Broj: Rev-x 151/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice I. J. iz R., koju zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u R., protiv tuženika S. O. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & P., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice, te o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3802/2012-2 od 9. travnja 2014., koja je ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Gž-3802/2012 od 4. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-600/11 od 17. travnja 2012., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice I. J., kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženika S. O. d.d.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-600/11 od 17. travnja 2012., djelomično je prihvaćen zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženiku da joj isplati iznos od 350.871,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose kako je to navedeno u točki I. izreke, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 552.991,71 kn (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 94.554,50 kn (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3802/2012-2 od 9. travnja 2014., odlučeno je o žalbama obje stranke na slijedeći način:

 

"1. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-600/11 od 17. travnja 2012. godine u točki II. izreke, te u dijelu točke I. izreke do iznosa od 228.697,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 2.332,73 kn od 4. rujna 2001. godine, na iznos od 560,00 kn počev od 18. rujna 2001. godine, na iznos od 947,04 kn počev od 30. listopada 2001. godine do isplate, na iznos od 26.935,20 od 6. studenog 2001. godine pa do isplate, na iznos od 3.448,00 kn od 8. ožujka 2002. godine pa do isplate, na iznos od 6.954,40 kn počev od 26. travnja 2003. godine do isplate, te na iznos od 182.200,00 kn od 17. travnja 2012. godine pa do isplate s time da od 4. rujna 2001. do 30. lipnja 2002. godine teče kamata po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% te od 1. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi od 12%, te u točki III. izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 49.606,20 kn.

 

2. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se preinačuje citirana presuda u preostalom dosuđujem dijelu u točkama I. i III. izreke na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice, iznad dosuđujućeg dijela iz točke 1. izreke ove presude od 228.697,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom i na ime parničnog troška preko iznosa od 49.606,20 kn odbija kao neosnovan."

 

Rješenjem drugostupanjskog suda istog poslovnog broja od 4. lipnja 2014., ispravljena je drugostupanjska presuda na način:

 

"Ispravlja se presuda ovog suda pod poslovnim brojem Gž-3802/2012 od 9. travnja 2014. godine u točki 1. izreke u devetom redu, na način da umjesto iznosa od 182.200,00 kn treba stajati iznos od 187.520,00 kn."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tužiteljica predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti njezinu reviziju i preinačiti drugostupanjskog suda na način da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu, te da joj se dosudi cjelokupni trošak zatražen troškovnikom, uvećan za troškove sastava žalbe, odgovora na žalbu i ove revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio i tuženik. Tuženik podnosi reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke suda o troškovima parničnog postupka. Međutim, tuženik se u reviziji poziva i na revizijsku osnovu iz odredbi čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. ZPP Zakona o parničnom postupku "(…) radi izbjegavanja tumačenja primjene relevantne odredbe čl. 382. ZPP u smislu podnošenja "redovne" i/ili "izvanredne" revizije (…)" jer je odluka o pitanjima postavljenim u reviziji važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na to odluka u ovoj pravnoj stvari ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja o kojemu je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje koji je drugačije od pravnog shvaćanja koje je zauzeo drugostupanjski sud u pobijanoj presudi. Tuženik predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati drugostupanjskom, odnosno prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku, a podredno pobijanu presudu preinačiti na način kako se to predlaže u reviziji.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Revizija tuženika nije dopuštena.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za naknadom materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 552.991,71 kn, koju tužiteljica (u vrijeme štetnog događaja učenica osmog razreda osnovne škole) trpi zbog posljedica prometne nezgode od 3. prosinca 2000., kada je na nju naletjelo vozilo osigurano kod tuženika kojim upravljao vozač u pripitom stanju.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice:

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) na koju tužiteljica u reviziji upozorava navodeći kako drugostupanjski sud nije naveo razloge za svoju odluku o uračunavanju doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja zbog čega pobijanu presudu nije moguće ispitati. Obrazloženje drugostupanjske presude, suprotno tvrdnjama tužiteljice, sadrži jasne razloge zbog kojih je sud usvojio prigovore tuženika, odnosno zbog čega je na temelju činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud zaključio o postojanju suodgovornosti tužiteljice nastanku štetnog događaja u omjeru od 20% i odlučio djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem dijela priznatih iznosa naknade štete u tom omjeru. Kako u navedenim razlozima ovaj sud ne nalazi bilo kakvih protivnosti provedenim dokazima i ispravama u spisu, to je istaknuti revizijski prigovor bitnih povreda postupka valjalo ocijeniti neosnovanim.

