Broj: Rev 2499/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice J. T. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv ovršenika Grada Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P., R., L. & Partneri u Z., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditeljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžovr-5788/11-2 od 19. ožujka 2013., kojim je rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-3613/10 od 13. prosinca 2010. ukinuto te je prijedlog za ovrhu odbačen, u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2017.,

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se revizija i ukida rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gžovr-5788/11-2 od 19. ožujka 2013. u pobijanom dijelu pod točkama I i III izreke te se predmet u tom dijelu  vraća istom drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrpl-3613/10 od 13. prosinca 2010. radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditeljice u iznosu 9.331,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. prosinca 2009. do isplate, te nepodmirenog dijela zakonskih zateznih kamata dospjelih do 2. prosinca 2009. u iznosu 5.080,38 kn, kao i radi naplate troškova ovršnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od donošenja rješenja do isplate, odredio ovrhu pljenidbom i prijenosom novčane tražbine radi naplate.

Drugostupanjski sud je pod točkom I. izreke rješenja uvažio žalbu ovršenika i ukinuo rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrpl-3613/10 od 13. prosinca 2010. te je odbacio prijedlog za ovrhu, pod točkom II. izreke je odbio žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje poslovni broj Ovrpl-3613/10-10 od 17. veljače 2011. (kojim je odbijen prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe), pod točkom III. izreke ovrhovoditeljici je naloženo naknaditi ovršeniku trošak žalbe u iznosu 615,00 kuna, te je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev ovrhovoditeljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv dijela drugostupanjskog rješenja pod točkama I. i III. izreke ovrhovoditeljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojem revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da se drugostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu preinači na način da se žalba ovršenika odbije kao neosnovana kao i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka te da se potvrdi rješenje o ovrsi uz naknadu troškova revizije ovrhovoditeljici.

Ovršenik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija je osnovana.

Odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - dalje: OZ) propisano je da je u ovršnom postupku dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, a odredbom čl. 19. st. 1. OZ propisano je da se u ovršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPP.

U reviziji je ovrhovoditeljica postavila sljedeće pitanje:

„Da li ovrhovoditelj u ovršnom postupku pokrenutom na temelju ovršne isprave može potraživati tražbinu koja nije istovjetna tražbini iz ovršne isprave kako u pogledu visine duga, tako i u pogledu tijeka zateznih kamata, ako je tražbina koju ovrhovoditelj potražuje manja od one na koju bi po ovršnoj ispravi imao pravo?“

Kao razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovrhovoditeljica se poziva na odluke Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžovr-3990/11-2 od 22. svibnja 2012., Gžovr-1429/11-2 od 29. ožujka 2011. i Gžovr-4470/11-2 od 12. lipnja 2012., navodeći da iz istih proizlazi (suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda izraženom u pobijanoj odluci), da ovrhovoditelj u ovršnom postupku može zahtijevati namirenje manjeg iznosa svojeg potraživanja prema ovršeniku od iznosa na kojeg bi imao pravo po ovršnoj ispravi.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1)              ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

2)              ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

3)              ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

Odredbom čl. 35. st. 1. OZ propisano je da prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojem će, uz ostale podatke biti naznačena tražbina čije se ostvarenje traži, dok je odredbom čl. 35. st. 3. OZ propisano da će sud odbaciti prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve propisane podatke, bez pozivanja ovrhovoditelja na dopunu ili ispravak.

U prijedlogu za ovrhu, ovrhovoditeljica je navela da je obveza ovršenika djelomično prestala prijebojem međusobnih potraživanja ovrhovoditeljice i ovršenika utvrđenih ovršnom ispravom (što se odnosi na obvezu isplate troška parničnog postupka dosuđenog ovrhovoditelju u iznosu 4.330,00 kn te dijela zateznih kamata dospjelih do 2. prosinca 2009. u iznosu 2.570,00 kn). Navela je također da je ostalo nepodmireno potraživanje dijela zateznih kamata dospjelih do 2. prosinca 2009. (dan prijeboja) u iznosu 5.080,38 kn kao i cjelokupno glavno potraživanje, sukladno čemu da je naznačila tražbinu čije prisilno ostvarenje traži.

Drugostupanjski sud je, pozivajući se na odredbu čl. 35. st. 1. i 3. OZ, ukinuo rješenje o ovrsi i odbacio prijedlog za ovrhu jer da on ne sadrži točnu i pravilnu oznaku predmetne tražbine, obrazlažući pri tom da je izreka pobijanog rješenja o ovrsi u nesuglasju sa izrekom priložene ovršne isprave budući da je ovršnim zahtjevom zatražena isplata zateznih kamata sa drugačijim tijekom od onoga kako je ovrhovoditeljici dosuđeno ovršnom ispravom.

Ocjena je ovog suda da izraženi stav drugostupanjskog suda nije pravilan.

Naime, ovrhovoditeljica je ovlaštena od ovršenika zahtijevati namirenje cijele svoje novčane tražbine utvrđene ovršnom ispravom ili pak dijela te tražbine, umanjujući svoj zahtjev (jer je primjerice za dio tražbine namiren prije pokretanja ovršnog postupka ili je pak obveza ovršenika djelomično prestala prijebojem).

Pritom valja imati na umu da vjerovnik koji od dužnika zahtjeva glavnicu, kamate i troškove na temelju ovršne isprave ima pravo uračunavanja u skladu s čl. 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), tako da se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

U slučaju kada je obveza ovršenika djelomično prestala prije pokretanja ovršnog postupka, ovrhovoditeljica je dužna u prijedlogu za ovrhu, naznačiti, uz ostale podatke propisane čl. 35. OZ, i tražbinu čije ostvarenje traži, na način da naznači iznose koji mu (po njegovom shvaćanju) nisu podmireni prije pokretanja ovršnog postupka, u konkretnom slučaju uključujući i nepodmireno potraživanje dijela zateznih kamata, a sukladno čemu je potrebno naznačiti i njihov tijek.

Proizlazi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 35. st. 1. i 3. OZ kada je ukinuo rješenje o ovrsi i odbacio prijedlog za ovrhu, s obrazloženjem da je ovršnim zahtjevom zatražena isplata zateznih kamata sa drugačijim tijekom od onoga koji je naznačen u ovršnoj ispravi, pa da stoga prijedlog za ovrhu ne sadrži točnu oznaku predmetne tražbine. Međutim, ne postoje uvjeti za preinaku drugostupanjske odluke jer ukinuvši rješenje o ovrsi te odbacivši iz navedenih razloga prijedlog za ovrhu, drugostupanjski sud nije ocijenio ostale žalbene navode, pa je stoga na temelju odredbe čl. 395. st. 2. u vezi sa čl. 400. st. 3. ZPP uz prihvaćenje revizije pobijanu drugostupanjsku odluku valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 1. ožujka 2017.