Broj: Revr 1048/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. (OIB: ...) iz Z., zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika H. r. (OIB: ...) sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnici M. M. A., odvjetnici u Odvjetničkom društvu T., G. & P. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-929/14-2 od 13. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7223/10-44 od 7. ožujka 2014., u sjednici održanoj 6. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je 1. travnja 2008. sklopio s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu asistent režije u jedinici Odjel proizvodnje informativno-političkog programa, u području Informativno-politički program, sa svim pravima i obvezama iz ugovora o radu temeljem zakona i akata tuženika, koje pripadaju tužitelju te utvrđenje da nije dopušten Izvanredni otkaz ugovora o radu izjavljen usmenom odlukom 30. rujna 2010., kojim je tužitelju zaposlenom na radnom mjestu asistent režije u jedinici Odjel proizvodnje informativno-političkog programa, u području Informativno-politički program, otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da radni odnos tužitelju nije prestao te vraćanje na rad tužitelja na radno mjesto asistent režije u jedinici Odjel proizvodnje informativno-političkog programa u području Informativno-politički program, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka I izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn (točka II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a, članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati, podredno predlaže ukidanje presuda suda prvog i drugog stupnja i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje budući sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Na zaključak o tome da je pobijana presuda jasna i da se može ispitati ne utječe činjenica što se drugostupanjski sud u obrazloženju odluke, a polazeći od odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Naime, kada je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude žalbu odbio, prihvaćajući činjenična utvrđenja iz presude te primijenjeno materijalno pravo, tada i nije bio dužan posebno obrazlagati svoju presudu, sve u smislu odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a, pri čemu razlozi iz prvostupanjske presude ujedno predstavljaju razloge drugostupanjske presude. U skladu s tim, nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. i 5. ZPP-a, budući se prihvaćanjem razloga iz prvostupanjske presude od strane drugostupanjskog suda ima smatrati da je time i odgovoreno na žalbene navode usmjerene u tom pravcu, što znači da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim žalbenim navodima.

 

Dovoditi u pitanje zakonitost nižestupanjskih presuda s aspekta ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kod činjenice da su iste donesene u parničnom postupku i utemeljene na materijalnom propisu je neosnovano, posebno kada tijekom postupka tužitelj nije ničim učinio vjerojatnim da bi postupanjem tuženika bio diskriminiran. Naime, u smislu odredbe članka 131. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR) radnik je dužan učiniti vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj i da mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa, nakon čega teret dokazivanja prelazi na poslodavca, koji mora dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa.

 

S druge pak strane kako je tužitelj u ovom postupku aktivno koristio sva zakonom propisana ovlaštenja u cilju zaštite odnosno ostvarivanja svojih prava uključujući ono na pristup zakonom ustanovljenom, neovisnom i nepristranom sudu, a koji je o njezinom zahtjevu odlučivao u zakonom propisanim rokovima, kako prvostupanjski tako drugostupanjski te revizijski sud, nema govora o tome da bi tužitelju bilo dovedeno u pitanje pravo na pošteno suđenje (pojam poštenog suđenja ne znači nužno i prihvaćanje tužbenog zahtjeva).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je s tuženikom 1. travnja 2008. sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu asistent režije u jedinici Odjel proizvodnje informativno-političkog programa, u području Informativno-politički program te da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu izjavljen usmenom odlukom od 30. rujna 2010. pa da radni odnos tužitelju nije prestao te vraćanje na rad na radno mjesto asistent režije u jedinici Odjel proizvodnje informativno-političkog programa, u području Informativno-politički program.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su stranke kontinuirano zaključivale ugovore o djelu za svaki mjesec od 1. travnja 2008. do 30. rujna 2010., za poslove asistenta redatelja, koje je tužitelj obavljao po nalogu nadređenih osoba,

 

- da je tužitelj poslove obavljao na jednak način, u opsegu, radnom vremenu i angažmanu kao i drugi djelatnici tuženika koji su na istim poslovima kod tuženika bili u radnom odnosu te da između tužitelja i tih djelatnika nije bilo bitnih razlika u pogledu uvjeta rada kod tuženika,

 

- da se ugovorima o djelu tužitelj obvezao za potrebe tuženika realizirati određene projekte odnosno obaviti određene poslove za potrebe emisije Informativno političkog programa te da su stranke za obavljeni rad ugovorile isplatu naknade zavisnu o tome koliko je poslova tužitelj odradio te da su ugovorile da se na sve ono što nije regulirano ugovorom primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, a da je izričito ugovoreno da se na temelju tog ugovora ne stječu prava iz radnog odnosa, da tužitelj poslove iz ugovora obavlja s osnove samostalne profesije kao slobodno zanimanje te da se poslovi iz ugovora te sam ugovor ne mogu smatrati ugovorom o radu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju očito da volja stranaka nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa jer je jasno i nedvosmisleno ugovoreno da se na temelju sklopljenih ugovora ne stječu prava iz radnih odnosa, kao što je i ugovoreno da se predmetni ugovor ne može smatrati ugovor o radu. Isto tako nije sporno da je tužitelj poslove iz ugovora obavljao kao samostalnu profesiju.

 

Stoga prvostupanjski sud zaključuje da između stranaka nije došlo do radnopravnog odnosa u smislu odredbe članka 8. ZR-a jer da volja stranaka prilikom sklapanja ugovora o djelu nije bila da se izvršenjem istoga steknu prava iz radnog odnosa, što je jasno i nedvosmisleno ugovoreno pa stoga i ne može biti govora o sklapanju bilo kakvog ugovora o radu na neodređeno vrijeme među strankama. Isto tako nalazi neosnovanim da bi tuženik otkazao usmeno tužitelju 30. rujna 2010. ugovor o radu izvanrednim otkazom jer stranke nisu niti sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme pa niti ne može doći do primjene odredba članka 108. ZR-a.

 

Odbijajući žalbu tužitelja kao neosnovanu sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu navodi da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju zaključke prvostupanjskog suda.

 

Dakle, nižestupanjski sudovi izražavaju pravno shvaćanje kako se na temelju tako sklopljenih ugovora između stranaka, a koji su po svojoj pravnoj naravi građanskopravni ugovori u smislu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05,  41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), a ne ugovori o radu u smislu ZR-a, ne zasniva radnopravni odnos.

 

Takvu pravnu ocjenu prihvaća i ovaj sud. Pri tome treba reći, a vezano za revizijske prigovore tužitelja, da je potpuno razumljivo da se sud odlučujući o tužbenom zahtjevu upustio u tumačenje odredbi iz ugovora sklopljenog između stranaka polazeći od odredbe članka 319. ZOO-a, a ne od odredbe članka 8. ZR-a, budući se ugovorni odnos stranaka nije temeljio na ugovoru o radu, već na ugovoru o djelu.

 

Naime, ugovori sklopljeni između stranaka su i po svom obliku i po svom sadržaju bili ugovori o djelu i kao takvi nisu mogli prerasti u ugovor o radu niti proizvesti pravne učinke u smislu stvaranja radnopravnog odnosa, a kako to tužitelj pogrešno smatra. Pri tome treba reći da nije osnovan revizijski navod tužitelja da za trajanja ugovora o djelu on nije izvršavao poslove predviđene tim ugovorima, a kod činjenice da iz rezultata postupka upravo proizlazi da je tim ugovorima bilo ugovoreno izvršavanje poslova asistenta redatelja, a koje poslove je tužitelj upravo i obavljao kod tuženika tijekom spornog razdoblja.

 

Slijedom navedenog pravilno je ocijenjeno da tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženika.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Stoga je, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 6. lipnja 2017.