 

Prigovor pogrešne primjene materijalnog prava opet se svodi na osporavanje zaključka drugostupanjskog suda o suuodgovornosti tužiteljice nastanku štete te prigovore dosuđenim iznosima (visini) pojedinih vidova štete, jer tužiteljica smatra da sudovi nisu vodili računa o tome da je stradala u petnaestoj godini života te o tome da je ishod liječenja bio krajnje neizvjestan, da joj je prijetila amputacija noge, kao i o tome da su joj ostali ožiljci koji predstavljaju jaki stupanj nagrđenja zbog kojih ona ne može nositi haljine, već isključivo hlače, a ljeti, na plaži je izložena pogledima javnosti koja često ne skriva gađenje i zaprepaštenje.

 

Upravo suprotno navodima revizije, iz obrazloženja prvostupanjske presude (koje je u pogledu visine dosuđenih iznosa štete prihvatio i drugostupanjski sud) proizlazi da se kod odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog nagrđenja i smanjene opće životne aktivnosti) sud rukovodio činjenicom da je tužiteljica doživjela teške tjelesne ozljede zbog koji je trpjela i trpi nematerijalnu štetu u životnoj dobi od svega petnaest godina, dakle, vrlo mlada navodeći da je ta činjenica "(…) s jedne strane, utjecala na njezin, relativno dobar oporavak, s druge strane svakako ostaje činjenica da je ona, kao mlada djevojka uskraćena u mnogim stvarima koje bi inače joj bile moguće po prirodi stvari kao osobi njene dobi i spola." Također, sud je visinu pojedinih vidova nematerijalne štete donio polazeći od Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02), koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela 29. studenoga 2002., radi ujednačene primjene odredbe članka 200. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). Pritom je pravilno (i sukladno pravnom shvaćanju ovog suda) naglašeno kako ti kriteriji "(…) ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade", pa su tužiteljici dosuđeni viši iznosi od onih koje bi dobila matematičkim izračunom temeljenim isključivo na orijentacijskim kriterijima.

 

Dakle, iz pobijanih nižestupanjskih odluka proizlazi da su sudovi kod određivanja pojedinih vidova nematerijalne štete vodili računa o svim okolnostima konkretnog slučaja i tužiteljici dosudili pravičnu naknadu u smislu odredbe čl. 200. ZOO, pa navodima revizije pravilna primjena materijalnog prava u ovom dijelu nije dovedena u pitanje.

 

Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud prihvatio prigovor podijeljene odgovornosti koji je u postupku istaknuo tuženik i utvrdio da na strani tužiteljice postoji doprinos nastanku štetnog događaja od 20%, te je sukladno tome smanjio dosuđene iznose naknade nematerijalne štete. Ovaj zaključak sud je obrazložio navodeći kako je sama tužiteljica doprinijela nastanku štetnog događaja zbog toga što se tužiteljica nije smjela kretati i zadržavati na kolniku na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz i da je preko kolnika trebala prelaziti pažljivo i najkraćim putem. Osim toga, drugostupanjski sud smatra da tužiteljica mogla vidjeti vozilo tuženikovog osiguranika i nije smjela stupiti na kolnik i prelaziti cestu, a kad se odlučila na takvu radnju trebala je preći cestu što brže ne ometajući promet na cesti. Dakle, sud je zaključio da se nije smjela kretati i zadržavati na kolniku na kojem ne postoji obilježen pješački prijelaz te da je trebala prelaziti kolnik pažljivo i najkraćim putem.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova pravilno je utvrđen omjer odgovornosti štetnika i oštećenog za nastalu štetu u smislu odredbi čl. 177. i čl. 192. st. l. ZOO utvrđivanjem da je tužiteljica svojim ponašanjem postupila suprotno odredbama čl. 99., 104. i 106. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 59/96 - prečišćeni tekst, dalje: ZOSPC) i da je time doprinijela nastanku štetnog događaja u omjeru od 20%.

