju od 1991. do 1997. (V. je rođen 1985., a S. 1981.) kao djeca od 6 do 12 godina odnosno i 10 do 16 godina, uopće nisu vidjeli svoju majku. V. je došao živjeti u O. kada je krenuo u osmi razred a S. je nastavio živjeti u B. i tek povremeno se viđao s majkom kad bi dolazio kod svog brata u O.. Iz sadržaja iskaza saslušanih svjedoka, prijateljica ostaviteljice, proizlazi da ostaviteljica S. nije ni spominjala, osim sto se žalila da nije došao kod nje kada je išla na operaciju srca.

             

Imajući u vidu da ostaviteljica kao majka nije održavala redovite kontakte sa svojim sinom ovdje drugotuženikom (koji je povjeren na čuvanje i odgoj ocu), životno je razumljivo da ni on nije imao potrebu ni moralnu obvezu da ju kao odrastao čovjek posjećuje za vrijeme njezine bolesti. Stoga takvo postupanje drugotuženika u konkretnoj situaciji ne predstavlja povredu njegove moralne obveze kojom bi se teže ogriješio prema ostaviteljici te je već iz tog razloga (a neovisno o utvrđenju kada je oporučiteljica bila u bolnici jer bi iz provedenih dokaza proizlazilo bi da je bila u bolnici) valjalo zaključiti da tim propustom drugotuženik nije povrijedio svoju moralnu obvezu prema ostaviteljici.

 

Zaključno, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da tužiteljica nije dokazala da su tuženici oporučiteljicu u potpunosti isključili iz svojih života u vrijeme sastavljanja oporuke, te da bi isključivo oni bili odgovorni za nedostatak komunikacije.

 

Treba kazati da se ni sadržajem iskaza prijateljica oporučiteljice, svjedokinja S. B., R. G. i M. B., na kojemu je prema žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjski sud trebao temeljiti osnovanost zahtjeva, ne dokazuje ispunjenje pretpostavki za isključivanjem nužnih nasljednika iz nasljeđivanja zbog povrede moralne obveze. Iz sadržaja iskaza tih svjedokinja proizlazilo bi da oporučiteljica gotovo i nije spominjala sina S. (osim što se ljutila na njega jer ju nije posjetio dok je bila na operaciji) dok se žalila na sina V. a to njezino prigovaranje odnosilo se na povremene sukobe (da malo radi, malo neradi, da ju ne poštuje, čas su dobro čas nisu, da ju je vrijeđao, zaključava svoj stan iako je i ona vlasnica i da je njihov odnos više loš nego dobar).

 

Prije svega, a kako pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja te svjedokinje nemaju osobnog saznanja o odnosu oporučiteljice i prvotuženika već iznose ono što im je o njihovom odnosu govorila oporučiteljica, a nastavno na njihovim tvrdnjama ne bi se mogao temeljiti zaključak da je za neslaganja isključivo odgovoran prvotuženik, dok kod utvrđenja jesu li se tuženici teže ogriješili prema oporučiteljici zbog povrede moralne obveze, kako je i naprijed navedeno, treba uzeti u obzir ne samo postupanje nasljednika prema oporučiteljici već i postupanje oporučiteljice prema nasljednicima.

 

Bilo bi upitno da se doista prvotuženik ponašao na način kako se oporučiteljica žalila svojim prijateljicama i da je isključivo on bio kriv za takvo ponašanje (što tužiteljica nije dokazala pa osnovano sud prvog stupnja nije prihvatio istinitim te tvrdnje) bi li se radilo o povredi moralne obveze koja bi opravdavala isključenje prvotuženika iz nasljedstva jer se težina povrede moralne obveze procjenjuje prema subjektivnom kriteriju (stavu isključenog nasljednika prema povredi odnosne obveze) i prema objektivnom kriteriju (stavu sredine u kojoj su ostavitelj i nasljednici živjeli).

 

Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja neosnovanom tvrdnju tužiteljice o navodnom vrijeđanju i klevetanju oporučiteljice putem javnih medija te ogrješenju prema njoj jer tužiteljica ni tu tvrdnju nije dokazala (članka 7. i 221. a ZPP-a).

 

Opravdano je sud prvog stupnja odbio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isključenjem tuženika zbog nedostojnosti za nasljeđivanje jer tužiteljica nije navela niti jedan razlog iz članka 125. ZN-a koji bi opravdavao isključenje tuženika iz nasljedstva zbog nedostojnosti.

 

Stoga se neosnovani svi žalbeni navodi tužiteljice.

 

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda u dijelu parničnih troškova, donesena primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice te odlučiti kao u izreci.

 

U Rijeci 3. listopada 2018.