 

Slijedom svega izloženog je valjalo odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu (čl. 393. ZPP), kako je to u izreci ove presude.

 

O reviziji tuženika:

 

Tuženik pogrešno smatra da mu je u ovoj pravnoj stvari dopuštena revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (redovna revizija) s obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude.

 

Tužiteljici je drugostupanjskom presudom dosuđen iznos štete od ukupno 228.697,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom te parnični trošak u iznosu od 49.606,20 kn. Međutim, iz obrazloženja revizije tuženika proizlazi kako on osporava dosuđene iznose naknade nematerijalnih vidova štete iznad iznosa od 61.600,00 kn, te ukupne iznose dosuđene materijalne štete (troškovi liječenja i troškovi prijevoza), pa je vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude iznos od 167.097,37 kn.

 

S obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kn, to nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (redovna revizija).

 

Kad stranke ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, one mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP,  ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

S obzirom da je tuženik svoju reviziju podnio pozivajući se i na ovu revizijsku osnovu, to je ovaj sud (izvanrednu) reviziju ispitao sukladno odredbama čl. 382. st. 2. i . 3 ZPP.

 

O dijelu revizije protiv glavne stvari:

 

U odnosu na glavnu stvar tuženik u reviziji postavlja pitanja koja glase:

 

"1. Je li pobijanom drugostupanjskom presudom počinjena bitna povreda čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi s čl. 385. st. 2. ZPP kada je izreka presude proturječna sama sa sobom pri čemu zbroj pojedinačno dosuđenih iznosa naknade štete ne odgovara ukupno dosuđenom iznosu naknade štete, kao i kada izreka presuda se ne može ispitati niti iz razloga (obrazloženja) pobijane drugostupanjske presude budući drugostupanjski sud u razlozima presude ne navodi niti jedan od iznosa suđenih izrekom presude i ne navodi razloga presude iz kojih bi bilo vidljivo zbog čega su suđene zatezne kamate na pojedinačno dosuđene iznose naknade štete, a sve pri tom vodeći računa o pravnim shvaćanjima iznesenim u odlukama Rev-505/04-2 od 01.06.2004. i Rev-40/07-2 od 19.09.2007. s kojima je izneseno pravno shvaćanje da je takva drugostupanjska presuda nezakonita radi čega postoji bitna povreda čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP?

 

2. Je li pravni stav iskazan u pobijanoj drugostupanjskoj presudi prilikom primjene odredbe čl. 200. ZOO i dosude naknade nematerijalne štete tužiteljici u okolnostima konkretnog slučaja u protivnosti sa pravnim shvaćanjima iznesenim od strane revizijskog suda i drugostupanjskih sudova u odlukama Rev-889/07-2 od 18.06.2008., Rev- 256/07-2 od 03.05.2007., Rev-1057/09-2 od 25.08.2011., Rev-94/08-2 od 14.10.2008., Rev-455/04-2 od 15.03.2005., Žs u Bjelovar GŽX-52/2011-2 od 20.07.2011.; Žs u Zagrebu Gžn-260/10-2 od 11.10.2011., Žs u Zagrebu Gžn-1201/11-2 od 27.09.2011., Žs u Zagrebu Gžn-2657/08-2 od 05.06.2012. radi čega ovu pobijanu drugostupanjsku presudu treba ocijeniti nezakonitom jer je istom pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 200. ZOO uslijed čega se ne može ostvariti načelo osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni?

 

3. Ako određivanje (kvantifikacija) pravične novčane naknade (satisfakcije) za nematerijalnu štetu fizičke osobe (izravni oštećenik) predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda u suprotnosti sa "Orijentacijskim kriterijima (mjerilima) i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (VSRH-Su-1331- VI/02 i Su-1372-11/02)" kao i kriterijima i iznosima (visinom) pravične novčane naknade koje za nematerijalnu štetu potvrdila sudska praksa u odlukama Rev-889/07-2 od 18.06.2008., Rev-256/07-2 od 03.05.2007., Rev-1057/09-2 od 25.08.2011., Rev-94/08-2 od 14.10.2008., Rev-455/04-2 od 15.03.2005. (kao imovinsko pravne standarde koje čine dio imovinskog prava) predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava (i to odredbi čl. 200. st. l. i 2. u vezi sa čl. 155. ZOO/91) koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona (sudovi donose različite odluke u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, odnosno na temelju iste činjenične i pravne podloge) i od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične novčane naknade tužitelja u ovom sporu, a sve iz razloga što je pobijanom presudom po osnovi nematerijalne štete iz čl. 200. ZOO dosuđena naknada štete u iznosu koji ima za posljedicu da je pobijana drugostupanjska presuda u proturječju sa navedenim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH?

 

4. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi sa čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP sve iz razloga što se drugostupanjski sud uopće nije očitovao, odnosno propustio je iznijeti razloge i svoj stav u svojoj odluci u odnosu na konkretne prigovore i stajališta tuženika iznesena u žalbi s kojim je ukazivano da su stajališta i činjenična utvrđenje prvostupanjskog suda proturječna utvrđenim dokazima i činjenicama u spisu, gdje je tuženik ukazivao da iz dokaza izvedenih u postupku proizlazi da je tužiteljica mogla besplatno se liječiti korištenjem prava iz zdravstvenog osiguranja (dakle, na teret HZZO) i to bez čekanja za ostvarivanje tih prava (bez čekanja na fizikalnu terapiju), te gdje je tuženik ukazivao da su razlozi pobijane presude u proturječnosti sa dokazima u spisu budući tužiteljica nije dokazala stvarnu visinu materijalne štete koju potražuje (poglavito nije dokazala stvarnu visinu štete s osnova troškova putovanja u vezi sa liječenjem), te je li zbog propusta drugostupanjskog suda da se očituje o konkretnim žalbenim razlozima tuženika pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim shvaćanjem iskazanim u odlukama Rev-x-n74/n-2 od 11.07.2012., Rev-539/03-2 od 30.09.2003. i Rev-1073/1998-2 od 27.12.2001. gdje revizijski sud iznosi pravno shvaćanje da kada navodi žalbe sadrže konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značenja za rješenje spora onda je žalbeni sud dužan iznijeti i obrazložiti svoj stav pa kada to ne učini tada je takva drugostupanjska presuda nezakonita i istu je potrebno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odluku?

 

5. je li pobijanom drugostupanjskom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 193. st. 2. u svezi sa čl. 192. st. 1. ZOO kada je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici naknadu materijalne štete s osnova troškova liječenja (troškova rehabilitacije u privatnoj ustanovi, troškova putovanja u svezi s liječenjem) iako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica liječenje mogla obaviti besplatno korištenjem svojih prava iz zdravstvenog osiguranja (dakle, obaviti liječenje na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje), te je li ovom pobijanom drugostupanjskom presudom iznesen pravni stav koji je u protivnosti sa pravnim shvaćanjem iznesenim od strane revizijskog suda u odlukama Rev-624/03-2 od 28.09.2003., Rev-286/2006-2 od 20.05,2009. kao i u odlukama drugostupanjskih sudova Žs u Karlovcu Gž-1180/2012-4 od 05.03.2014,, Žs u Puli Gž- 2652/11-2 od 17,06.2013., Žs u Splitu Gžx-i216/11 od 03,07.2012., Žs u Zagrebu Gžn-l 11/12-2 od 15.05.2012., Žs u Bjelovaru 1064/2010-2 od 19.05.2011, s kojima je izneseno pravno shvaćanje da oštećenik koji je mogao liječenje obaviti besplatno korištenjem svojih prava iz zdravstvenog osiguranja a to je propustio učiniti nema pravo na naknadu štete s osnova tako nastalih troškova liječenja?"

 

Iz odredbi čl. 382. st. 2. i . 3 ZPP proizlazi da je za dopuštenost (izvanredne) revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Polazeći od navedenih pretpostavki dopuštenosti revizije, ovaj sud je ocijenio da nije riječ o pitanjima koja bi bila važna za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prije svega, potrebno je upozoriti na nedostatke samih pitanja. Pitanja koja u preispitivanju primjene materijalnog prava ili postojanje bitnih povreda postupka polaze od činjeničnih utvrđenja konkretnog slučaja, pa svojoj naravi su zapravo prigovori pogrešne primjene materijalnog prava ili bitnih povreda postupka u konkretnoj parnici koji su od značaja za tu parnicu, ali nije riječ o pitanjima koja bi bila važna za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Također, u takvim slučajevima kada je primjena materijalnog prava vezana uz okolnosti konkretnog slučaja, ni pozivanje revidenta na brojnu sudsku praksu (odluke revizijskog suda) u kojima je (navodno) izraženo pravno shvaćanje u pogledu postavljenih pitanja koje je različito od onog u pobijanim odlukama, samo za sebe nije dostatno za opravdavanje postavljenog pitanja (dopuštenost revizije).

 

S obzirom na to da se tužiteljeva pitanja (2. i 3.) odnose na pravilnost odluke u pogledu dosuđene visine pravične naknade nematerijalne štete prema odredbi čl. 200. ZOO i u vezi s primjenom orijentacijskih kriterija, ovdje je potrebno navesti kako takva pitanja ne mogu biti važna zbog vezanosti uz okolnosti konkretnog slučaja i način (bez automatizma) primjene orijentacijskih kriterija. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u ovoj presudi (u odnosu na reviziju tužiteljice), a također i u brojnim drugim odlukama ovoga suda (Rev-1371/11-2 od 17. lipnja 2015., Rev 569/11-2 od 14. studenog 2012., Rev 1092/11-2 od 14. studenog 2012. i mnoge druge).

 

Pitanja koja se odnose na pravilnost dosude troškova liječenja (4. i 5.), odnosno naknade materijalne štete s osnova troškova liječenja (troškova rehabilitacije u privatnoj ustanovi, troškova putovanja u svezi s liječenjem) koje je po tuženikovim navodima trebalo biti obavljeno na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, također ne mogu biti važna za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, hoće li sud u konkretnom slučaju priznati oštećeniku pravo na naknadu troškova liječenja izvan sustava HZZO uvijek ovisi o okolnostima tog slučaja. U ovoj parnici je su sudovi zaključili da je obzirom na zdravstveno stanje tužiteljice nakon bolničkog liječenja bilo medicinski nužno da odmah nastaviti sa fizikalnom terapijom u kontinuitetu bez čekanja, pa (iako bi tužiteljica kao zdravstveno osigurana osoba imala pravo fizikalnu terapiju provesti na teret HZZO) sudovi smatraju da "(…) u konkretnom slučaju ona nije mogla čekati da bude primljena u neku od ustanova na teret HZZO-a, jer je notorna činjenica da se takva terapija uvijek mora čekati određeno vrijeme, pa čak i kada je prioritetno ordinirana" te da je ona s obzirom na težinu povreda (naročito opasnost od gubitka dijela ekstremiteta) opravdano odlučila provesti fizikalnu terapiju u T. S..

 

Ove relevantne činjenice predstavljaju okolnosti konkretnog slučaja i čine ga različitim od onih u odlukama na koja se tuženik poziva, pa se ni ova (4. i 5.) postavljena pitanja ne mogu smatrati važnim u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Konačno, prvo postavljeno pitanje sadržajno uopće ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, već prigovor bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom je potrebno naglasiti da je drugostupanjski sud rješenjem poslovnog broja Gž-3802/2012 od 4. lipnja 2014., otklonio pogrešku u pisanju broja (novčanog iznosa) u izreci svoje presude, na koju u obrazloženju pitanja upozorava tuženik.

 

Slijedom svega izloženog, postavljena pitanja nisu važna za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je reviziju tuženika u odnosu na njih valjalo odbaciti kao nedopuštenu u smislu odredbe čl. 392b. st. 3. ZPP.

 

O dijelu revizije protiv odluke o troškovima postupka:

 

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP, o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP).

 

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

 

Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Slijedom svega izloženog, reviziju tuženika je valjalo odbaciti (čl. 400. st. 3. ZPP) i u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima parnice.

 

Zagreb, 1. veljače 2017.